Svakog jutra iznova ista scena. Točno u šest sati Stanko otvara oči, odijeva se, odlazi u toalet pa uz pomoć štake koju je dobio nakon operacije bedrene kosti nastavi do kuhinje gdje će pristaviti kavu.
Ispred sebe postavi fildžan, lijevo od njega u jedan štamprlek ulije malo domaće petrinjske rakije, iz frižidera izvadi mlijeko pa pričeka da se kava koja je tek zamirisala slegne.
Tek što je rastoči, na staklenim vratima koja od dnevne sobe vode do dvorišta ispunjenog cvijećem i voćkama zaredaju se dobro znani zvuci, prijateljska melodija koja svakoga jutra iznova označi početak novog dana i kojoj se ovaj umorni starac baš svaki put jednako obraduje.
Prvo, dakle, začuje zvuke nalik na škripu, potom dva-tri tupa udarca o staklo, zatim jedan uzdah, a na kraju se dvorištem prolomi i snažni lavež žutog retrivera koji čuva jednokatnicu i 84-godišnjaka koji se u njoj osamio.
Ljubin odlazak
“Najteže u životu bilo mi je kad sam ostao bez svog životnog druga...”, tugaljivo progovori pa poskrivećki rukom obriše jednu suzu koja mu je nekontrolirano potekla iz oka.
Ima sada već dvije godine godine otkako 84-godišnji Stanko Ivetić živi sam.
Prvo je prije tri godine ostao bez supruge Ljube s kojom je proveo dugih 57 godina.
Pronašao ju je jedno poslijepodne, nakon posjeta odvjetniku, kako smireno leži u naslonjaču ispred upaljenog televizora.
Mislio je da spava, a kada nije reagirala niti nakon što joj je dotaknuo još vruće čelo, ošinulo ga je poput groma, a u želucu steglo kao da su mu kroz jednjak ulili otrov.
Zatim je za poslom na obalu otišla i kći jedinica, a dvije unučice, sada već odrasle žene, odselile se u Zagreb kako bi pronašle neko radno mjesto pa onda i same zasnovale obitelj.
Dok ih iščekuje, 84-godišnjem Stanku društvo prave tri vesela prijatelja: retriver Nero, mačak Štef i najneobičniji od njih troje - vodena kornjača Mićo, crni gmaz koji već s ormarića u predsoblju glavicom viri iz posudice s vodom te radosno dočekuje goste.
Stanko se nešto posebno ne žali.
Unuke dolaze u posjet najmanje jednom mjesečno, kći svakodnevno naziva kako bi provjerila što je s ocem, ponedjeljkom je tu i njegova gerontodomaćica Ljiljana, a petkom i patronažna sestra koja mu pomaže u higijeni.
TV koji se ne gasi
“Ipak, često pomislim kako bi možda bilo bolje da je umjesto mene radije poživjela moja supruga. Znate kako je to, žene se nekako uvijek lakše snađu od nas muškaraca. Ne znam kuhati, nikad nisam radio po kući već sam brinuo o okućnici, a otkako sam slabo pokretan, teško mi se izjutra odjenuti. Da vam pravo kažem, okrećem se po krevetu kao kornjača, a najgore mi je na stopala navući čarape”, iskreno progovara dok sjedimo za stolom u dnevnom boravku.
O stolac je okačio štaku bez koje više ne može, na desno oko vid je izgubio već prije desetak godina, operirao je nedavno i prostatu, a u zadnje ga vrijeme polako i sluh izdaje.
Iz dvorišta više uopće ne izlazi, a dane krati sjedeći pred televizorom koji praktično ne gasi.
Svakog dana gledaju se Farma, kaubojski filmovi, Zlatna zora, Dnevnik, talk-showovi...
Iz njega dolaze glasovi kojima je najčešće okružen, a da mu nema te “kištre”, kako je od milja Stanko naziva, minute bi se otezale ko godine, a sati prolazili u tišini i čekanju.
I sada mu se dobar dio dana ionako svodi na “zapunjavanje”.
Ustaje u šest ujutro, oblači se, obavi jutarnju higijenu pa popije šalicu kave.
Potom polako, oslanjajući se na štap, obiđe svojih troje sustanara, svakog pogladi, nahrani i izmijeni malo nježnosti, promijeni vodu pa se opet zaputi prema kuhinji.
Slijedi doručak.
Uzima tacnu i tanjur, zgrabi malo svježeg sira i domaćeg kruha, ali cijelo vrijeme pazi da kuhinja ostane čista.
Do 11 sati malo će još gledati u kištru, a potom leći, sve do dolaska dostavnog vozila.
Točno u 12.30 sati svakog mu dana iz petrinjskog restorana Štuka stiže ručak.
