Dragan Kordić: 'Rijeka ima genijalno nebo i oblake. Mora da to ima veze s kišom'
- Ilustrator i grafički urednik
- Gonič primorsko-goranskih motiva
- Zagledan u oblake
Dragan Kordić
Ako preferirate primorsko-goranski pejzaž, obožavat ćete ilustracije Dragana Kordića, jer njegov projekt “Crocodile prints” postera (IG: @crocodile_print) ocrtava ovaj mediteransko-planinski prostor s autorskim pečatom koji se pamti.
- Najviše se volim baviti prirodom u svim oblicima. Biljke, životinje, krajolici. Kod ilustriranja puno je istraživanja prije crtanja, da odmah razbijem mit o crtanju iz glave. Kad sam bio mali, ilustrirane enciklopedije su mi bile omiljena stvar i još redovito prelistavam Ilustriranu dječju enciklopediju koju mi je tata kupio u osnovnoj školi. Tako da zapravo crtam motive o kojima volim istraživati i čitati, a prirodni svijet je tu uvijek prednjačio. Uživam u tom procesu učenja o nečemu, upoznavanja i onda u pokušajima stilizacije, odabira boja, tekstura… evo, već mi se radi nešto – govori Dragan Kordić pa se odmah dotičemo najvažnijeg pitanja: zašto voli živjeti u Rijeci?
- Volim lokaciju Rijeke, okružena je planinama i šumama i gleda na more. Ima i kišu i buru - svježa je. Ima Rječinu koja je također svježa. Navikao sam na tu komociju konzumiranja prirode ad hoc. Odluka hoću li u planinu ili na more je stvar hira. Ako si (auto)mobilan, Rijeka je super centar za istraživanje - na 2 sata vožnje može se stići daleko i vidjeti svašta jako različito. Kao da smo u nekom Minimundusu – pojašnjava riječki ilustrator koji se u vizuri grada, govori, najdulje može zagledati u oblake.
- Rijeka ima genijalno nebo i oblake. Nisam ekspert, ali vjerojatno je to povezano s kišom. Oni veliki kumulonimbusi koji se pojave na sjeveru iza Hahlića i Platka izgledaju kao zid iz jedne fantasy knjige. To najizraženije bude u proljeće, sve je zeleno i nakon kiše izgleda kao da si opalio neki filter, vide se litice na Cresu i sve je oštro, saturirano i moćno. Onda budu oni zimski zalasci sunca, crvenilo i vatra na nebu, što obožavam. Kod ovih proljetnih mi uvijek padne na pamet Baudelaireov “Stranac”, kod zimskih ne – obrazlaže Kordić čija se inspiriranost prirodom i njezinim fenomenima itekako reflektira i u njegovim ilustracijama koje je, između ostalih, radio i za posljednji broj riječkog dječjeg časopisa Brickzine. Izdanje je i grafički uredio.
- Suradnja s Brickom je krenula na poziv glavnog urednika Kristiana Benića. Znali smo se onako usput, nešto smo sitno surađivali i onda me pozvao na mjesto grafičkog urednika magazina za djecu, koji si je uzeo u zadatak biti najbolji magazin za djecu u Hrvatskoj. Ja sam ga, naravno, odbio, on me ipak nagovorio i tako je krenula ta avantura. To je časopis za djecu koji nije infantilan, ni jako ozbiljan, ali najbitnije - ne podcjenjuje djecu. Imao sam prilično otvorene ruke predložiti i izabrati dizajnera, vizualni koncept, ilustratore, što je bio najbolji i najteži zadatak koji sam mogao dobiti. Skupili smo neke nama najčasopise za djecu od Italije, Britanije do Amerike i odlučili da ćemo biti u rangu, ako ne i bolji. Mislim da smo na pravom putu – govori Kordić, dodajući kako su iza Brickzinea tri broja, a reakcije na njega su izvrsne.
Tea Tulić: 'U gradu postoji vrlo živa kritička svijest, da nas spasi od samodopadnosti'
- spisateljica, negdje između poetskog izričaja i proznog teksta
- članica neformalne riječke književne skupine Ri Lit
- autorica romana "Kosa posvuda" (2011.) i "Maksimum jata" (2017.)
