Današnjii blagdan - istodobno i državni praznik na temelju ugovora Svete Stolice i Republike Hrvatske - ima barem dva značenja. On je katolički blagdan Uznesenja blažene djevice Marije, ali je istodobno i baštinik pradavnih žetvenih slavlja. I u samome Marijinu liku nazočne su dvije sastavnice: univerzalne majke, simbola milosrđa, te Anđeoske cesarice, Kraljice Nebesa, na što upućuje njezin uobičajeni naziv Gospe. Stoga njezin sutrašnji blagdan u našim katoličkim tradicijama obično nosi naziv Vela Gospe, Velika Gospa i slično, a u pravoslavnoj tradiciji u nas se obilježava Velika Gospojina, na isti datum, ali po julijanskom kalendaru, koji za službenim gregorijanskim “kasni” trinaest dana.
Njezina vladarska pozicija utvrđena je definitivno nakon podržavljenja kršćanske vjere, kao pandan Kristu Kralju u feudalno percipiranoj hijerarhiji Kraljevstva Nebeskoga, kako smo drugdje već imali prilike navesti. Ta pozicija - koju obdržavaju Katolička, Anglikanska te pravoslavne crkve - proizlazi izravno iz dogmi usvojenih na koncilu u Efezu (gdje je, uostalom, bila Gospina kuća, Aja Kapulu). Tu poziciju i taj naziv je u Katoličkoj crkvi osobito označio papa Pio XII enciklikom Ad caeli reginam 1954. Taj je papa uveo i Blagdan Kraljevanja Marijina na posljednji dan svibnja, Gospina mjeseca, a bl. Pavao VI ga je premjestio na 22. kolovoza, tj. tjedan po Veloj Gospi, kada se u nas bilježi Blažena Djevica Marija Kraljica (pa je to i imendan dama koje se zovu Regina, pučki: Regica).
Po židovskoj tradiciji kraljeva mati je gebirah, velika gospođa, a u pasusu o navještenju u Lukinu evanđelju arhanđeo Gabrijel kaže Mariji iz Nazareta da će Gospodin Bog njezinu sinu dati prijestolje oca Davida (po Josipovoj liniji Isus jest iz kuće i loze Davidove). Stoga je već u IV stoljeću sveti Efrem Sirijac, đakon i himnograf, zove Kraljicom, a od VI stoljeća njezin kraljevski naslov je u svakodnevnoj praksi, ponajčešće u formi Kraljice Neba (latinski: Regina caeli i Regina coeli). Loretska litanija pridaje Gospi ništa manje nego 13 kraljevskih naslova. Ona je, u njoj, Kraljica: anđelâ, patrijarhâ, prorokâ, apostolâ, mučenikâ, ispovjednikâ (svjedoka vjere), djevicâ, svih svetih, obiteljî, začeta bez izvornoga grijeha, uznesena u Nebesa, presvete krunice, mira.
Napokon, Drugi vatikanski koncil joj je, u dogmatskoj konstituciji Lumen Gentium, pridao i naslov Kraljice Svemira. Nije čudno da se onda i u pojedinim zemljama pojavio partikularni kult Bogorodice kao njihove kraljice.
Najpoznatiji je slučaj Poljske, gdje ju je u XV stoljeću nadbiskup Jan Długosz nazvao “Gospodaricom svijeta i našom” i gdje u drugoj polovini XVI stoljeća postala Najswietsza Maryja Panna Królowa Polski (Presveta Marija Gospe Kraljica Poljske), što je potvrdio i kralj Jan II Kazimierz Waza, ekskardinal. Poznat je himan u kojem je refren “Matka Boska, Królowa polska” (Mati Božja, kraljice poljska).
U Španjolskoj je diktator Franco Bogorodicu proglasio ne samo zaštitnicom, nego joj dodijelio i čin generalissimusa (u to doba, nekim slučajem, nitko nije primijetio bogohulnost tog čina, u potpunom neskladu s titulom Kraljice mira). U Hrvatskoj se odavna koristi naziv “fidelissima advocata Croatiae” (najvjernija odvjetnica Hrvatske), a od pretprošlog stoljeća i “kraljica Hrvata”. Ona je i formalno proglašena Kraljicom Hrvata 1935, kada je u Mariji Bistrici crni Gospin kip okrunio zagrebački nadbiskup i metropolit Antun Bauer (jedini od Haulika do danas koji nije proglašen kardinalom). Taj njen nacionalni kraljevski naslov unesen je u mnoge pjesme. Najpopularnija je “Rajska djevo, Kraljice Hrvata”, koju je spjevao i skladao isusovac o. Petar Perica, ubijen 1944 na Daksi (puškom za podvodni ribolov!), bez urednoga sudskog procesa (koji je “improviziran” tek posmrtno), pretpostavlja se po odluci Okružnog komiteta Komunističke partije za Dubrovnik.