U njemu su, zbog velikog broja samaca u Petrinji i okolici, za 600 kuna mjesečno starijim korisnicima ponudili uslugu dostave toplog obroka koju Stanko rado koristi.
Brojanje sati
Nakon objeda često opet malo prilegne, zatim slijede kištra i šetnja dvorištem, onda ponovno kištra i brojanje sati do odlaska na počinak.
Život je dokon, nedostaju razgovor i prijatelji, prostor kretanja sve je uži i uži, a na to koliko je oslabio svake ga noći podsjeća i jedna elektronska narukvica.
Nju na ruku navlači taman prije nego što će poći leći, malo iza deset sati, nakon što ugasi televizor, a iz dnevne sobe isprati žutog retrivera.
Nekad bi za pomoć molio svoju suprugu, a danas mu kontakt sa svijetom, zatreba li usred noći pomoć, daje ta gumena digitalna naprava na kojoj pritisne gumb i aktivira zvučni alarm.
Stanko je među sretnijima jer je dosad još nije koristio, ali epidemija samoće koja je zavladala među hrvatskim starcima sve je veći problem za ionako nedostatne državne i javne institucije socijalne skrbi, posebno u državi čije stanovništvo rapidno stari, prirodni prirast pada, mladež se iseljava, a oni što ostaju za svoje najmilije često ni ne pitaju.
U zaseocima Petrinje, priča mi gerontodomaćica Ljiljana Begić, obitava živalj koji, kad bi to i htio, bez tuđe pomoći doslovno ne može ni do kruha.
“Autobusne linije odavno su ukinute, a kako je mahom riječ o starom i nepokretnom stanovništvu, oni su praktično zarobljeni u svojim domovima. Dolazak liječnika uglavnom plaćaju sami, a jedinu socijalizaciju imaju kroz posjete gerontodomaćica i patronažnih sestara koje ih s vremena na vrijeme obilaze”, otkriva mi Begić dok se probijamo kroz pustoš Sisačko-moslavačke županije.
Kažem pustoš, jer je prema službenim podacima ova županija, nakon Ličko-senjske, druga najrjeđe naseljena regionalna samouprava sa samo 38,6 stanovnika po četvornom kilometru, od čega gotovo 20 posto čini stanovništvo staro više od 65 godina.
Opet gledano statistički, Sisačko-moslavačka županija četvrta je regionalna samouprava s najvećim udjelom starijeg stanovništva, a onda i s priličnim udjelom onog koje živi samo, prepušteno pomoći gdjekojeg prijatelja i institucionalne skrbi koja u punom smislu te riječi praktično nikad nije zaživjela.
Ljiljana Begić, naprimjer, gerontodomaćica je postala zahvaljujući petrinjskoj udruzi Naš život i jednom projektu financiranim novcem iz Europskog socijalnog fonda za podršku pri zapošljavanju kroz izvaninstitucionalnu skrb o ovisnim članovima obitelji.
Obuka za skrb o samim i starijim osobama, dakle, posljedica je inicijative jedne udruge s prosječno 15-ak zaposlenih, od čega velik dio na privremeno, do završetka projekata za koje su financiranja strogo ograničena.
Posao je zanimljiv, ali nimalo lak.
Ljiljana Begić na brizi ima 20-ak korisnika, većinom staraca koji su ostali u svojim domovima i kojima je potrebna skrb gotovo u svim svakodnevnim poslovima.
Puno je tu i staračke depresije, korisnika koji su se sa životom teško nosili i onda kada su bili mladi i pokretni, a kamoli sada, prepušteni sami sebi, u zaseocima kraja iz kojih se veći dio mladeži odavno odselio.
Svi su oni, prema službenim podacima Ministarstva socijalne politike i mladih, dio statistike od 183.833 samačkih kućanstava u kojima danas žive osobe starije od 65 godina, od čega 77 posto žene.
Problem osamljenosti
Najviše takvih samaca trenutačno otpada na one između 65 i 74 godine - dakle period u kojem velik dio njih još se uvijek može skrbiti o sebi samima - no kroz protek vremena dospjet će u onu stariju dobnu skupinu u kojoj sve češće trebaju pomoć i sve teže mogu živjeti samostalno.
Da je općenito samaca sve više, svjedoče i službene brojke Državnog zavoda za statistiku.
Prema popisu stanovništva iz 2011. godine, ukupni broj samačkih kućanstava u Hrvatskoj - dakle onih koje čine osobe starije od 18 godina - od posljednjeg je popisa iz 2001. godine rapidno narastao, što svjedoči o tome da obitelj kao najčešće konzumirana zajednica proživljava strukturne poremećaje.
Još 1981. godine u Hrvatskoj je prema službenim brojkama bilo, sve zajedno, 228.356 samačkih kućanstava, a deset godina kasnije njihov je broj porastao 20 posto te se zaustavio na 274.744 samca.