Tea Tulić
Spisateljica Tea Tulić prepoznatljivo je lice riječke književne scene. Kratke priče prevođene su joj na engleski, francuski, slovenski i poljski jezik, a godine 2011. osvojila je nagradu Prozak te je u sklopu nje objavila prilično zapaženi fragmentarni roman/zbirku crtica “Kosa posvuda”. Godine 2017. objavljuje i hvaljeni roman “Maksimum jata”, zapravo zbirku prozno-poetskih ulomaka koju je teško žanrovski definirati. Tea Tulić je, inače, članica neformalnog riječkog književnog kolektiva Ri Lit, a svoj je spisateljski prostor pronašla između poetskog izričaja i proznog teksta. Upravo nedavno je uz ostale kolege napisala i kratku priču za riječki književni projekt “Autorske bure”, održan u sklopu projekta EPK. Idealna tema za početak razgovora.
- Boravak na Lošinju mi je donio što i svaki rezidencijalni boravak do sada – da na određeno plaćeno vrijeme živim i radim ono što najviše volim, da pišem, i to izmještena iz svoje svakodnevice. Tamo sam bila prilično usamljena što mojoj prirodi i prirodi pisanja odgovara, ali nedostajale su mi priče, nedostajali su mi sugovornici. To sam, srećom, našla pred sam kraj rezidencije i takav jedan susret mi je razotkrio glavni motiv moje priče. Priču sam napisala tek kad sam se vratila kući, dok sam na Lošinju upijala atmosferu, stvarala male zapise. Autorske bure, odnosno zbornik kratkih priča koji je ovim projektom nastao, vidim kao jedan fantastični literarni dokument Kvarnera koji su kreirali potpuno različiti literarni glasovi, senzibiliteti. To je zbornik različitosti, kako ga je nazvao urednik Kruno Lokotar – navodi Tulić koja junakinju svoje priče smješta u eskapistički kontekst.
- Ona ostavlja sve što ima na kopnu da bi se odmetnula, izolirala na otoku, razbistrila svoj pogled i utjelovila stvoriteljicu. Evo, Word mi ispravlja ovu riječ u “stvarateljicu”, ali ne dam mu, znam što sam htjela reći. Ako postoji stvoritelj, mora postojati i stvoriteljica (bez stvoritelja). Eto teme moje priče – navodi spisateljica koja riječku kulturnu i umjetničku scenu danas smatra “življom no ikad”.
- Pokriven je vrlo širok prostor umjetničkog djelovanja: kazalište, književnost, film suvremeni ples, performans, street art, likovna umjetnost… Sve je budno i na nogama. Toliko je događaja tijekom godine (i mimo EPK) u pitanju da čovjek to ne stigne sve ni popratiti. Odlično je to što u gradu također postoji vrlo živa kritička svijest, taman da nas ne vodi u veliku samodopadnost, već da nas nagoni na još kvalitetniji rad, na promišljanje – govori autorica s kojom smo prokomentirali i činjenicu da kao spisateljica živi u Rijeci, daleko izvan glavnih književnih struja i kružoka. Doživljava li svoju poziciju autsajderskom, što može dobro izaći iz nje?
- Volim pisati, raditi u Rijeci. Ovdje među kolegama i kolegicama uglavnom osjećam solidarnost. Možda nam baš “autsajderstvo” to omogućuje.
Lukrecija Tomušić: 'Kad igram rukomet osjećam se snažnom i brzom, kao da nisam u kolicima'
- košarkašica i rukometašica u kolicima
- najšarenija Riječanka
- organizatorica riječkog sajma rukotvorina "Art Bazaar"
Lukrecija Tomušić
Neobično ćete se provesti ukradete li parking Riječanki Lukreciji Tomušić. Stanete li, naime, bez opravdanja na njezino mjesto za osobe s invaliditetom, ova raznobojna, vesela, ali i drska djevojka prvo će malo vikati na vas, a taman kad pomislite da je vrag odnio šalu, povest će vas na kavu i uljudno objasniti u čemu ste pogriješili.
- Ljudi misle da smo jako ljuti i bezobrazni. Ali, morate shvatiti da je kretati se pomoću invalidskih kolica u gradu koji nije prilagođen uistinu frustrirajuće. A onda na sve to i taj parking, ljudi koji ostavljaju automobile gdje ne bi smjeli. Problem je i zloupotreba parkinga za osobe s invaliditetom u Rijeci, svi članovi obitelji OSI koriste karticu za parking, što nikako ne bi smjeli – govori Lukrecija Tomušić koja, kada ne viče na parkingu, uspješno igra košarku u kolicima u košarkaškom klubu osoba s invaliditetom “Kostrena”, a i reprezentativka je Hrvatske u rukometu u kolicima.
