RIM - Prvih pet godina pontifikata Benedikta XVI , koje se navršavaju danas, u osnovi su nastavak prethodnoga dugog pontifikata Ivana Pavla II, u kojemu je sadašnji papa, tada kao kardinal Joseph Ratzinger, imao znatnu ulogu kao prefekt Kongregacije za nauk vjere. Benedikt XVI je promijenio neke elemente stila, vrativši simbole koje je koristio posljednji pretkoncilski papa Pio XII, ali u suštini nije mijenjao ništa.
Ali dok je Ivan Pavao II ispraćen u povijest kolektivnim grcanjem i povicima da ga se smjesta proglasi svecem, Benedikt XVI bere sve češće i oštrije kritike, mjestimice nepravedne, ali generalno logične.
On nije odustao niti od jedne ideje vodilje svog prethodnika, na primjer od stalnog zauzimanja za mir i za pomirbu, neke od kritika je i pooštrio, na primjer spram diktature potrošaštva - ali to kao da se i ne primjećuje, doima se kao rutina. Pooštrio je postupak protiv pedofila, razvalio je Macielove Kristove legionare i samu figuru njihova osnivača, ali i to je doživljeno kao pozno i premalo. Napisao je encikličku rukovet o vjeri, ufanju i ljubavi, posvetivši ovoj posljednjoj meke, poetske stranice - ali te su enciklike ostale bez odjeka. Kritiziraju ga gore od bilo kojega pape dosad. Simboli su mu predmoderni, ali okoliš mu je postmoderan, bez razumijevanja za takvu figuru.
Slično se, u krajnjoj liniji, dogodilo i Piju XII, koji je nastavio stazom Pija XI, ali vraćajući se stilom na sv. Pija X. Polomio se radeći, pa i zato što je malo u koga imao povjerenja, koncentrirajući sve ključne odluke u vlastitim rukama, dok se svijet okolo stubokom mijenjao pod kandžijama totalitarizama, svjetskog rata, holokausta, te žestoke modernizacije i eksplozije potrošaštva. Izazvao je toliku žeđ za promjenama da je vremešni Ivan XXIII na nju odgovorio sazvavši Koncil - a Benedikt XVI je duboko uvjeren da je provedba tog Koncila, na kojemu je i sam sudjelovao kao perit, oslabila i ugrozila Katoličku crkvu.
Štoviše, prije izbora za papu, kardinal Ratzinger je u više navrata veoma kritički govorio o stanju Crkve nakon Ivana Pavla II. Opisivao je Crkvu, prispodobljenu s Petrovim ribarskim čamcem na biblijskome Genezaretskom jezeru, kao malu barku koja pušta vodu na sve strane, teško opterećena grijesima svojih struktura, svojih članova. Na dan ulaska u konklav opisao ju je opet, ugroženu sa svih strana, nepovoljnim vjetrovima ideologijâ. Pisali smo tada o njegovu pesimizmu, u usporedbi s optimizmom Ivana Pavla II. Papa Wojtyla vidio je tu barku s druge strane, posudivši oči Isusa Krista koji je svojim uplašenim apostolima doviknuo: “Ne bojte se!”.
Benedikt XVI je izabran i zato što su kardinali htjeli nekoga kadroga da u organizaciju Katoličke crkve, koju je Ivan Pavao II vodio silnim entuzijastičkim voluntarizmom, unese organizacijskog reda. Što je Benedikt XVI učinio u ovih pet godina? Zapravo malo i ništa. Ni u organizaciji - iako su iz njegova okruženja najavljivali reformu Kurije. Ni u idejama - jer u ovih pet godina od njega nismo čuli ništa novo, što bi nas zapanjilo, osim ponekih gafova.
Nameće se posve jasno pitanje: ako je Katolička crkva zaista trošan čamac na uzburkanoj vodi povijesti, s teškim balastom grijeha pojedinaca i struktura, kako je to Benedikt XVI opisao u osvit svog izbora, zašto njezin vrhovni magisterij, predvođen Papom, ništa ne mijenja kako bi se čamac izbavio pogibelji? Ili je sva ta katastrofičnost bila tek retorička, a zapravo je sasvim dovoljno uzdati se u Isusa, u milost Božju, moliti se, i ne bojati se? Dosadašnji tok pontifikata Benedikta XVI više sugerira ovu drugu mogućnost, u Crkvi posve tradicionalnu, naglašavanu i u puno gorim vremenima od ovih krvavih.
Naravno, unutrašnja je stvar Katoličke crkve kako će se organizirati i voditi - analize sa strane, poput ove, služe samo razjašnjavanju pojmova.
Odnose se isključivo na vremenito djelovanje Crkve u konkretnom društvu i njegovim odnosima, a ne bave se njezinom eshatološkom funkcijom eventualnog Tijela Kristova na Zemlji, jer u to treba vjerovati, a novine se ne bi smjele baviti vjerovanjima nego činjenicama, a vjerom samo utoliko ukoliko se konstituira kao društvena činjenica, dakle kao religija. I Papa je, za novine, čimbenik društvenih, pa time i političkih odnosa. A svrha novinske analize nije utjecati na te čimbenike, nego izvještavati o njihovoj ulozi.
Uloga Benedikta XVI u tom pogledu je striktno konzervativna: za razliku od Ivana Pavla II, koji je bio revolucionarni konzervativac, Benedikt XVI se u ovih pet godina potvrdio kao regresivni konzervativac. Teško je pretpostaviti da će se mijenjati, pošto je navršio 83 godine.
Pet godina je dovoljno vrijeme i za epohalne reforme - ako netko to hoće i zna, pa makar bio i papa, dakle na čelu veoma drevne i po definiciji okoštale i inertne strukture. Znao je to u nepunih pet godina učiniti Siksto V (izabran ipak kao 65-godišnjak), ili Ivan XXIII (i on i Ratzinger su izabrani u sličnoj poodmakloj dobi).
Tko ne vodi igru - osuđen je trčati za njom. To se dogodilo i Benediktu XVI u ovih pet godina. Nema perioda da na dnevnom redu nije kriza: s muslimanima (s regensburškim citiranjem bizantskog mrzitelja Muhammeda), s lefebvreovcima (pomilovanjem biskupa Williamsona, negacionista holokausta), s Afrikom (gdje je provalio da kondom pogoršava krizu s AIDS-om) , s pedofilijom… Nije posrijedi samo nesposobnost za proaktivnu komunikaciju. Posrijedi je manjak proaktivnih teza, iako je upravo Joseph Ratzinger pobornik Crkve koja govori što hoće, a ne prvenstveno što neće.
Nevolje ga sustižu, a skandal s pedofilijom samo je najeklatantniji primjer.
'Ja sam kao Rostropovič - ne čitam kritike'
Davno, dok je još bio kardinal Ratzinger, rekao je jednom: “Ja sam poput čelista Rostropoviča - nikad ne čitam kritike”. Ipak, ponešto od kritika ne može izostati iz kožne mape u kojoj mu Državno tajništvo svakog jutra priprema pregled novinstva, niti iz najava na televizijskom dnevniku.
Možda su mu ipak skrili da mu je rodna kuća išarana uvredljivim frazama a konto pedofilije (za što je dostatan i jedan pojedinac sa sprejem u ruci). Možda su mu zatajili i da je Der Spiegel naslovio rezime petogodišnjice pontifikata: “Bankrotirano papinstvo”. A to nije stav tek slučajnog pojedinca - nego najutjecajnijeg newsmagazina u njegovoj domovini Njemačkoj.