Dugogodišnje prijateljstvo vam se potrošilo, a nikako da sjednete i o tome razgovarate, bilo da popravite odnos ili ga prekinete.
Brak u kojem živite postao je loš još prije desetak godina, no još ste skupa, makar ste financijski neovisni, emotivno odavno neinvolvirani, davno ste mogli otići. Posao koji radite godinama vas ne ispunjava, i makar imate deficitarnu struku, traženu na tržištu, radije pasivno birate poznatu vam muku negoli izlazak iz znane zone sigurnosti. Zašto guramo glavu u pijesak, obmanjujemo sami sebe? Zašto živimo poput nojeva, nespremni se suočiti s istinom i učiniti nešto ne bi li mijenjali ono što frustrira i truje, ne bi li se pobrinuli da živimo kvalitetnije?
O tome u svojoj novoj knjizi, naslovljenoj “Zašto guramo glavu u pijesak?” (VBZ), govori Mirjana Krizmanić. Ne, nije nužno loše gurnuti glavu u pijesak. Postoje situacije kad je upravo to zaštitni mehanizam koji omogućava preživljavanje, daje vrijeme za suočavanje s lošom, a iznenadnom teškom situacijom za koju vam treba vremena da je prihvatite.
-To može biti neizlječiva bolest, izdaja prijatelja, prijevara supruga... u prvo vrijeme, dok se na tu groznu situaciju nekako ne prilagode, ljudi je ili potpuno negiraju ili odgađaju razmišljanje, kaže M. Krizmanić.
Poštujte odabir
Ovisno o strategiji za koju se osoba odluči, nije loše, kaže, da i okolina surađuje i poštuje njezin put.
- Dok taj skuplja snage da se suoči s realnošću, katkad ljudi oko njega shvate da je važno da ne pokažu što znaju, recimo da ne kažu da su čuli za tu groznu dijagnozu. Ili mu, pak, kažu: ‘To neće biti tako’. Jasno, ne treba u toj igri sudjelovati dugo, ali moramo čovjeku dati priliku da to prihvati. Ako potraje predugo, onda se taj, u jednom trenutku koristan mehanizam, pretvori u opasan.
Krizmanić dalje navodi još neke, relativno česte, situacije: “Recimo, jedno od supruga vara partnera. Prevarena osoba često to zna, svjesna je, ali je odlučila, barem neko vrijeme, čekati, nadajući se da će ta afera trajati kratko. Mislim da okolina treba to poštovati, i ne davati joj nepotrebne informacije o nevjeri. Tek ako ta osoba zatraži pomoć, ako nam otvoreno ili manje otvoreno signalizira da želi znati - treba govoriti. Jer u protivnom čovjeka guramo tamo gdje on još nije spreman ići”. Roditelji, govori dalje, često u krivim trenucima guraju glavu u pijesak.
- Nerijetko se zavaravaju oko djece. Primjerice, imaju dijete koje je možda i ispodprosječnih sposobnosti, a guraju ga u klasičnu gimnaziju, na teški studij, plaćaju silne instrukcije. Nikako da shvate da to nije za dobrobit djeteta, da mu škode. To dijete frustrira, ono taj tempo i gradivo jedva da može svladati.
Roditelj sebi prividno olakšava, ali djetetu šteti. To se dijete, unatoč instrukcijama i raznoj pomoći, stalno susreće s neuspjehom. Ne može uspjeti jer nema dovoljno kapaciteta. Dijete treba prihvatiti takvo kakvo jest, i pomoći mu da nađe svoju nišu u kojoj će moći dobro funkcionirati i biti zadovoljno, gdje će sa svojim sposobnostima biti uspješno, ističe psihologinja.
Kad ne bismo smjeli gurati glavu u pijesak?
- Kad se razbolimo od izlječive bolesti, kad ima lijeka. Recimo, dijabetes. S njime se može živjeti normalan život uz relativno strogu dijetu. Oni koji se s time suoče i prihvate da moraju poštovati određene norme mogu sasvim dobro živjeti, a oni koji žmire i kažu ‘Ma, nije to tako, to je pretjerivanje’, nerijetko si potpišu smrtnu presudu.
Zaštitni mehanizam
Hrvati su, tvrdi, skloniji negoli većina drugih europskih nacija, čekati da se problem riješi sam od sebe.
- Što se tiče privatnog i svakodnevnog života, ljudi manje-više podjednako svugdje guraju glavu u pijesak, jer je to zaštitni mehanizam. To rade, primjerice, i Nijemci i Talijani, baš kao i svi naši susjedi. Ali, što se tiče javnog života, što se tiče politike, načina kako se upravlja zemljom, tu mi guramo glavu u pijesak puno više negoli drugi. Nemam, naravno, rezultate istraživanja. Ali nije to teško spoznati pratite li medije i uspoređujete li reakcije javnosti na neprihvatljive odluke političara. Našima birači puštaju da rade što hoće i ne kažnjavaju ih.
Primjeri?
- Primjera je sijaset. Iz različitih sfera života. Od Todorića gdje su cijele industrije i gomila ljudi ‘gurali glavu u pijesak’, jer su od toga imali koristi do recimo pitanja poput procijepljenosti djece. Sve su glasniji oni koji ne žele cijepiti djecu, a jako je malo roditelja koji takvima argumentirano poručuju zašto su u krivu. Hrvati su vrlo pasivni i kad je riječ prosvjedima koji znače da preuzimaju stvar u svoje ruke…