- Divan sport. Tu probijam svoje granice, one fizičke, ali i one u glavi. Dok igram osjećam se jakom, snažnom i brzom, kao da nisam u kolicima. Dijelovi tijela koji mi ne funkcioniraju kao nekad budu u pokretu, tako da je to i jedna vrsta vježbe tj. rehabilitacije. Cijelo tijelo cirkulira, i bolje se osjećam nakon igre. Moram spomenuti i ekipu koja dolazi na treninge, svi smo mi jedne velike, vesele i blesave budale koje smo u istim problemima, pa je divno biti u okruženju koji te razumije – priča Lukrecija pa se osvrće i na probleme s kojima se suočava njezin klub o kojemu je nedavno snimljen i dokumentarni film Riječanina Mirka Žorža, “Gurati naprijed”. Luce je, razumije se, zvijezda filma.
- Vrlo smo brojni i funkcioniramo na rubu financijskih i infrastrukturnih kapaciteta. Ne budemo li uskoro imali podršku lokalnih samouprava iz koje dolaze naši članovi, pa i sponzore, bit ćemo primorani reducirati i racionalizirati aktivnosti i svesti ih na minimalne okvire da se klub održi, što bi bila šteta, jer smo jedini klub u Primorsko-goranskoj županiji koji provodi program košarke za OSI – govori Tomušić koja je u sklopu projekta EPK sudjelovala u planu pristupa osoba s invaliditetom na svečano otvaranje. Ona i inače neumorno kritizira prave adrese s obzirom na općenitu neprilagođenost grada Rijeke za osobe s invaliditetom, pa smatra da je lijepo što su je konzultirali o toj temi.
- Bila sam na otvaranju, kiša me nije spriječila. Drago mi je što je jedna mala skupina iz EPK shvatila da treba poraditi na pristupu OSI pa su se izradile rampe i rješenja za pristup kako bi OSI mogle nesmetano sudjelovati u programu EPK – komentira Lukrecija pa dodaje kako bi voljela da Rijeka jedan dan uistinu dosegne status “luke različitosti”.
- Da bismo došli do toga, mora se još mnogo toga prilagoditi. Ili, jednostavnije, samo neka se u izradi građevina i javnih prostora drži pravilnika, što je iz nekog razloga u Hrvatskoj jako teško – završava Tomušić.
Ninja Tiger: 'Sve moje tetovaže su unikati, nikada ne ponavljam svoje crteže'
- tattoo majstor, ilustrator i muralist
- ljubitelj motora i fantasy motiva
- više umjetnik, manje zanatlija
Ninja Tiger
Tattoo majstor, ilustrator i muralist Ninja Tiger, kojega ćete sresti na motoru kako kruza gradom, ili pak u svom ateljeu gdje tetovira klijente, kaže kako danas izlazi puno manje, no drži da se grad promijenio.
- Unazad deset, petnaest godina bila je drukčija scena, izlazili smo na hardcore i punk koncerte, stalno se nešto događalo i sve je bilo alternativno. Imam osjećaj da je danas sve više pomodno. Kao da je ranije sve bilo kreativnije, zanimljivije. Ipak, sad s EPK mi se čini da bi situacija opet mogla postati kul, ali na neki drugi način. Mislim da je to super stvar i da će pofriškat stanje u gradu – govori Ninaj Tiger koji ne pokazuje svoje lice, što ne čudi s obzirom na to da potječe iz street art scene. Danas, govori, više radi ilustracije i tetovaže. Njegov stil tetoviranja proizlazi iz tradicionalnog američkog stila tetoviranja, u koji ubacuje svoj autorski pečat.
- Da, moje tetovaže su tehnički najbliže American traditional stilu, ali ne koristim se klasičnim motivima tog pravca, recimo pin-up djevojkama ili brodovima. Iz American traditionala povlačim taj specifični shading, jake boje i outline, ali motivi su moji. Radim fantasy karaktere, lubanje, cvijeće… Zapravo, štogod mi padne na pamet – govori Ninja koji smatra da tetoviranje može, i ne mora, biti umjetnost. On bira umjetnost.