Taj naslov Kraljice, Gospe, Cesarice, kao i sve zlatne krune na nje ikonama i kipovima, u oštrom su kontrastu s Marijinom svetošću kao modelom. Nije sveta jer je bila kraljica, nego je sveta pošto je bila bezuvjetno pokorna, pa je tek tom apsolutnom pokornošću na ovom svijetu zaslužila krunidbu na onome. Pa ipak, barem na razini pučke pobožnosti (uključujući i ponekog papu, jer ni on nije izvan puka), sv. Marija iz Nazareta je u pojedinim aspektima nazočnija negoli sve tri Božje osobe zajedno. Primjer za to daje katolički kalendar, gdje njoj pripada bez premca najveći broj spomendana: 18. Očito, glavnim od tih brojnih dana i blagdana posvećenih Bogorodici smatra se dan kada je - prema općemu kršćanskom vjerovanju (koje su osporavali nekada samo nestorijanci, a kasnije samo još neke sljedbe) - Isusova mati i tijelom (što je razlikuje od drugih smrtnika) i dušom uznesena na nebo.
Dva se različita termina rabe za Isusov i za Marijin uspon na nebo. Isusovo je Uzašašće, jer se u kršćanskoj vjeri smatra da se Isus, uskrsnuvši poslije smrti, sam snagom svoje Božje naravi uzdigao do Neba. Njegovu majku, koja je po istom vjerovanju posjedovala samo čovječju narav (premda svetačku i bezgrešnu) a ne i božansku, morala je uznijeti sila jača od ljudske, dakle anđeli po Božjoj zapovijedi. Iako spomena o tome nema u kanonskim evanđeljima (a samo posredno ima u apokrifnima, dakle onima koji nisu uzeti u korpus kršćanskoga Svetog pisma), vjera u Uznesenje Marijino veoma je drevna. To je vjerovanje teološki formulirano istodobno i u Zapadnoj i u Istočnoj Crkvi, gdje su ga već oko početka 6. stoljeća sročili sv. Ivan Damaščanin i sv. Grgur Nisenac - ali ga je među katolicima tek papa Pio XII. Pacelli proglasio dogmom (neprijepornom vjerskom istinom), ne baš tako davne 1950. godine. Prije nego li je potonja dogma o Uznesenju našla mjesto u Izvoru Mudrosti Sv. Ivana Damaščanina, još su prvi kršćanski filozof sv. Justin i biskup sv. Irenej Lyonac (obojica u II stoljeću) razvili temu o Mariji kao novoj Evi: poslušnost djevice Marije poništila je neposlušnost djevice Eve, koja je u početku čovječanstva donijela istočni grijeh otkupljen Isusovom žrtvom.
Tako je, uz Pavlovu tezu o Kristu kao drugom Adamu, tj. Anti-Adamu (Rim 5, 13-19, pa i I Kor 15,22), nastala i teza o Mariji kao drugoj Evi, tj. Anti-Evi. Djevičanstvo Bogorodice drugi je bitan moment, naglašen još u evanđeljima. Dublju teološku razradu vjere u Marijino djevičanstvo započeli su još sv. Atanasije Aleksandrinac i, s osobitom žestinom urođenom njegovim zemljacima, sv. Jerolim Dalmatinac (obojica u IV stoljeću). Nedugo zatim Marijino je mjesto u hijerarhiji svetaca utvrdio ekumenski koncil u Efezu, koji ju je 431. priznao Bogorodicom (Theótokos ili Deipara), dakle osobom koja je rodila ne samo čovjeka Isusa nego i Boga u Njemu. Na taj način je i ono čega nema u kanonskim evanđeljima, ili je samo naznačeno, postalo teološkom podlogom kulta koji se - očito - počeo razvijati još u I stoljeću (na to ukazuje istodobnost radova Justina i Ireneja).
Za razliku od Isusa, o čijem postojanju i neki neovisni izvori govore barem indirektno (npr. Josip Flavije), o njegovoj Majci jedini su izvori evanđelja i novozavjetni spisi, te apokrifi. Spominju je poglavito Luka i Ivan, Djela apostolska i Pismo Galaćanima - usve na 12 mjesta. Nije točno, dakle, kao što se ponekad kaže, da Novi zavjet šuti o Mariji, ali je jasno da o njoj govori veoma malo, osobito u historijskom pogledu. Što, dakle, kaže Novi zavjet? Kaže da je Isusa rodila djevica - što je najbitnija inovacija s obzirom na starozavjetne najave Mesije. Taj detalj treba povezati sa činjenicom da se Isus, po Marku, naziva Marijinim sinom (a ne Josipovim, kako bi iskala židovska tradicija, iako se na drugom mjestu u Novom zavjetu navodi Isusovo rodoslovlje od Davida do - Josipa). Ukratko, za Novi zavjet Marija nije ponajprije poseban lik, nego oličena činjenica djevičanskog začeća Isusa, kao Božjeg i Čovječjeg sina. Ipak, Marija je i kao osoba, po evanđeljima i Djelima, stalno nazočna uz Isusovo poslanje. Iako se doima u trećem planu, ona je, nadalje, osoba koju sam Bog najvećma obasipa pohvalama (keharitoméne, Lk 1, 28), pa je ‘yperdouleía (veleštovanje koje joj pripada, za razliku od obožavanja, latreía, koje pripada jedno Bogu) samo nastavak štovanja koji je Bog počeo.
