Ponedjeljak 3. jula (1972.). Nalazio sam se još u krevetu. Zvonce je zazvonilo jednom. Ostao sam ležeti u krevetu jer je to bio znak da neko treba mog gazdu. Zazvonilo je još jedanput. (...) Digao sam se iz kreveta, obukao japanke i krenuo prema vratima vrta jer je to bio znak da mene neko treba. Jedan se Austrijanac predstavio kao policajac - kao tajna služba.
Od njega nisam tražio osobnu kartu jer sam odmah povjerovao, budući da sam istodobno i sumnjao. Pušio je cigaretu i držao ruku u džepu. Sam taj gest i njegovo držanje nije ni blizu odgovaralo jednom austrijskom članu tajne službe. Ušli smo u moju sobu, gdje mi je rekao da sam osumnjičen za krijumčarenje droge. Druga dvojica - naših - prevrtali su stvari po mojoj sobi. Austrijanac mi pokaže značku tajne službe - koja je na žalost bila naša, a ne austrijska.
Mislio je možda da ja nisam nikada vidio značku tajne policije Austrije. To je već bio dovoljan znak da sam znao da se radi o Udbi. Malo nakon toga pokaže mi optužbu i tek što sam ja želio baciti pogled i vidjeti tekst optužbe - on je povuče u torbu. -
Izvadak je to iz vlastoručno gusto ispisanog izvješća, na punih 200 stranica, koje je u zatvoru ljubljanske Udbe napisao Stjepan Crnogorac, hrvatski politički emigrant koji je tog sparnog ponedjeljka 3. srpnja 1972. nestao iz svog stana u Salzburgu. Od tada se Crnogoracu, povezanom s ekstremnom organizacijom Hrvatsko revolucionarno bratstvo, gubi svaki trag. No ovih dana, nakon gotovo godinu dana “kopanja” po arhivima slovenske Udbe, Roman Leljak uspio je odgonetnuti misteriozni nestanak tog hrvatskog emigranta.
- Crnogorca su u pomno isplaniranoj akciji pripadnici slovenske Udbe oteli, omamili, te s lažnim dokumentima prebacili u Ljubljanu, gdje su ga ispitivali, da bi nakon toga bio likvidiran i pokopan na, za sada, nepoznatoj lokaciji, možda oko Kočevskog Roga - u dahu nam kaže Roman Leljak, nekadašnji pripadnik Vojne obavještajne službe JNA, koji se danas bavi proučavanjem mračnih rabota jugoslavenske tajne službe Udbe, te mnogobrojnim likvidacijama pripadnika “neprijateljske emigracije”.
Tog ranog jutra operativci Udbe pokrenuli su operaciju “Pero” - privođenje Stjepana Crnogorca, političkog hrvatskog emigranta umiješanog u operaciju Fenix (ili tzv. Bugojansku skupinu) koja je otpočela oružanu akciju na području planine Raduše u BiH koji tjedan ranije.
Radilo se o 19 pripadnika HRB-a, uglavnom iz Australije koji su se iz Austrije ilegalno prebacili u Jugoslaviju s ciljem dizanja antikomunističkog i protujugoslavanskog ustanka. No vrlo brzo skupina je otkrivena i u sljedećih nekoliko dana likvidirana ili zarobljena. Udba je bila na nogama. Prvi stupanj uzbune i pripravnosti. Nije se očekivala takva akcija. Zato je i Udba, po naređenju sa samog državnog vrha, pokrenula svoju protuoperaciju čija je jedna od žrtava bio i Stjepan Crnogorac.
Tog radnog dana trojica suradnika Udbe, kodnih imena “Bilič”, “Kovač” i “Željko”, upala su u Crnogorčev stan te su ga kao pripadnici austrijske policije pod optužbom za “šverc droge” trebali sprovesti u postaju. Stjepan se nije opirao, a na ulici su čekala još trojica suradnika: “Špela”, “Branko” i “Boris”, a u ulici na razdaljini od nekih 300 do 500 metara bila su raspoređena još trojica tzv. opservera, “osiguravatelja” koji bi se uključili u akciju da je nešto krenulo po zlu.