- Svako može naučiti bolje ili lošije tetovirati, tetoviranje je prvenstveno zanat. No, svaki tattoo majstor može i birati hoće li dati neku svoju umjetnost u motive koje nudi, ili će biti zanatlija. Ne zanima me isključivo tehničko tetoviranje, moram nuditi nešto svoje i autentično u onome što radim. Naravno da odradim sve, pa i walk-ine koji dolaze s konkretnim crtežima koje žele tetovirati, ali najviše me zanima autorski rad – napominje tattoo majstor i all-round crtač iza kojega su brojne skupne izložbe i street art događanja u Hrvatskoj i Europi. Društvene mreže su, kaže, njegov najbolji alat za promociju i suradnje.
- Mreže su super stvar, koliko god mogu biti iritantne. Iako i dalje mislim da je najbolje kada ljudi dođu u studio jer se odmah i upoznaš. Instagram koristim kao flashbook, svojevrsnu online vizitku – pojašnjava Ninja Tiger koji često odlazi na gostovanja u tattoo studija u Europi. Provede nekoliko dana u nekom drugom gradu, gdje upoznaje ljude, viđa stare suradnike i prijatelje te se dobro provodi.
- Ovisi od studija, nekada ostaneš tri dana, a nekada petnaest. Studio u koji dolaziš objavi tvoje gostovanje, ljudi se zatim naručuju za tetoviranje i onda ti dođeš odraditi – komentira Ninja čiji golemi “flash book”(knjiga crteža autorskih tetovaža) teži nekoliko kilograma.
- Štogod je unutra, a netko izabere tetovirati, ja prekrižim i više na nikome ne tetoviram. Tako svatko ima svoj unikatni motiv. Ne rade svi tattoo majstori tako, ali ja volim crtati i tetovirati, imam puno materijala i sviđa mi se kad moji klijenti znaju da je nešto samo njihovo – komentira Ninja kojega možete zapratiti na Instagramu pod imenom @ninjatigermagicbringer.
Nikola Nedić: 'Riječka publika je uvijek u mraku pa ih i ne vidim, ali ih volim kada plješću'
- glumac u riječkom HNK
- obožavatelj zadimljenih birtija i opskurnih lokala
- veliki šaljivdžija
Nikola Nedić
Glumac kojeg ćete u istom tjednu gledati na velikoj sceni riječkog HNK, ali i u nekom opskurnom, zadimljenom riječkom lokalu gdje nastupa u kakvom off projektu, u Rijeku se doselio iz Zagreba, kako bi studirao glumu na riječkom tzv. “Šerbedžijinom studiju”. Nedić je veliki šaljivdžija (uzmite i to u obzir tijekom čitanja ovog teksta), rano je dobio angažman u riječkom HNK, pa veli kako, kada bi mogao opet birati, ne bi uopće studirao. Svoju klasu, ipak, obožava, iako kaže kako nikad nije imao “pravi osjećaj studiranja”. Nedić je tijekom studija mnogo glumio a kao najvažnije uloge sam će izdvojiti onu u predstavi Olivera Frljića “Aleksandra Zec”, kao i onu u predstavi slovenskog redatelja Sebastijana Horvata “Michelangelo”, koja mu je omogućila veliku medijsku vidljivost. Spominje i ulogu u predstavi “Sunset Boulevard”, Renate Carola Gatice, budući da se, kako kaže, radilo o vrlo ambicioznom projektu koji je tražio od njega da pjeva, pleše i glumi.
A kada to ne čini na velikoj pozornici HNK, Nedić s kolegom Marijom Jovevom pjeva i glumi u vlastitom cabaret projektu “Koncert za žlice i gitare”. Radi se o jednom davnom studentskom ispitu, koji je pretvoren u dugotrajnu predstavu, usudili bismo se reći i u malo remek-djelo, koje danas broji više od pedeset izvedbi. Uz pomoć zvukova kuhinjskih žlica, gitare, mandoline, mljackanja, srkanja i klepeta prstiju Nedić i Jovev na opaljen i šarmantan način opisuju svoju svakodnevicu i život kakvim ga vide, sve uz pjesmu i lucidne dijaloge. Na granici infantilnog i kritičnog, Nedić i Jovev svojim cabaretom gađaju u srž problema s kojima se danas suočava njihova generacija.
- Mi smo dvije budale koje su svoju budalaštinu uspjeli pretvoriti u povremeni prihod novca. Drago mi je da i dalje imamo mogućnost tu našu ludost dijeliti s drugima. Sada smo već na nekih pedesetak nastupa, ako brojimo i one neuspjele – komentira Nedić koji na pitanje o riječkoj publici odgovara:
- Uvijek su u mraku pa ih i ne vidim baš, ali kad plješću su mi jako dragi – govori kroz smijeh Nikola Nedić kojega smo upitali i kako doživljava kulturno-umjetničku scenu u Rijeci.
