NEPOTIZAM NA HRVATSKI NAČIN

BORIS DEŽULOVIĆ Vrbošić je brata, sina i snahu zaposlio u Vodovodu. Za bezočnije i otvorenije zajebavanje građana u životu nisam čuo

    AUTOR:
    • Jutarnji.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 12.02.2013. u 10:57

Vlado Kos / Cropix

Evo, recimo, Josip Vrbošić. Niste čuli za čovjeka, a cijela je hrvatska povijest stala u taj mali, beznačajan život, piše Boris Dežulović za Slobodnu Dalmaciju.

Mala je naime i beznačajna hrvatska povijest, stane u svačiji život, pa je mogla u bilo čiji i bilo koji drugi. Svatko od vas ima jednu takvu povijest, i svaki od tih života same su Krležine “Zastave”. Eto, recimo , Josip Vrbošić.

Veličanstvena je bila Josipova povijest devedesetih, s purpurnim nebom prekrivenim zastavama, bljeskovima na obzoru i plotunskim šenlucima u čast Rođenja Nacije.

A on na samom čelu, zagledan u njenu slavnu budućnost: cijela se Hrvatska prostrla pred njim, uglednim građaninom Osijeka, liberalom i prodekanom Pravnog fakulteta, članom raznih ekspertnih skupina, Nacionalnih vijeća i Državnih komisija, pa u osvit Novog Milenija i samim gospodinom veleposlanikom, doajenom Diplomatskog zbora u Bosni i Hercegovini. A kad se vrati...

Eh, kad se vrati! Običavao je gospodin veleposlanik Josip Vrbošić uvečer na zahodskoj školjci sklopiti oči i zamišljati ostatak te slavne historije.

Pa bi se vidio kao sam generalni sekretar Ujedinjenih naroda, na Krašovoj bombonjeri s reprodukcijom svečanog zastora Otona Ivekovića u osječkom HNK-u, “Ekspoze generalnog tajnika UN-a Josipa Vrbošića”. Eh, kad se jednog dana vrati!

Onda se jednog dana gospodin generalni sekretar vratio u sivi, blatnjavi Osijek, i slavna mu se hrvatska historija raspala i rasparala kao zastava na sjevercu.

Samo na trenutak, eto, siromah je sklopio oči na dodjeli Nobelove nagrade za mir u toploj dvorani švedske Kraljevske akademije, i već u sljedećem trenutku probudio se u nekoj osječkoj krčmi, u oblaku duhanskog dima s mirisom jeftine rakije, gdje ga Glavaševe konjokradice iz HDSSB-a nagovaraju da glasa za smjenu predsjednika Gradskog vijeća: nedostaje im, eto, samo jedan glas, i ako on bude taj dobit će njegovo mjesto.

Osječkog Gradsko vijeće, istinabog, nije isto što i Vijeće sigurnosti UN-a, ali ako digne ruku za smjenu predsjednika, još će mu Glavaševi u Gradskom vodovodu zaposliti i sina i snahu, a ako prijeđe kod njih u HDSSB, bit će posla i za brata.

Ili može sačekati da mu familiju zaposle Ujedinjeni narodi, u sudanskom vodovodu, hahaha jel nam dobra ova?

Tako je generalni tajnik UN-a glasao za smjenu predsjednika Gradskog vijeća, i stvarno - nije prošlo mnogo, a Josipova snaha iznenada dobila posao u pravnoj službi Vodovoda.

E, historijo, historijo

A Josipov sin, mladi odvjetnik - pored žive pravne službe Vodovoda i u pravnoj im službi žive vlastite mu žene - dobio njihove ovršne postupke! Konačnom, ovih dana predsjednik Gradskog vijeća potpisao pristupnicu za HDSSB, i što će biti - brat mu Branko odjednom dobio posao u marketingu Vodovoda.

O jebem te slavna hrvatska historijo!, sve otada običava gospodin predsjednik Josip Vrbošić uvečer na zahodskoj školjci gorko zavapiti, prisjećajući se purpurnog neba prekrivenog zastavama, bljeskova na obzoru, plotunskih šenluka i Kraševe bombonjere sa slikom generalnog tajnika UN-a, svih hiljadu godina tog herojskog sna prodatih za mir u kući Vrbošićevih, za tri komunalne plaće, jebem te hrvatska historijo po sto puta da te jebem!

E sad, čija je na kraju bila ta ideja s Krležinim zastavama, ne zna se pouzdano, ali prije nekoliko dana, nekako u isto vrijeme kad se i treći član obitelji, brat Josipa Vrbošića, zaposlio u marketingu osječkog Vodovoda - zapravo, slavnoj povijesti na volju, istog tog dana! - baš je marketing Vodovoda obznanio akciju “Zastave”: svaki Osječanin koji na vrijeme podmiri svoje dugovanje za vodu, obavijestio je građane njihov vodoskrbnik, dobit će na poklon uredno u plastičnu vrećicu zapakiranu - hrvatsku državnu zastavu!

Za nabavu trideset tisuća hrvatskih stijegova Vodovod i Grad Osijek kao partneri izdvojili su tako sedamsto pedeset hiljada kuna, iznos gotovo upola veći od gradskog budžeta za rad osnovnih škola, odnosno ravno dvostruko više nego što Grad izdvaja za zaštitu i očuvanje kulturne baštine!

“Hrvatskim zastavama želimo stimulirati naše sugrađane da urednije podmiruju račune”, obrazložio je akciju gradonačelnik Krešimir Bubalo. “Osim toga, kad su naši generali Gotovina i Markač pušteni iz haškog pritvora, primijetili smo da dosta Osječana nije izvijesilo zastave. Moglo bi se reći da bismo tako jednim udarcem ubili dvije muhe.”

Ovo je puno i za Keruma

Za bezočnije i otvorenije zajebavanje građana ja nikad u životu nisam čuo: ništa slično čak ni Kerumu nikad nije palo na pamet. A široka je i pusta ta ledina, svašta je na nju ovih godina padalo.

Istog dakle dana kad se na osječkoj demokratskoj buvljoj pijaci, u najprozirnijoj političkoj trgovini - kao uredno plaćen račun za jedan glas u vijeću i člansku iskaznicu HDSSB-a - u Vodovodu zaposlio i treći član obitelji Vrbošić, isti taj Grad Heroj i isti taj Vodovod Heroj poklanjaju hrvatske zastave kao domoljubni stimulans građanima koji jednako redovno plaćaju račune, koji dakle redovno financiraju tri plaće za obitelj Vrbošić!

O jebem te slavna historijo!, rekao bi predsjednik osječkog Gradskog vijeća uvečer, u sam suton veličanstvene hrvatske povijesti, jednim udarcem ubijajući one dvije muhe što mu svih tih godina zuje nad zahodskom školjkom.

Pa rutinski, pokretom uvježbanim na sjednicama Gradskog vijeća, digao ruku i potegao vodu iz gradskog Vodovoda.

“Teci Dravo, Savo teci”, hrvatski narod časti, piše Boris Dežulović za Slobodnu Dalmaciju.

Izdvajamo