Gužva oko Josipa Perkovića , najpoznatijeg hrvatskog obavještajca u komunističkoj kao i demokratskoj Hrvatskoj, predstavlja vjerojatno najeklatantnije kukavičje jaje što ih Tomislav Karamarko u nizu pokušava podmetnuti aktualnoj vlasti. Političko-pravnu zavrzlamu s izručenjem Njemačkoj šef HDZ-a uzima kao krunski argument svoje vječne teze da Kukuriku vlada štiti aktere komunističkih zločina. Premda sam s Perkovićem ima mnogo više veze od Zorana Milanovića.
Josip Perković, nekada visokorangirani udbaš, povezan, navodno, s praksom jugoslavenske tajne službe da probleme s iseljeništvom rješava likvidacijama, godinama je zauzimao vrlo važna mjesta i u vojno-obavještajnom aparatu HDZ-ove vlasti. Voljom Franje Tuđmana postavljen je za jednog od bliskih suradnika bivšeg ministra obrane Gojka Šuška, koji je u Hrvatsku stigao iz krugova politički aktivne protujugoslavenske emigracije. Karamarko se tih godina susretao s Perkovićem. Ako je u vezi s njegovim likom, djelom, a navodno i zaslugama za Hrvatsku imao bilo kakvih dilema, mogao ih je vrlo efikasno razriješiti kad je postao šef tajnih službi ili kasnije ministar policije. Ali nije. Perković je tijekom HDZ-ove vlasti ostao nedirnut i moćan. Ali će šef HDZ-a danas na njegovom primjeru, očitom naslijeđu Tuđmanove vlasti, napadati Milanovića kao zaštitnika komunističkih zločina. Perfidno!
Slično je i s Karamarkovim tumačenjem aktualne ekonomsko-socijalne krize. Kad ga slušaš, kao da su svi problemi s gospodarskim potonućem počeli prije godinu i pol dolaskom Kukuriku ekipe na vlast. Optužujući Milanovićevu vladu na jarunskoj je HDZ-ovoj proslavi redao negativne pokazatelje, prije toga u jednom se intervjuu rasplakao kako sa svog balkona gleda redove pred javnom kuhinjom. Kao da aktualna vlast nije naslijedila zemlju pred bankrotom, kao da današnja situacija nije rezultat Sanaderova sustava patološke korupcije i godina koje su pojeli HDZ-ovi skakavci. Milanovićeva se vlada pokazala nesposobnom, ne uspijeva riješiti krizu, to je njena odgovornost. Odgovornost HDZ-a mnogo je veća. Ali i kad stane za govornicu i kad gleda s balkona Karamarko će se ponašati kao nevin u ludnici: zgražat će se nad neuspjesima aktualne vlasti, ali više neće, kaže, govoriti o HDZ-ovoj pljački ili će je nazivati “famoznom”, kao da je izmišljena.
Primjeri se mogu redati unedogled. Šef stranke koja se proslavila pretakanjem državnih sredstava u vlastite crne fondove Milanovićevu će vlast prozivati zbog neštedljivosti. Držat će joj lekcije o neprihvatljivosti stranačkog kadroviranja kao da okupacija države vlastitim ljudima nije HDZ-ov izum. Zbog ćirilice pokrenut će cijelu protuvladinu kampanju, premda je obavezu implementacije manjinskog pisma preuzeo još Franjo Tuđman. I tako dalje, i tako dalje… Krajnje je nesimpatično i neprihvatljivo kad se Milanovićeva ekipa i danas za vlastite podbačaje još pokušava vaditi spominjući HDZ-ove kosture u ormarima. Ali mnogo je gore, zapravo je nepodnošljivo, kad stranka koja je Hrvatsku zavila u crno, samu sebe pokušava abolirati, svu krivnju za žalosno stanje države pripisujući aktualnoj vlasti. Premijera Milanovića svi mogu razapinjati, ali HDZ najmanje. Nije pošteno. Nije ni pristojno. Djeluje farizejski i prevarantski. Ne ulijeva povjerenje. Ruši vjerodostojnost onoga tko posegne za takvim sredstvima. Logično da je Karamarko šampion nepopularnosti.