Čitajući u subotu u Jutarnjem listu intervju s gospođom koja je pokrenula internetsku peticiju za opoziv gradonačelnika Željka Keruma, iz jednog sam njezina odgovora naslutio da je i ona, ne bih htio griješiti dušu i unaprijed se ispričavam ako sam u krivu, bila među onih 40.479 mudrijaša što su u proljeće 2009. glasali za njega.
Pa i ako nije, nema veze, jer mnogo je onih koji su u posljednje dvije i po godine shvatili kakav su opasan politički eksperiment napravili. Ljudi su, aleluja, slavimo Gospodina, progledali.
Više od trideset mjeseci ta im je spoznaja putovala i napokon, s limenom glazbom, cvijećem i konfetima, sretno stigla iz guzice u glavu. Ta bi me radosna vijest, kao ogorčenog, dugogodišnjeg protivnika Kerumova izbora, sada vjerojatno trebala oraspoložiti, ali ja ne osjećam ništa osim zlovolje jer ne razumijem zašto je to, kvragu, toliko trajalo.
Mislim, stvar je otpočetka bila jasna: tko je želio, još je onda, u svibnju 2009. mogao lijepo vidjeti sve komadiće slagalice, i ne mogu da se ne razbjesnim kad u razgovoru s pokretačicom internetske peticije nađem da su očekivanja građana Splita bila da će njihov gradonačelnik, “ kao poslovni čovjek, koji je već stekao imetak, sada raditi u interesu grada ”.
Mišljenje da je Željko Kerum “znao sebi, pa će znati i nama”, da prevedemo na narodni jezik, takav je tragični kretenizam, tako užasno obezvređuje inteligenciju da bi čovjeka trebalo biti sramota to i izgovoriti.
Manja jahta, veća plaća
Poslušajte ovu priču, vrlo je poučna. Prije nekoliko dana prijatelj mi je došao s računicom koju je načinio nekakav njegov znanac vješt s brojevima, a tiče se zgode otprije pet godina, prije negoli je Željko Kerum došao na vlast u Splitu.
Naš današnji gradonačelnik tada je brod od dvadeset tri metra zamijenio za deset metara dulji, a razlika u cijeni bila je četiri milijuna eura. Četiri milijuna dao je nizašta, tek zbog hira, da bude baja s najvećom jahturinom koja će to ljeto ploviti Jadranom.
Teško je, složit ćemo se, zamisliti da postoji neka potreba koju je Željku Kerumu ispunila jahta od trideset tri metra, a to nije mogla ona od dvadeset tri, pa da je sve bliže i dalje rođake iz Ogorja jedno srpanjsko popodne odveo na raznobojne koktele u hvarski Carpe diem.
S druge strane, da je ta četiri milijuna sasvim besmisleno, zakurac potrošenih eura Željko Kerum dao svojim zaposlenicima, njih bi tisuću svih ovih pet godina svaki mjesec imali plaću veću za petsto kuna bruto. Kad se plate svi doprinosi, kaže tvrda računica znanca moga prijatelja, to je tri stotine kuna neto, suma koja, istina, nije bogzna što, ali bi ipak razvedrila njegove loše plaćene blagajnice.
Znajući sve ovo, još u proljeće 2009. mogli ste vidjeti da ta osoba nije podesna za gradonačelnika . Jedan pogled na Maybach razmetljivo parkiran u dućanu u Lori trebao vam je biti dovoljan da shvatite da Keruma doista ne zanima zajedničko dobro, da bezobzirni kapitalisti poput njega imaju drukčije, upravo suprotne socijalne porive. “Gradonačelnik radi najviše za svoje interese”, primjećuje ona žena s peticijom na internetu.
Pa, dobro jutro, gospođo. Gradonačelnikove blagajnice, ako i nemaju velike škole, to su još prije pet godina otkrile. Naš današnji položaj u osnovi nije drukčiji od položaja tih sirotih proleterki u modrim pregačama.
Vodeći se promašenom logikom da je “Kerum znao sebi, pa će i nama”, njegovi glasači bili su jednaki praznoglavi naivci kao i one jadnice u dućanima što su možda pomislile da će im gazda od dobiti povisiti plaću za tristo kuna.
Lisica u kokošinjcu
Gazda to, dragi moji, ne radi. Trebali ste otpočetka znati da će gazda prije obijesno zamijeniti brod od dvadeset tri za brod od trideset tri metra, nego se sjetiti da vi imate nekakve potrebe. “On je znao sebi, pa će i nama” ne stoji jer “nama” nije varijabla u Kerumovim jednadžbama. Mi nismo u njegovim planovima i ne postoji točka u kojoj će on biti zadovoljan, umiren onim što je stekao da bi se nakon toga svim svojim bićem nesebično posvetio vašoj dobrobiti.
Njegove su žudnje neutažive, a na nautičkim sajmovima, Bogu hvala, znate i sami, svake se godine pojavljuju sve veće jahte.
Sve to bilo je na komadićima slagalice pred vama prije posljednjih izbora za lokalnu upravu i samoupravu i trebalo je samo malo strpljenja da sastavite čitavu sliku prije negoli ste budalasto pustili lisicu u kokošinjac. Sad se možete lupati po glavi. Ili potpisujte peticiju. To će van dat kruva.