Hrvatski fond za privatizaciju, najkontroverznija institucija u mladoj hrvatskoj državi, napokon odlazi u povijest. Neki će, doduše, reći da HFP koji je u svijesti hrvatskih građana sinonim za privatizacijsku pljačku u izbornoj godini samo presvlači ruho i mijenja ime te da ne treba brzati s optimističnim zaključcima da promjena imena znači i pošteniji nastavak privatizacije.
Vedran Duvnjak, dosadašnji čelni čovjek HFP-a, jedan od HDZ-ovih “mladih lavova”, gašenjem Fonda stječe još veće ovlasti: bit će predsjednik novog i moćnijeg mastodonta - Agencije za upravljanje državnom imovinom (AUDIO) u koju će se ugasli HFP utopiti. Nova agencija objedinjavat će HFP i dosadašnji Ured za upravljanje državnom imovinom. Dakle, ekonomist Vedran Duvnjak, koji je prije 36 godina rođen na zagrebačkoj periferiji, u Ulici Oboj u Dubravi, na upravljanje će osim državnih udjela u poduzećima dobiti i državne zgrade, uključujući i Sabor i Banske dvore, ministarstva, sudove, državna odmarališta na Brijunima i drugim dijelovima Jadrana, vojarne, državna zemljišta. Uskoro, kad se odmakne sa suđenjima u velikim antikorupcijskim aferama, Duvnjak će na upravljanje dobiti i vile, stanove, poslovne prostore, umjetnine i novac s tajnih računa koji će se trajno oduzimati osuđenima za korupciju. Mladić koji dobiva previše toga u ruke zaslužuje da ga se “drži na oku”, pogotovo ima li se na umu nikad opovrgnuta informacija objavljena početkom 2009. da je umjesto da koristi Subaru, službeno vozilo u vlasništvu HFP-a, za službene potrebe unajmio puno luksuzniji A-6, za čiji je najam HFP mjesečno plaćao paprenih 17.250 kuna.
Zaustavljena revizija
Bez obzira na to donosi li gašenje HFP-a i odgovorniji odnos HDZ-a prema preostaloj državnoj imovini, ono je prilika je da bacimo pogled unatrag na osamnaest godina postojanja Fonda koji je malobrojne usrećio, a tisuće unesrećio.
Kvalitetu rada HFP-a, koji je u djelo proveo hrvatski privatizacijski model, na vlastitim je leđima najbolje osjetilo 386.675 bivših radnika koji su prema izvješću Državne revizije o provedenoj pretvorbi i privatizaciji podnesenoj Saboru početkom 2003. u procesu prevođenja iz socijalističkog u takozvano tržišno gospodarstvo ostali bez posla. U privatizaciji je, ispostavilo se, nestalo 60 posto radnih mjesta u odnosu na njihov broj prije početka toga procesa. Čak 30 posto poduzeća je nakon privatizacije proglasilo stečaj, u 242 tvrtke je nakon privatizacije pala vrijednost kapitala, a u čak 73 posto poduzeća nisu ostvareni obećani razvojni programi koje su novi vlasnici na papiru obećavali kad su od HFP-a stjecali vlasništvo nad poduzećima. Pri svemu navedenom treba imati na umu da su revizori Šime Krasić u mandatu Račanove Vlade do povratka HDZ-a na vlast potkraj 2003. uspjeli revidirati tek 1556 ili samo 53 posto od ukupno 2911 poduzeća koja su obuhvaćena procesom privatizacije.
Naime, čim se vratio na vlast, HDZ je proces revizije pretvorbe i privatizacije zaustavio, tj. stavio izvan snage Račanov Zakon iz 2001. godine. No, ni taj polovično proveden Zakon o reviziji pretvorbe i privatizacije, u koji je lijeva koalicijska vlada pretočila svoje glavno predizborno obećanje s kraja devedesetih, u stvarnosti nije promijenio gotovo ništa. Paradoksalno, većini ljudi taj je zakon donio tek dodatnu frustraciju jer je revizija jasno kvantificirala razmjere privatizacijske pljačke i razotkrio posvemašnju impotentnost hrvatskog pravosuđa spram te goleme nepravde. Revizorsko je izvješće pokazalo da je od 1556 poduzeća obuhvaćenih revizijom u njih 1481 ili 95 posto otkrivena nepravilnost u privatizaciji, od čega su u 178 poduzeća te nepravilnosti, po ocjeni revizora, imale karakter kaznenog djela. Kad je Državno odvjetništvo načinilo analizu prijestupa u tih 178 poduzeća, ustanovilo je da je u njih 80 već prekasno za kazneni progon krivaca jer je nastupila zastara. I u slučajevima gdje nema zastare, onih koji su zbog privatizacijskog kriminala završili iza rešetaka danas gotovo da i nema. Leon Sulić, koji zbog pokušaja protuzakonite privatizacije Croatia busa izdržava petogodišnju zatvorsku kaznu, i to u blagom zatvorskom režimu u poluotovrenom odjelu u Vukomercu, jedini je poznatiji slučaj koji je “odležao” zbog privatizacijskog kriminala.
