Željko Malnar vladao je snagom svoga tjelesnog autoriteta. Razgrtao je ljude, lijevo i desno, ne vodeći računa o posljedicama. Nije ga bilo briga za one koji ga nisu zanimali. Bio je golem čovjek, zastrašujućih dlanova - kao lopate strahanovke Alije Sirotanovića - jak i krakat, poput diva Rubezahla, a pritom i vrlo nezgodne naravi.
Za razliku od većine velikih ljudi, trome naravi i dobre ćudi, kojim ih je priroda učinila manje opasnima po sitniju ljudsku zvjerad, Malnar je bio vrlo okretan, dječački okrutan i živ. Nije bilo lako onima koje bi uzeo na zub, onima koje nije volio. Morali su izbjegavati prostore u kojima se on pojavljivao, njegove ulice i dijelove grada. Srećom, redom su to bili ljudi koje se nije moglo žaliti, jer su na ovome svijetu i u ovome gradu bili mnogo moćniji i utjecajniji od njega. Bjesnio je, a nije im mogao ništa.
Bio je temeljito obrazovan čovjek, s onom vrstom unutarnjeg preobraženja kakvo se susreće kod dobrih redovnika, pokojeg franjevca ili monaha iz srpskih manastira na Kosovu, iz čega je proizlazila i njegova socijalna strategija. Pripadao je onoj zagrebačkoj i jugoslavenskoj mladosti koja je šezdesetih godina hrlila na istok.
U tim svojim indijama našao je pouzdanje i životne temelje, na kojima je zatim mogao graditi cinizam i socijalnu grotesku, sve ono po čemu će, za veći dio publike, Malnar ostati upamćen kao šaljivdžija, cirkusant, autor jedinoga freak showa u povijesti naših javnih pozornica. I dobro je da ga na takav način pamte, znači da se savršeno dobro kamuflirao, jer on nije bio ni cirkusant, ni humorist, a najmanje od svega bio je novinar. Bio je tužan čovjek, rijetko svjestan svijeta oko sebe, i u stalnoj potrebi da ljudima pokaže koliko griješe. Služio se onom najstarijom, biblijskom socijalnom strategijom: ukazivao je na našega najmanjeg brata, i okružio se u Noćnoj mori isključivo takvima, našom najmanjom braćom, ne bi li ljudi nešto shvatili. A njima je, eto, bilo smiješno.
Lijepo je za njega reći da je bio pustolov. Počeo je vrlo mlad, u jedinoj europskoj prašumi, bosanskoj Perućici. To je bilo prije odlaska u Indiju, dok je još studirao medicinu. Poslije je obišao najudaljenije zakutke svijeta, neke u zbilji, u džipu, na motociklu, ili pješice, s mačetom u ruci, a neke u snovima i u mašti. Upoznali smo se 1985, u Domu mladih, u Sarajevu. On je, uz dijapozitive, promovirao jednu od svojih avantura. Slijedila su pitanja publike. Digao sam se, negdje iz posljednjeg reda, i upitao ga što je on od svega toga izmislio. Gledao je u mene nekoliko trenutaka, onako velik i strašan. Imao je pred sobom dječarca, provokatora, jednog u publici opčinjenih i omađijanih sljedbenika, ali je reagirao munjevito: “Izmislio sam sve! Zar nije uzbudljivo?” Čuo se smijeh olakšanja, ljudi su mislili kako mi je doskočio. Nije mi dopustio da mu razbijam iluziju, koju je stvarao na veličanstven način.
Sreli smo se opet četiri godine kasnije, na istome mjestu. Upamtio me je, premda me je vidio samo jednom, iz daljine. Kao lovac koji pamti svaku šumsku zvjerčicu. I tada je nešto promovirao. Poslije smo se zapili u kafiću koji se zvao Dedan. Tražio je da baš tamo idemo, jer mu je o Dedanu pričao neki njegov drug iz Indije. Oko četiri ujutro Malnar je htio tući nekog tipa, jer je mislio da je ovaj rekao nešto što zapravo nije rekao. Pokušavao sam biti prevoditelj između jezika koji su u trenutku postali strani. Poslije sam ga pratio do hotela. Htio je tući milicionera. Vrlo razložno mi je objašnjavao zašto. Srećom, nijednog milicionera nismo usput sreli.
Kada sam 1993. stigao u Zagreb, uvjeravao me je da to nije mjesto za mene. Rekao mi je da imam sreće što odlazim, i da sad mogu otići gdje god želim. Ostao sam u Zagrebu. Tako je, valjda, moralo biti. U to vrijeme Željko Malnar postaje televizijska zvijezda. Njegov show trajat će godinama, prelazit će s jedne na drugu televiziju, na trenutke će se činiti kako ulazi u maticu nacionalne kulture, da bi odmah zatim kliznuo na margine.
S godinama je okupio ekipu čudaka, onih koji su na najvećoj distanci od zagrebačke gradske elite, pa bi se onda cijele noći poigravao njihovim stvarnim i izmišljenim biografijama. Je li Malnar manipulirao tim ljudima? Naravno da jest, ali nije ih unesrećivao. Pomagao im je da žive, puštao ih da budu ono što jesu, ili da izmišljaju svoje uloge, i kroz njih je prelamao političku i društvenu stvarnost Hrvatske. U atmosferi apsolutne političke nekorektnosti, kakvu je stvarao u svome televizijskom programu, Željko Malnar razotkrivao je besmisao svakog šovinizma. Osim što je bio pustolov, bio je vrlo dosljedan moralist. Kao gospodar samoće, igrao se osjećajima publike.
Da bi se doživjela pustolovina, nije potrebno daleko ići. Urođenici su tu, vrlo blizu nama, u susjednome stanu. U Amazoniji i u Perućici, kao i na Peščenici Željko Malnar činio je istu stvar. U Globusu ili na televiziji, lako je mijenjao medije. Umio je biti slobodan čovjek i okružiti se ljudima koji ga vole. Imao je apsolutno poštovanje za tuđu samoću.
Znao je gdje je granica koja se ne prelazi. Maltretirao je ljude, vrijeđao ih, svašta im govorio, i uvijek je savršeno dobro znao što se ne smije reći, kada se treba umuknuti, kada se mora biti dobar, samo dobar. Pokušavao je ljude poučiti o toj granici. Naivni guru, ulični mesija, baraba i probisvijet, lice jedne lijepe zagrebačke mladosti...
Jedanaesti je srpnja, osamnaest godina od velike srebreničke smrti, a mi govorimo o Malnaru. Slučaj je to dobro udesio. Kada je na sarajevskoj tržnici Markale mina iz srpskoga minobacača ubila sve one ljude, njegova televizijska emisija prikazivana je u crno-bijelom, nestale su boje. Cijele je noći govorio o tim ljudima, bez mržnje i patetike, istinito. Na jedan od dana sjećanja na Srebrenicu, Željko Malnar pojavio se u crnom odijelu, s kravatom. Dobro je o njegovoj smrti govoriti danas.
Bio je velik pustolov. Brinuo se o životinjama, naročito o psima i konjima. Brinuo se o ljudima o kojima drugi nisu. Imao je dlanove kao lopate, prijeku narav i dobru dušu. Bio je težak i plemenit čovjek, lijep i pametan. Kada jednom svega svijeta nestane u velikoj eksploziji, i ostane samo pustinja i ništa, mogao si se nadati da ćeš i tada sresti njega. Te nade je nestalo. Nema više Malnara.