ŠTO NAKON TRIJUMFA

Bernardić: Sada, kada sam šef, red je da oženim svoju Irenu

    AUTOR:
    • Nada Mirković

  • OBJAVLJENO:
  • 02.06.2010. u 07:35

vjekoslav Skledar/CROPIX

S Davorom Bernardićem, novim šefom SDP-a u Zagrebu, razgovarali smo o planovima za budućnost

ZAGREB - Je li politika samo za alfa mužjake, ambiciozne, kompetitivne muškarce koji u svemu žele biti prvi i slušaju samo svoje instinkte, a ne ono što im govore oni iznad njih?

To je bilo moje glavno pitanje za snažnog dvometraša Davora Bernardića, novu kometu našeg političkog života i neočekivanog novog predsjednika zagrebačkog SDP-a, koji uživo pomalo nalikuje mladom Nadanu Vidoševiću, iz vremena kada su ga proglašavali lijepim kao grijeh. Iako se neposredno prije intervjua iz ureda u Praškoj ulici, s najboljim mogućim pogledom na glavni gradski trg, čula žučna, glasna rasprava nekoliko prominentnih članova Bernardićeve stranke, među njima i njegova glavnog oponenta Ive Jelušića, odgovorio je mudro i sabrano, čini se već vičan diplomaciji:

- Politika je strastan posao, no ako u realizaciju svojih političkih ideja krećete isključivo sa strašću, kratko ćete trajati, baš kao što i strast kratko traje. Kad je spomenuo strast, našeg novog gradskog čelnika upitala sam ima li djevojku. Odgovorio je suzdržano da ima dugogodišnju djevojku Irenu, 'priopćenjem' da uskoro planira i obiteljski život. Odluke treba donositi hladne glave. Ja sam nekonfliktna osoba, nastojim izbjeći sukobe, posve sam nenasilan, važni su mi dijalog, tolerancija, uvažavanje tuđih stavova, suradnja, zajedništvo.

Ne bojim se neuspjeha

No, što je s kompetitivnošću, natjecateljskim duhom? Kao superodlikaš od prvog osnovne zasigurno ste oduvijek usmjereni na pobjedu?

- Ja sam veoma rano pobijedio onaj strah od neuspjeha koji neke ljude blokira u akciji. Za moje uspjehe u školi najzaslužniji je stav: “Ja ne odustajem”. To je vjerojatno povezano s mojim djetinjstvom: nikad u životu nije me imao tko podići kad padnem, od veoma rane dobi morao sam se sam uzdržavati i rano sam shvatio da je bolje uopće ne pasti. Doista, čitav život sam se natjecao, ali po pravilima - u košarci, matematici, fizici.

Znači niste prošli fazu tinejdžerske pobune, ono što se u američkoj politici pojavljuje kao 'faza kad sam poput vršnjaka tu i tamo zapalio joint'...

- Naravno da sam i ja imao neke mladenačke periode kad bih pomislio da se u životu ne isplati samo truditi i raditi, bio sam i ja u 'zonama opuštanja', ali to je kratko trajalo, uvijek bih shvatio da se to ne isplati i na koncu donosio racionalne odluke. Recimo, iako sam bio odlikaš, odlučio sam se upisati u srednju tehničku školu Ruđer Bošković, a ne u MIOC jer nisam bio posve siguran da ću moći studirati. No, ipak sam dva puta bio prvak Hrvatske u fizici, u to vrijeme tukli smo i MIOC i Petu gimnaziju, natjecao sam se kao srednjoškolac na međunarodnim olimpijadama. Kako su izgledali provodi mog društva, nakon treninga, predavanja? Pa, kupili bismo si namočenu lepinju, možda pivo ili gemišt, otišli u Kulušić ili Saloon, u grad, no kao student nisam imao puno slobodnog vremena.



Skrbio se za obitelj

Zašto?