Junaci privatizacije
Junaci hrvatske privatizacije Josip Gucić i Miroslav Kutle, nakon prvih i dugoiščekivanih pravomoćnih presuda za privatizacijski kriminal, “dali su petama vjetra”: Kutle je u Hercegovini, a Josip Gucić je zagrebačku zamijenio adresom u Beogradu, a posao su nastavili njegovi sinovi.
Dodatni je cinizam da je istinu o nekažnjivosti privatizacijskog kriminala u lice građanima sa saborske govornice bacio upravo jedan od onih koji iz toga lova u mutnom nije izašao praznih ruku - Ljubo Ćesić Rojs - legendarnom rečenicom: “Tko je jamio - jamio je”. Malo tko se nada da će uvođenje u Ustav odredbe o nezastarijevanju privatizacijskog kriminala ublažiti privatizacijsku stvarnost koju opisuje ta legendarna Rojsova rečenica.
Za nabrajanje najvećih privatizacijskih afera u 18 godina postojanja HFP-a trebalo bi isuviše prostora.
Torba s novcem
A, kad je sve to počelo? Hrvatski fond za privatizaciju utemeljen je 1. travnja 1993. i povjerena mu je sudbina oko 3000 poduzeća koje je iz državnog valjalo prevesti u privatno vlasništvo. Preteča HFP-a bila je Agencija za restrukturiranje i razvoj.
U osamnaest godina postojanja HFP-a od 1. travnja 1993. do danas na njegovu čelu izredalo se devet predsjednika. Do dolaska na tu prevažnu poziciju sva osmorica su, u stručnim i gospodarskim krugovima bili gotovo nepoznati. Nisu odabrani po stručnosti i gospodarskim uspjesima već kao marionete moćnih političkih zaštitnika.
Prvi predsjednik Hrvatskog fonda za privatizaciju od njegova osnutka 1993. do 7. lipnja 1995. bio je Ivan Penić, tada anonimni tridesetdevetogodišnji ekonomist iz Krašića. U njegovu mandatu obavljen je lavovski dio privatizacije. U lipnju 1995. s pozicije šefa HFP-a premješten je na još važniju dužnost, ministra za privatizaciju na kojoj će ostati sve do kraja 1996. Nakon masovnih demonstracija podrške Radiju 101 u Zagrebu Penić je preko noći postao i stručnjak za sigurnost, pa je potkraj 1996. imenovan ministrom unutarnjih poslova.
Penića je u lipnju 1995. na čelu HFP-a naslijedio Milan Kovač, u to vrijeme jedan od najbliskijih suradnika tadašnjeg ministra obrane Gojka Šuška.
Kovač je od osnutka HDZ-a bio jedan od ključnih ljudi za stranačke financije. Nakon razlaza s HDZ-om Stjepan Mesić je u javnosti rado prepričavao dogodovštinu s torbom iseljeničkog novca koju je Kovač navodno uspio izgubiti na putu od zagrebačkog aerodroma do središnjice HDZ-a na Trgu žrtava fašizma. Rodom iz Šuice u Hercegovini, Kovač je bio blizak i s Ivićem Pašalićem te Ivanom Brzovićem, kojeg će Pašalić potkraj 1996. instalirati na čelo Službe za zaštitu ustavnog poretka. Milan Kovač bio je redoviti član ekipe koja se na kartaškim partijama okupljala u kući Miroslava Kutle u zagrebačkom Markuševcu, u kojoj su uz domaćina, nekolicinu ljudi iz Mirovinskog fonda bili i Gojko Šušak, Ljubo Ćesić Rojs. Upravo je tijekom kartaških partija, uvjerava nas jedan od sudionika tih sesija u bivšem Kutlinu domu, dogovorena privatizacija čitavog niza hrvatskih poduzeća. Kovač je u prosincu 1996. otišao s čela HFP-a kako bi zauzeo upražnjeno mjesto ministra privatizacije. Svojim političkim zaštitnicima, Gojku Šušku i Iviću Pašaliću, ostao je vjeran do kraja: nakon izbacivanja Pašalića iz HDZ-a i Kovač se pridružio njegovu Hrvatskom bloku, a nakon Šuškove smrti ostao je vjerni obilježavatelj Šuškova memorijala.