Pretposljednji popis stanovništva iz 2001. godine odaje nam brojku od 307.089 Hrvata koji su se izjasnili da žive kao samci, dok je u posljednjih deset godina njihov broj porastao 21 posto - pa se danas računa da u Hrvatskoj imamo 373.120 osoba koje žive u samoći.
U 30 godina, dakle, broj samačkih kućanstava narastao je čak 63 posto, a nastave li se takvi trendovi, izgledno je da bi broj samačkih kućanstava na sljedećem popisu mogao prerasti u najčešći tip kućanstva - jer ga na popisu iz 2011. godine jedva nadmašuje jedino broj dvočlanih kućanstava, kojih prema službenim podacima brojimo malo više od 388 tisuća.
Čak 65 posto tih samačkih kućanstava, prema rezultatima znanstvenog rada “Starenje i neformalna skrb o starijim osobama” Sonje Podgorelec i Sanje Klempić s Instituta za migracije i narodnost, otpada na kućanstva u kojima žive mahom starije osobe, i to većinom smještene u manjim, ruralnim naseljima i sredinama u kojima nema obrazovnih institucija i u kojima je teško pronaći stalan posao pa su mlađi prisiljeni rano napuštati obiteljske domove.
Ima tu korisnika, priča mi gerontodomaćica Ljiljana Begić, koji praktično nemaju više niti jednog člana obitelji koji bi o njima mogao skrbiti i kojima, puno više od pomoći u kući, zapravo treba čovjek za razgovor.
“Ljudi često budu osamljeni, cijele dane provode u kući, eventualno uz radio, pa mnogi od njih zapravo jedino žele da s njima malo sjednem i porazgovaram. U meni zapravo najradije vide društvo, nekoga kome se mogu malo povjeriti, nešto saznati, pa puno vremena provodimo u komunikaciji. Puno je korisnika koji se dobro snalaze i podnose samoću, ali puno je i onih kojima to teško pada i čije su sudbine dosta tužne”, kaže mi Ljiljana dok sjedimo u dnevnom boravku kod njenog korisnika Stanka.
Njegov je život, kaže mi Stanko, do prije tri godine imao svoju uobičajenu rutinu.
U kući su s njim bile supruga i kći, a obitelj se odlično slagala.
Podrijetlom iz Bosne, sa ženom je u Petrinju doselio 50-ih godina prošlog stoljeća, praktično kao siromah, te se zaposlio u željezari, na visokim pećima, gdje je zaradio za kuću, a 1987. godine napokon otišao i u mirovinu.
Slagali su se kao prst i nokat, svako jutro zajedno su kuhali kavu, nakon obaveznog poljupca i prije doručka koji će nešto kasnije zajedno objedovati.
Tri ljubimca
Bila mu je najbolji drug, životna suputnica, prijateljica i potpora.
Volio je zajedničke ručkove i šetnje, pogledali bi tu i tamo kakav dobar film na televiziji, pala bi gdjekad i kakva svađa, no stvari bi se obično brzo izgladile, a mirovina u dvoje bila nekako spokojna i lijepa.
Sve do prije tri godine kad je nakon jednog srčanog udara njegova Ljuba zaspala, a 81-godišnji Stanko ostao u kući s kćeri i unukama.
Tek što se obiteljski život počeo vraćati u normalu, i kći se za poslom odselila na obalu, a Stanko Ivetić od travnja do listopada ostao sam u petrinjskoj jednokatnici, istoj onoj koju je s obitelji podignuo i u kojoj je život najednom počeo poprimati nešto drukčije obrise.
“Naviknuo sam već, što ću. Imam troje ljubimaca, a sada će evo biti već druga godina otkako sam u kući doista sam. Treba uvijek naći nekakvu zanimaciju pa vam vrijeme nešto brže prođe. Navrati tu i tamo koji susjed, sjednemo uz rakijicu, popričam sa svojom Ljiljanom, a sad će uskoro i listopad kad će mi se vratiti kći pa će biti nešto lakše. Tako vam je to...”, progovori ovaj starac pa pogleda prema zidu dnevne sobe.
Na njemu još stoje šareni baloni i napis “Sretan rođendan”, od prošlog mjeseca kad su mu unuke priredile rođendansku proslavu, ispekle tortu te iz Zagreba donijele darove.
Ukrase ne miče jer ga podsjećaju na obitelj i prijatelje, o samoći ne razmišlja jer je tako lakše prebroditi dugačke mjesece u kojima iščekuje svoje najmilije.
Svakog se dana, uostalom, barem jednom sjeti svoje voljene supruge.
Prošle su tri godine, ali to je gotovo jednako kao i sto godina samoće...