- Studirao sam fiziku na PMF-u, imao sam dosta obaveza i neprestano sam davao instrukcije, studentima, učenicima srednjih škola, iz matematike, fizike, elektrotehnike, kemije... Na početku studija umro mi je otac, nezposleni branitelj, koji je bio na socijalnoj pomoći kad ne bi 'uhvatio' neki zaštitarski posao. Moj studij bio je veoma težak period za obitelj, ubrzo su mi umrli djed i baka, s kojima smo živjeli jer su se moji roditelji vrlo rano razveli, mama je dobila multiplu sklerozu od svih tih trauma, i moj brat je bio bolestan, tako da su moje instrukcije i stipendija pokrivali ne samo moje troškove, već i dio troškova moje obitelji.

Je li vas upravo teško djetinjstvo usmjerilo prema SDP-u i politici? Je li Domovinski rat za vas bio jako traumatičan?

- Ne više nego za ostale moje vršnjake. Odlazili smo u skloništa kao i drugi, u to vrijeme neprestano smo se selili, s Trešnjevke na Trnje, pa potom u centar. Sjećam se dobro mog djeda kako stoji u jednom od onih dugih redova za crni kruh. U to vrijeme ja sam već pomalo počeo pratiti vijesti, Dnevnik, politiku. Djed je često komentirao privatizaciju, nezaposlenost, uništavanje velikih socijalističkih poduzeća u pretvorbi... To jest bila na određeni način moja politička inicijacija, taj stalni osjećaj nepravde...

Je li vam bilo teško odrastati u gradu u kojem su mnogi vaši vršnjaci bili 'glavni frajeri' jer imaju bogate očeve koji su im za 18. rođendan kupili, recimo BMW? Kako ste se nosili s takvim društvom?

- Nikada nisam priželjkivao te statusne simbole 'zlatne mladeži'. No, čim sam skupio prve novce, kupio sam si polovnu Škodu. I sad vozim polovni auto, doista nisam od onih koji sanjaju o autu, iako priznajem da se nerado vozim u tramvaju.

Kakvo je vaše obiteljsko političko zaleđe?

- Mama je bila apolitična, no djed je pratio sve što se zbiva. Brat moga djeda po ocu, Ivan Bernardić, bio je prominentni član HSS-a prije Drugog svjetskog rata, no moji roditelji nisu bili politički aktivni.

Moramo napraviti plan

Mnogi građani danas kod nas smatraju da politika nije časna profesija.

- Ne bih se složio. Nužno je nešto promijeniti u ovoj zemlji, napraviti suvisao plan, osigurati dugoročan, održiv razvoj zemlje, dakle plan za 10 ili 20 godina, a ne nuditi kratkoročna rješenja. Zato sam u politici. Nužno je da SDP pobijedi na sljedećim izborima.

Što je za vas najveći problem hrvatskog društva?

- Za mene je to upravo hrvatski stav da se stvari teško mijenjaju, pa da i ne treba probati. Iz toga stava rađaju se i loš model upravljanja, nepotizam, linija manjeg otpora, taj spomenuti politički defetizam, pa i korupcija. Stvari se mogu i trebaju mijenjati. Ako ništa ne pokušaš, sigurno nećeš uspjeti.



Hvala Zoranu Milanoviću što me je 2007. stavio na listu za Sabor

A kako je izgledao vaš stvarni ulazak u politiku, sjećate li se što je bio pokretač ulaska u SDP?

- Ja sam doista dijete SDP-a, već sam 13. godinu u stranci, od 1997., mislim da me gotovo svi članovi dobro poznaju, osobito onih 200 lobista koji su radili na mojoj kampanji. Točno se sjećam kako je sve počelo. Hodao sam po Zrinjevcu gdje su članovi Foruma mladih dijelili letke 'Europa je nama na lijevo'. Uzeo sam taj letak, dobro ga pogledao i otišao na Iblerov trg i postao član stranke.

Nije li vam žao što se ne bavite znanošću u kojoj ste briljirali?

- Tehnički, ja sam još uvijek znanstveni novak na PMF-u i na magisteriju na ekonomiji, dakle trenutno sam još uvijek na dva magisterija. No, otkako mi je ukazano najveće povjerenje u političkoj karijeri, kad me 2007. godine naš predsjednik Zoran Milanović stavio na listu za Sabor, preuzimao sam sve više i više obaveza i jedan dan sam shvatio: 'Ti se zapravo baviš politikom, nemoj se zavaravati'.

Izdvajamo