- Čini mi se da je scena u Rijeci podijeljena. S jedne strane imamo dosadnu i glasnu, a s druge strane zanimljivu, ali impotentnu. Objema kasne honorari. Uglavnom, neke stvari se događaju. Ako izađeš iz stana, uvijek ćeš pronaći nešto – navodi Nedić, dodajući kako je Rijeka jedini grad osim rodnog Zagreba u kojemu bi mogao živjeti. Što toliko voli kod Rijeke, zamjera li joj možda što?
- Rijeka je grad koji ima neobjašnjivu moć da te natjera da igraš po njegovim pravilima. Kiša koja, kada uvježba jednoličan ritam, počne uljepšavati svaki trenutak. U to te, recimo, može taj grad uvjeriti. Naravno, tu je i kultni riječki pizza burek u tri ujutro. Rijeci, inače, ništa ne zamjeram. Volim je kao sve svoje bivše djevojke. Ali, mislim da ću se kad-tad morati vratiti mami.
Tanja Kanazir: 'Snažno osjećam energiju ljudi, i kad to zabilježim, osjetim navalu adrenalina'
- fotografkinja
- obožavateljica riječkih dizalica
- kroničarka gradskog života i kulturno-umjetničke scene
Tanja Kanazir
Ako ste unazad deset godina posjetili kakav kulturni ili umjetnički event u Rijeci, sva je prilika da ste ondje susreli i Tanju Kanazir, riječku fotografkinju koja neumorno bilježi događanja na lokalnoj sceni. Kada ne radi komercijalno, ona je i kroničarka grada - njegove vizure, života i ljudi - a među omiljenijim motivima su joj, zapažamo, prepoznatljive riječke dizalice, popularne “žirafe”.
- Vidim ih s balkona, kako ove stare na Molo Longu i Porto Barošu, tako i nove “žirafe” na kontejnerskom terminalu. Stalno su mi u vidokrugu, pa je bilo teško ne odabrati ih kao motiv za fotkanje – komentira fotografkinja s kojom nastavljamo o tome kako se pronašla u tom mediju.
- Fotografija je izabrala mene, a ja sam odlučila prepustiti joj se. Studirala sam filozofiju i informatiku na Filozofskom fakultetu u Rijeci i kad sam upisivala faks, nisam znala što točno želim raditi. Pri počecima studiranja, fotografija se polako uvukla u moj život. Prvo je to bila analogna fotografija kada sam od tate dobila njegov stari Canon AE1 te tako dobro naučila tehničke aspekte fotografiranja, ali i zaljubila se u analognu fotografiju i poseban osjećaj koji ona nosi sa sobom. S vremenom sam počela dobivati i fotografske angažmane. Od tog trenutka za moj uspjeh na poslovnom planu zaslužna je moja majka koja mi je pomogla kupiti moj prvi DSLR aparat s kojim sam mogla ozbiljno početi raditi. Moja mama više nije s nama, a ja sam joj zauvijek zahvalna što je vjerovala u mene u trenucima kad ni ja to sama nisam – govori Kanazir pa se osvrće i na način na koji pristupa fotografskom radu.
- Snažno osjećam energiju ljudi oko sebe, i kad zabilježim osjećaj nekog trenutka, svaki put osjetim navalu adrenalina. Često dok fotkam, uhvatim se kako čekam taj određeni trenutak, osjećaj, izraz lica ili položaj tijela osobe koju fotkam, a za koje intuitivno znam da će se dogoditi – pojašnjava Kanazir. Dotičemo se i riječkog projekta EPK.
- To je super prilika za grad Rijeku i dokaz Rijeci da je puna potencijala. Nekoliko godina surađujem s projektom kao službeni fotograf i za moju karijeru je to veliko priznanje. Zahvalna sam što sam pozvana biti dijelom projektaZnam koliko je odricanja EPK ekipe bilo da bi se ova godina realizirala i ne sumnjam da će biti uspješna. Nadam se da će uz obnovljene zgrade, nove festivale i razne događaje, i lokalna zajednica (p)ostati osnažena i uključena – smatra Tanja koja ističe kako ni prije projekta EPK Rijeka nije bila “kulturno mrtav grad”. Ipak, misli kako je veliki projekt nadogradio riječku kulturno-umjetničku priču.
