OSIJEK - Natprosječno inteligentna, ambiciozna, lijepa, zgodna, borac za pravdu, revolucionarka, buntovnica - tim riječima Veselinku Zastavniković, prvu suprugu srpskoga predsjednika Borisa Tadića, a danas monahinju u pravoslavnom manastiru u Peći na Kosovu, opisuju njezini osječki prijatelji iz gimnazijskih dana. Bila je 1971. kada je u 1. razred gimnazije “Braća Ribar” krenula nova generacija učenika, a među njima i Veselinka Zastavniković, Jasminka Hruška i Jasenka Denin.
Nerazdvojni trio
- Od prvoga dana Vesela, kako smo je zvali, Jasminka i ja bile smo nerazdvojne, najbolje prijateljice i tako sve do četvrtog razreda i maturalne ekskurzije u Pariz. Nakon gimnazije Jasenka je ostala u Osijeku, Vesela je otišla na studij u Beograd, a ja u Zagreb, no i dalje smo ostale dobre prijateljice, komunicirale, viđale se u Osijeku - rekla je Jasenka Denin, danas ravnateljica Pučkog otvorenog učilišta u Osijeku, koja o svojoj prijateljici ima samo riječi hvale, iako se od 1991. godine nisu niti čule, niti vidjele.
- Rat je učinio svoje i naša je komunikacija prestala. Čuli smo da se zaredila, i to je za sve nas koji smo je poznavali bio golem šok. Naime, ona je bila velik protivnik vjere i svega što je vezano uz vjeru, na što je možda utjecao i odgoj jer joj je otac bio oficir. Ona nije bila, kako bih rekla, običan ateist ili agnostik, nego baš protivnik vjere i utoliko mi je njezina odluka da se zaredi još čudnija.
Godišnjica mature
Naime, jedno je kada netko postane vjernik i počne odlaziti u crkvu, ali ovako drastičan korak i odlazak u tako zatvoren red mi je misteriozan i strašno bih voljela jednom se s njom čuti, vidjeti je i pitati što ju je nagnalo na tu odluku - istaknula je Jasenka Denin.
Dodala je da su prije pet godina pokušali doći do nje i pozvati je na proslavu godišnjice mature, ali u tome nisu uspjeli.
- Znam da je naš bivši gradonačelnik, a danas hrvatski veleposlanik na Kosovu Zlatko Kramarić, kad je došao tamo, pokušao stupiti s njom u kontakt, no ona je poručila da ne komunicira ni sa kim iz vanjskog svijeta, pa čak ni s roditeljima. Kramarić nije išao s nama u razred, ali smo bili ista generacija i nas smo troje bili u uredništvu školskog lista - ispričala je Jasenka Denin.
Već se u gimnaziji vidjelo da je Vesela talentirana za novinarsko zvanje, što je poslije pretočila i u praksu završivši fakultet i radeći kao novinarka.
- Bila je filozofski nastrojena i s njom se moglo razgovarati o raznim temama na visokoj razini, ali je bila i buntovnik i revolucionar, što je poslije pokazao i njezin život jer je sudjelovala u brojnim demonstracijama i bila pritvarana. No, za nas je bila prekrasna osoba i prijateljica. Nas tri bile smo nerazdvojne, izlazile smo na korzo, u Mini teatar, a ja sam svirala u tada jedinom ženskom bendu u bivšoj državi, Generacija 2000, pa su me one često pratile. Slušale smo Stonese, Janis Joplin, Hendrixa, Time...
Zanimljivo, niti jedna od nas tijekom srednje škole nije imala dečka. To je došlo tek poslije, na studiju, gdje je i upoznala Borisa. Njih su dvoje nekoliko puta godišnje dolazili u Osijek i redovito smo se viđali, a kako su njegovi roditelji bili protiv te veze, njih su dvoje, kao pravi disidenti i revolucionari, živjeli kao podstanari, bez ičije pomoći. On je, kao što se zna, prodavao knjige, a ona je izrađivala krpene lutke punjene hranom za ptice, koje je donosila i mojoj kćeri kao darove. Nikad se nisu žalili, bili su dobar i sretan par i koliko znam, imali su prelijep brak. Mislim da je on bio njezina najveća ljubav - evocirala je uspomene Jasenka Denin te dodala da su Vesela i Boris bili najljepši par koji je u životu vidjela.
Slučajni susret
- Oboje su bili prelijepi i prezgodni. Uostalom, on je i sada šarmantan muškarac, a i na njoj se, prema slici iz novina, vidi da je još lijepa - napomenula je Jasenka Denin koja se prije nekoliko godina u Mađarskoj slučajno susrela i s Tadićem, pri čemu su se prisjetili svoje mladosti. - On me tada pitao znam li da je Vesela otišla u manastir, na što sam mu odgovorila potvrdno, ali ništa više od toga nismo razgovarali o njenoj odluci i sadašnjosti - zaključila je Jasenka Denin.
Lijepa i drugačija. Kao lik iz nekog romana
Veselinka Zastavniković, prva žena srpskoga predsjednika Borisa Tadića živjela je dva kata iznad mene u Keršovanijevoj ulici u Osijeku. Zvali smo je jednostavno Vesela, imenom koji je bio njezina sušta suprotnost.
Živjeli smo u zgradi u kojoj je nekada bio ustaški stožer u čijim su podrumima netaknute stajale tamnice, bunar s kamenom u koji su bacali komuniste.
Vesela je bila jedna od najozbiljnijih djevojaka koje pamtim. Nevjerojatno lijepa, stasita na crnogorsku lozu svoje majke Kosane, a žilava na ličku oca Ljube kojega pamtim kao prgavog, ali dobrog čovjeka.
Ali Vesela nije bila dio moga društva. Bila je starija i bila je posebna: povučena, pametna, načitana. Obitelj Zastavniković mi je iz ove perspektive najsličnija onima iz Kusturičinih filmova: živopisan djed koji je umro na pragu stote, i to samo zato što je pao u neku rupu na cesti. Živio je kao mlad rudar u Americi. Svaki dan došao bi k nama u kuhinju, koja je bila epicentar života, sjeo i recitirao barem 45 minuta uvijek istu ‘epsku’, nižući deseterce bez greške. Najveća fora nama djeci bila su njezina dva bratića iz Londona. Zvali smo ih Englezi. Bili su to sinovi Veseline ujne, simpatični dečki s kojima smo znali igrati nogomet.
Vesela nije bila na djeda ‘Amerikanca’, a ni na oca Ljubu, nižeg oficira koji je nakon umirovljenja bio aktivan u Domu boraca. Bila je više na majku, jednako povučena, nezainteresirana za svakodnevicu.
Kad je izbio rat Vesela je već živjela u Beogradu. Njezini su ostali u Osijeku sve do pada Vukovara kad je njezin otac pobjegao u Srbiju. Majka joj je, koliko se sjećam, bila pokojna. Brat Mićo je pak, kao vrstan folkloraš, bio u vrijeme opće mobilizacije na turneji u Njemačkoj i tamo je jednostavno ostao. Bili su, kako se to tada govorilo, pravoslavci, a Osijekom su tada harale opasne skupine. Mićo se nije vraćao sve do 2006. kada je došao s ocem vidjeti što je s njihovim četverosobnim stanom. Stan je bio zauzet.
Tek nakon rata stigao je do nas glas da je Vesela postala kaluđerica. I sada kad razmišljam o tome čini mi se kao logičan kraj osobe čiji mi se život uvijek činio kao da je iz romana. ( Ljiljana Pavlina)