Crnogorca su ugurali u automobil, a njemu je, vidi se sada iz njegova “očitovanja” o otmici, bilo sumnjivo kad su krenuli prema Villachu, odnosno slovenskoj granici. U autu su ga natjerali da popije nešto, nakon čega je izgubio svijet, da bi se probudio tek u zatamnjenoj sobi (kako se sada zna) ljubljanske ispostave Udbe. U organizaciji same otmice sudjelovalo je oko 25 operativaca Udbe te još najmanje 100 suradnika, informativaca i doušnika.
Leljak kaže kako je u spisu Crnogorca pronašao i neponišteni jugoslavenski pasoš na ime Marko Golac, rođen 7. prosinca 1946. u Brežicama. To je inače i pravi datum rođenja Stjepana Crnogorca (on je rođen u Sovićima kod Gruda). Ustanovilo se da je na fotografiji “Marka Golca” zapravo Stjepan Crnogorac, a sada smo dodatno ustanovili “da čovjek s imenom Marko Golac iz Brežica rođen tog datuma nikada nije postojao!”
Ne samo to, kaže Leljak, u arhivskim kutijama pod brojevima 1160, 1161 i 1162 , koje se bave operacijama “Raduša”, “Venera”, “Duet” te “Pero” (sve su povezane s akcijom skupine Fenix), pronašao je i štednu knjižicu Salzburger Sparkasse na Crnogorčevo ime na kojoj se još nalazi 20.000 austrijskih šilinga, a 19. lipnja 1972. godine Crnogorac je na račun uplatio 8000 šilinga. Sačuvan je i tonski zapis saslušanja.
Nakon provedene akcije, operativac slovenske Udbe Boris Mužič (koji je očito bio na čelu akcije) piše tadašnjem šefu republičkog SDV-a Slovenije (Služba državne varnosti) Silvu Gorencu šifriranu depešu DX o uspjehu operacije “Pero” te traži 20.000 američkih dolara i 70.000 novih dinara za isplatu suradnika koji su sudjelovali u akciji.
Crnogorac se nakon osnovnog školovanja u Grudama odlučio za svećenički poziv, ali je pred kraj studija odustao te je, legalno, otišao u Salzburg gdje upisuje studij filozofije. Ubrzo se uključuje u rad emigrantskih organizacija te upoznaje s velečasnim Vilimom Ceceljom, inače ispovjednikom Ante Pavelića i njegove obitelji, kojem uskoro postaje jedan od bližih suradnika.
Prema navodima Udbe i KOS-a, Stjepan Crnogorac je pripadao najužem vodstvu koje je organiziralo operaciju Fenix te je prema saznanjima Udbinih agenata i doušnika (radi se o suradniku kodnog imena “Jagoda”) ubačenih među emigrante u Salzburgu pripremao još jednu skupinu, od gotovo 35 ljudi, koja se trebala ubaciti u Jugoslaviju, odnosno priključiti “bugojancima”. Salzburg je inače bio jedno od važnih središta hrvatske emigracije na koje je Udba posebno pazila, pa Leljak kaže kako je u njemu “ordiniralo” najmanje 25 ubačenih agenata u neposrednom emigrantskom okružju.
Iako, kaže Leljak, vlada mišljenje da je svaka republička Udba bila zadužena za “svoju emigraciju”, to nije uvijek tako. Slovenska Udba bila je, zbog svog položaja, zadužena za Austriju, te je naravno surađivala s bosanskohercegovačkom i hrvatskom kada se radilo o “hrvatskoj emigraciji”.
Doduše, ovu akciju s Crnogorcem organizirala je i obavila u potpunosti Udba Slovenije, vjerojatno zato što se radilo o akciji koja je povezana s “bugojancima”, što je bila operacija od “saveznog značaja”. No ovo je vrlo vrijedan pronalazak koji potvrđuje kako je i na koji način funkcionirala i djelovala Udba, koje je metode rabila te da nije prezala od najbrutalnijih likvidacija, otmica i ucjena emigranata, i to na područjima stranih država.