Nakon Kovača na čelo HFP-a došao je Tomislav Družak. Jednako kao i prethodni čelnici HFP-a, i Družak je bio kadar Ivića Pašalića. Potkraj 1996. i početkom 1997. Pašalić je u unutarstranačkim sukobima u HDZ-u toliko ojačao da je na čelnu poziciju HFP-a uspio instalirati Družaka koji je do tada pripadao bezimenom srednjerangiranom unutarstranačkom kadru u HDZ-u. Kao i za njegove prethodnike, i za Družaka su nakon odlaska s čela HFP-a u daljnjoj karijeri bile rezervirane visoke pozicije u sigurnosnom i obavještajnom aparatu koji je Pašalić sve snažnije kontrolirao. Na čelu HFP-a ostao je do listopada 1998., kada ga je njegov politički mentor zaposlio na mjestu pomoćnika ministra unutarnjih poslova, a početkom 1999. imenovan je ravnateljem obavještajne službe HIS, na dužnost s koje je morao otići u unutarstranačkim sukobima poraženi Miroslav Šeparović.
Mladi odvjetnik
Nakon Družaka na čelo HFP-a u listopadu 1998. Vlada je imenovala dotadašnjeg činovnika Zavoda za mirovinsko osiguranje Stipu Hrkača. Slovio je kao prvi predsjednik HFP-a koji na tu dužnost nije došao voljom Ivića Pašalića. Za Hrkačevo postavljanje zaslužan je bio navodno Borislav Škegro, Tuđmanov ministar financija i potpredsjednik Vlade koji je u zadnjoj godini Tuđmanove vladavine imao snažan utjecaj na privatizacijski proces. I protiv Hrkača i njegova prethodnika na čelu HFP-a Družaka DORH je 2000. podigao optužnice zbog sklapanja za državu štetnih ugovora, ali su obojica 2008. oslobođena optužbi.
Prvi predsjednik HFP-a, nakon trećesiječanjske smjene vlasti bio je Hrvoje Vojković, tada sasvim anonimni tridesetogodišnji odvjetnik iz zagrebačke kancelarije Hanžeković- Radaković kojem je ta dužnost zapala po ključu stranačke podjele resora unutar koalicije. Vojković je u privatizacijskom procesu trebao biti HSLS-ova protuteža snažnom SDP-ovcu Slavku Liniću.
Sanaderovi ljudi
Iako je Vojković počeo ambiciozno, podnijevši tristotinjak kaznenih prijava protiv članova uprava propalih tvrtki u portfelju HFP-a, od čega se 90 posto odnosilo na nepokretanje stečajeva, kao i protiv članova NO-a pojedinih tvrtki zbog nesavjesnog obavljanja posla, od toga nije bilo puno koristi. U pokrenutom valu stečajeva stečajni su upravitelji imovinu tvrtki ustupali odabranima. U travnju 2002. vršitelj dužnosti predsjednika HFP-a postao je dotadašnji Vojkovićev zamjenik Krešimir Starčević, koji je slovio kao SDP-ov kadar koji u HFP došao s pozicije pravnika u Tvornici duhana Rovinj. U njegovu mandatu HFP je uz ostalo prodao i turističko-zdravstveni kompleks “Mali raj” kod Poreča tvrtki Hypo Alpe Adria konzalting. Slučajno ili ne, nakon odlaska iz HFP-a 2004. Starčević se zaposlio baš u upravi Hypo banke Hrvatska. Pri kraju mandata kupio je i kuću na Zvijezdi u Rockefellerovoj ulici.
Nakon povratka HDZ-a na vlast, Ivo Sanader je na čelo HFP-a postavio Damira Ostovića kojeg je godinu i pol dana kasnije, u kolovozu 2005., žrtvovao u aferi Liburnia Hoteli, kad je otkriveno da je HFP, po nalogu Vlade, spreman isporučiti vrijedne opatijske hotele investicijskim fonodovima Dom Holdingu i SN Holdingu, u vlasništvu šampiona kuponske privatizacije Darka Ostoje i Georga Eltza.
Nakon Ostovićeve smjene Sanader je na čelo HFP-a, u statusu vršitelja dužnosti, doveo Grgu Ivezića, osobu od velikog osobnog povjerenja. Još 2004., nakon dolaska na vlast, Sanader je Ivezića, dotad ekonomista u drvnoj industriji Trokut u Novskoj i dogradonačelnika toga gradića doveo u Zagreb, i postavio ga na čelo Središnjeg državnog ureda za upravljanje državnom imovinom. Nakon afere Liburnia Hoteli Sanader je Iveziću povjerio i upravljanje HFP-om. Međutim, nakon uhićenja nekolicine osoba iz vrha HFP-a u aferi Maestro, Sanader je populistički najavio gašenje HFP-a. Usprkos najavi, Sanader je HFP ostavio na životu i u veljači 2008. pronašao mu novog predsjednika, mladog Vedrana Duvnjaka, tadašnjeg Šukerova pomoćnika u Ministarstvu financija. Upravo je njemu Vlada premijerke Kosor ovog tjedna odlučila povjeriti upravljanje cjelokupnom državnom imovinom.