Jedno je sigurno: predsjedniku Ivi Josipoviću (još) nije pao oltar na glavu. Po starome pučkom vjerovanju, naime, oltar će pasti na glavu teškom grešniku, koji se ipak usudi zaći u crkvu a da se nije ispovijedio.
Naravno, to je pučko vjerovanje obična dosjetka - inače bi zaštitari svu svoju aktivnost morali ograničiti na ponovno podizanje i popravljanje oltara koji bi na se preuzeli dužnost poslovično trome sudbene vlasti, čija je žustrost (u mnogim državama) obrnuto proporcionalna s društvenom moći eventualna krivca.
Naravno, također, nitko ne tvrdi niti pomišlja da bi predsjednik Josipović - a prije njega ni maestro Josipović ni profesor Josipović - nakupio na svojoj glavi dovoljno grijeha da bi mu oltar imao pasti na glavu. Kad nisu padali 1990...
Rok službe
Činjenica je ipak da se Josipović, prononsirani agnostik, dâ sada snimati u crkvi češće nego tradicionalni hrvatski vjernik (to je, da ne zaboravimo, onaj koji u crkvu zalazi za Božić i za Uskrs, ali nije kadar izdržati svu liturgiju, nego izađe ljudikati s drugim vjernicima).
To Predsjedniku pripada u rok službe. Uostalom, bez vjernika ne bi bio ni izabran - tvrdi sama logika statistike.
Agnostik je, dakle ne zna ima li Boga ili ga nema. Agnostik sam i ja, ali budući da Bog postoji u kolektivnom imaginariju, ne mogu Ga kadikad ne zamisliti.
I nikako da Ga zamislim vječno srdita, ili čak svrhovito okrutna, poput onoga koji Jobu ubija sinove ili šalje medvjede da pojedu pedesetoro djece koja iskreno primjećuju da je prorok ćelav.
Radost puka
Bliži mi je onaj Goetheov koji “zna i s Vragom čovječno prozborit”. Još mi je bliža slika Boga dobroćudnog zafrkanta.
Recimo, kažem ja u školi: “Što mrzim pisati!” A on se gore keseri: “E, od toga ćeš onda živjeti!” Pa Mu velim: “Čuj, ja u Tebe više ne vjerujem!”, a on, sve se smijuljeći: “Onda ću od tebe učiniti vatikanista, pa ćeš se naslušati misa i nagledati papâ!” Bojim se da se to isto dogodilo i maestru profesoru Josipoviću, pa ga eno Predsjednika po crkvama, na radost Gospodina i njegova puka.
Dvojica bivših predsjednika i omiljeni hrvatski kardinal: Tuđman i Mesić nisu bili vjernici
Dr. Franjo Tuđman (desno), prvi hrvatski predsjednik, bio je deklarirani ateist. Trudio se hrvatsku Crkvu anagažirati u potpori HDZ-a.
Kardinal Franjo Kuharić (u sredini) držao je jasnu distancu od te stranke i pokazao veliku mjeru političke mudrosti. Tuđmanov nasljednik Stjepan Mesić (lijevo), također ateist, često se sukobljavao sa stajalištima dijela klera. Najviše s tvrdokornim predstavnicima Kaptola oko pitanja vjerskih simbola u javnim institucijama.