Leljak smatra da bi ovaj slučaj, s obzirom na to da se protagonisti koji se spominju imenom i prezimenom (Mužič i Gorenc) još živi, mogao postati slovenski “slučaj Perković”, pogotovo što slučaj nestanka Crnogorca u Austriji nije zatvoren, te bi na osnovu ovih naših saznanja njihovo tužiteljstvo moglo pokrenuti novu istragu, a isto bi moglo i slovensko tužiteljstvo jer se likvidacija dogodila na našem tlu.
Svaki 15. Jugoslaven radio za Udbu
Roman Leljak rođen je u Đurmancu u Hrvatskom zagorju, ali se još kao šestomjesečna beba s roditeljima odselio u Celje, gdje se školovao. Nakon toga završio je u Beogradu Vojnu akademiju i aktivirao se u kontraobavještajnoj službi JNA u kojoj ostaje do 1987. Tada je, kaže, napušta upravo zbog mnogih saznanja o tom nezakonitom djelovanju jugoslavenskih tajnih službi koje su, kaže dalje, bile isključivo u službi “političko-ideološkog održanja vlasti”. Autor je više knjiga o djelovanju Udbe i poratnim zločinima, a kaže kako nakon dugog istraživanja može slobodno reći da je svaki 15. građanin Jugoslavije bio povezan s Udbom kao operativac, suradnik, informatora ili doušnika. U toj službi u Sloveniji radilo je 54.000 ljudi, a u Hrvatskoj 75.000 operativaca.
- Mislim da ne pretjerujem ako kažem da je u Sloveniji oko 200.000, a u Hrvatskoj 250.000 ljudi na ovaj ili ona način surađivalo s Udbom. Postoji podatak da je, recimo, samo u Murskoj Soboti bilo 560 suradnika Udbe - kaže Leljak. Udba, je, nastavlja on, bila efikasna organizacija koja je uspijevala prodrijeti unutar same emigrantske strukture te likvidirati velik broj emigranata u inozemstvu.
Leljak kaže da je više stotina emigranata iz svih jugoslavenskih naroda - Slovenaca, Hrvata, Srba, Albanaca, Bošnjaka, Makedonaca - bilo likvidirano ili oteto te prebačeno u Jugoslaviju. Trenutno istražuje ubojstvo emigranta Nikole Martinovića 1975. godine u Klagenfurtu kojeg je, kaže Leljak, također likvidirala slovenska Udba. Izvide je obavila mariborska uprava, a na tome je radila i Uprava Udbe za specijalne zadatke u inozemstvu.
- Pronašao sam izvješća po kojima se vidi da su Martinovića pratili tjednima, i to 24 sata, jer su zapisani svi detalji gdje se kretao i s kim se susretao do dana likvidacije - kaže Leljak. No teško je ukazati na samog izvršitelja jer su to, kao i sve akcije, obavljele dvije i više Udbinih službi koje nisu nužno znale za djelovanje onih drugih niti su znali agente i suradnike umiješane u to.
Stjepan Crnogorac rođen je u Grudama 7. prosinca 1946. U Salzburgu je studirao filozofiju i bio povezan sa svećenikom Vilimom Ceceljom, ispovjednikom Ante Pavelića. Udba ga je teretirala za organiziranje ‘Bugojanske grupe’ i pokušaj organiziranja još jedne skupine koja je trebala u Jugoslaviji 1972. pokrenuti protujugoslavenski ustanak.
Na slikama su dokumenti koje je Leljak pronašao u arhivi slovenske Udbe. Crnogorčevu fotografiju u jugoslavenskoj putovnici na lažno ime Marko Golac iz Brežica (datum rođenja je istovjetan Crnogorčevom) koji nikad nije postojao. Snimka Crnogorčeve štedne knjižice, te dopis Udbina agenta Borisa Mužiča s troškovima akcije.