Ona je i najnazočniji među ženskim likovima u Novom zavjetu - a upravo su te ženske nazočnosti karakteristične za kanonske kršćanske spise, koji od kršćanstva tako čine prvu neženomrzačku među patrijarhalnim vjerama. Nema dvojbe da Mariju već evanđelja obilježavaju svetošću. Zašto je u razmatranju ženine uloge u kršćanskom društvu zanemarena ta činjenica, zašto je Justinova i Irinejeva Druga Eva odalečena na nebo ostavivši samo Evu istočnog grijeha među nama, zašto je dakle žena za postkonstantinovsko kršćanstvo (p)ostala simbol grijeha, a Marijina čistoća podcrtavana kao kontrast grešnici na koju muškarac svaljuje svoja zla - duga je i druga priča, koja možda više pripada u socijalnu historiju negoli u povjesnicu religije.
Druga strana upravo te medalje jest onda Marija kao eterična bezgrešna kontrapozicija zemaljskoj konkretnoj ženi - ne samo kao majka i tješiteljica, nego i kao Nebesko Žensko umjesto zemnoga, osobito u nekim muškim redovničkim zajednicama (paralelno s Isusom kao Nebeskim Zaručnikom u nekim ženskim redovničkim zajednicama).
Sadašnji kult Bogorodice vezan je, vjerujemo, za iskonske potrebe individualnog i kolektivnog čovjeka, koje nadilaze poljoprivredni simbolizam i drevne mitove. To bi imao biti razlog zašto je taj kult mogao procvasti u istočnom i u katoličkom kršćanstvu do ovih razmjera.
S druge strane, odsustvo takva kulta u protestantskom kršćanstvu, te u drugim objavljenim religijama, uključujući i preostale abramitske, pokazuje da te iskonske potrebe nisu ipak onoliko duboke i sveobuhvatne kao generalna potreba za transcendentnim, koja se iskazuju u pojmu Boga. No, kao i inače kad je riječ o svecima, kršćanske crkve koje njeguju kult svetaca to čine i zato da bi vjernicima ponudile model naslidovanja Isukrstova (kako je pisao Marulić) za pojedino doba, a u slučaju Bogorodice model ženskog arhetipa služenja Bogu za sva vremena.
Kršćanstvo je prva velika jednobožačka religija koja se nije postavila ženomrzački (žene se u Novom zavjetu pojavljuju kao svjedokinje Isusova poslanstva al pari s muškarcima), no s jasnom porukom o njezinu mjestu ipak iza i ispod muškarca, ali ne i izvan sfere duhovnosti (pouka o Marti i Mariji iz Betanije, Lk 10, 38-42).
U taj sklop ulazi i funkcija Marije iz Nazareta kao Anti-Eve, nove Majke umjesto Pramajke: ključna riječ njezina poslanstva je pokornost (Lk 1, 38), za razliku od nepokorne Eve. Veleštovana je nada sve svece, ali ni ona, kao ni bilo koja druga žena, nema udjela u apostolatu, pa makar apostoli kao sveci bili po štovanju rangirani niže od nje. U tom sklopu otvarala se ponovo rasprava o tome je li i Marija bila nazočna Pedesetog dana, koji se obilježava kao Duhovi (pretpostavka: jest, jer je kao i apostoli bila u zajednici 120 prvih kršćana, među jednodušno ustrajnima u molitvi, Dj 1, 14), je li se napunila Duha Svetoga (kao i svi koji su bili skupljeni na istom mjestu, Dj 2, 1-4), je li po tome barem ona imala udio u apostolatu (o čemu ni jedne eksplicitne riječi nema ni u kanonskim ni u apokrifnim spisima, kao što nema ni spomena ikakva polaganja ruku, starozavjetnog obreda koji je preuzet već za đakone). Dakle, preko Marije kao uzora, ženi u kršćanstvu onda i sada posredovana je funkcija službenice Gospodnje, kojoj ima biti po riječima njegovima. Na toj crti su bili pape sv. Ivan Pavao II te Benedikt XVI, a izrijekom ju je zastupala i bl. majka Tereza Kolkatska. Naravno, cjelokupni kult Marije u dvama tisućljećima kršćanstva ne može se svesti ni na te njezine najbitnije odrednice, kao što su kult Majke i tješiteljice (najnazočniji u kršćanskom puku), odnosno obrazac pokorne službenice Gospodnje. I njegovi pretkršćanski korijeni, i povijesni razlozi, i raznovrsna društvena uloga žene, učinili su taj kult bogatim, ne uvijek istoznačnim, te stoga barem dijalektičkim (makar ne i proturječnim).