- Dobili smo još niz evenata i festivala, a neki od njih koji su meni najviše prirasli srcu i nadam se da će se nastaviti odvijati i nakon završetka projekta su dječji festival Tobogan i Dječja kuća, online magazin za djecu Brickzine, koji periodički izlazi i kao tiskano izdanje i Porto etno – festival svjetske glazbe i gastronomije – završava Kanazir.
Ida Kosanović: 'U školi sam se zasitila sendviča pa sam pitala mamu kako se kuha juha'
- vlasnica restorana
- omiljena kuharica riječke radničke i kreativne klase
- ranoranilac
Ida Kosanović
Petak je i uskoro će otkucati podne, što znači da je u restoranu Ide Kosanović “101% Smart Food” gužva. Stalni gosti su radnici s terminala, iz luke, kao i riječki kazališni radnici te zaposlenici na projektu EPK, čiji su uredi, između ostalog, u kultnoj riječkoj “Molekuli” u neposrednoj blizini restorana. Dolaze i taksisti, šoferi autobusa te učitelji i učiteljice iz riječkih škola u centru. Svi kažu kako se kod Ide Kosanović jede zdravo, ali još važnije – fino.
- Dan mi počinje rano, već u 5.30 pripremam sendviče, a oko 9 počinjem s pripremom marende. Nekad sam odlazila rano i na tržnicu, ali danas više to ne radim, jer mi dobri ljudi iz OPG-ova sve nose na vrata. Svaki dan nudim drugačiju klopu, a princip je švedski stol na kojemu dnevno nudim pet mesnih jela, pet priloga, osam različitih salata i četiri vegetarijanska jela. Dakle, više od dvadeset kombinacija koje si možeš sam posložiti, a tu su i kolači, oni super zdravi, i oni malo manje zdravi, tako da si kod nas možeš priuštiti i “cheating day”, ako ga želiš – navodi voditeljica i kuharica restorana koja, kaže, obožava prati suđe, jer onda o ničemu ne razmišlja. Kako se pronašla u kuhanju?
- Jednom prilikom u srednjoj školi sam se zasitila jesti sendviče, pa sam nazvala mamu i pitala je kako se kuha juha. Tako je sve počelo, a onda sam se zainteresirala i nastavila skupljati znanje o pripremi jela i kuhanju. Puno sam eksperimentirala. Put još uvijek traje, jer i dalje nemam školsko obrazovanje za kuhara, samo za priprematelja jednostavnih jela i slastica – govori skromno Kosanović čiju kuhinju, uvjerili smo se, ljudi obožavaju. Najviše njezini prijatelji, kojima je tijekom samopoučavanja za kuharicu doista mnogo kuhala.
- Uvijek sam voljela kuhati ljudima koji vole jesti, no nažalost u zadnje vrijeme svi puno radimo i ne družimo se tako puno kao prije. To znači da ni moje kuhanje sada ne napreduje, jer nemam s kime eksperimentirati. Ne mogu nuditi eksperimente ljudima u restoranu – smije se Kosanović koju smo upitali i kakva su joj očekivanja od projekta EPK, o kojemu posljednjih tjedana svi govore.
- Drago mi je da se sve to događa baš u Rijeci, a imali smo priliku odraditi i dosta posla vezano uz projekt, tako da je i događaj otvorenja bio dosta emotivan za mene. Prvi četrdeset i pet minuta sam, ipak, bila malo zbunjena, kao i većina gledatelja, ali tko sam ja da tumačim umjetnost. Grand finale me oduševio. “Bella ciao” je bila super izvedena, a atmosfera u gradu nakon vatrometa je bila wow – prisjeća se Kosanović koja, vjerojatno, ima najljepšu košaru za piknik u gradu, pa smo je upitali i gdje otići na piknik u gradu na Rječini.
- To uvijek moraju biti lokacije koje imaju pogled na more i prostranstvo. Neka plaža na Kantridi, ili Molo Longo, na lukobranu, ali s vanjske strane gdje se može pronaći veliki kamen i na njemu stvoriti pravu malu oazu usred grada. Bunkeri na Pulcu su također zanimljivi, puno je dobrih mjesta za piknik, a pogled puca na razne strane. Livade na obroncima Učke su uvijek sjajan izbor – otkriva Ida.