CRNI SCENARIJ VIŠE NIJE NEZAMISLIV Analiza: Kako bi izgledao potpuni slom ekonomije

Hitna prodaja HEP-a i ostale državne imovine, davanje okoka u najam na sto godina, liberalnija eksploatacija šuma, krah drugog mirovinskog stupa, drastično smanjivanje prava u zdravstvu, privatizacija škola i daljnji pad potrošnje koji bi jače pogodio domaće nego strane igrače neke su od najgrubljh posljedica potencijalnog hrvatskog bankrota.

Hrvatska, naravno, nije bankrotirala, niti itko očekuje da hoće. Zasad. No, crni scenarij o kojem govorimo uopće više nije nezamisliv. Gospodarstvo nam je u recesiji već šestu godinu u nizu, aktualna Vlada iza sebe nema ni jedan kvartal u kojem se može pohvaliti rastom bruto domaćeg proizvoda (BDP), a dugove uspijevamo otplaćivati zbog trenutno povoljnih kamata na svjetskom tržištu. Što je možda i važnije, ni ova, kao ni prijašnje Vlade nisu posegnule za reformama koje bi od Hrvatske stvorile uspješnu tržišnu ekonomiju. Stoga smo istražili što bi nam se dogodilo u slučaju bankrota, trenutka u kojem država više nije u stanju servisirati svoje obveze.

- Prvi korak su pregovori o otpisu dijela duga i otplati ostatka. U tim pregovorima u kojima bi, izvjesno je, pregovarali s Europskom komisijom, s obzirom da je Hrvatska članica Europske unije, prva bi se na udaru našla državna obveznca i njezina vrijednost. Najveći gubitak pretrpjeli bi mirovinski fondovi i drugi stup i to bi značilo da je mirovinska reforma propala - kaže Željko Lovrinčević, znanstvenik s Ekonomskog instituta.

- Ako bi nam se dogodio bankrot, imali bismo dvije mogućnosti. Prva je da središnja banka financijski pomogne državi, no tu postoje zakonska ograničenja. Druga mogućnost je ulazak u aranžman s MMF-om i jačanje suradnje s drugim međunarodnim financijskim institucijama, pri čemu je izvjesno da bi se od nas tražilo oštre rezove u potrošnji - upozorava Zdeslav Šantić, makroekonomist SG Splitske banke.

- Iako bankrot države nije isto što i bankrot poduzeća, on bi za Hrvatsku značio dugotrajnu krizu od koje bismo se dugo oporavljali. Na žalost, stalno odgađanje reformi o kojima se govori ima svoju cijenu i sužava manevarski prostor - ističe Šantić.

- Dogodilo bi nam se isto što i Argentini. Vjerovnici bi nam vjerojatno oprostili dio svojih potraživanja, a dio bi reprogramirali, samo da izvuku nešto. Država ne može bankrotirati na klasičan način, a realno je očekivati i da bi nam vjerovnici pomogli - smatra Drago Jakovčević, profesor na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu.

U slučaju bankrota Hrvatska, ističu i Lovrinčević, i Šantić, ne bi mogla izbjeći radikalnu privatizaciju. Prodaja vlasničkih udjela države u tvrtkama, a vjerojatno i druge državne imovine, bilo bi potrebno radi povećanja prihoda države. Pritom bi, kaže Lovrinčević, važno bilo kakav interes u toj privatizaciji ima Unija, posebno Njemačka. Izvjesna bi bila privatizacija energetskog sektora - HEP-a, Janafa ili energetske distribucijske mreže - a zanimljiva je i ekspoloatacija šuma ili iznajmljivanje hrvatskih otoka na stotinjak godina, primjerice Brijuna. Taj bi proces bio, tumači Lovrinčević popraćen i radikalnim rezovima u sektoru zdravstva i obrazovanja te privatizacijom dijela usluga, odnosno smanjivanjem prava financiranih iz javnih izvora.

- Tu treba biti jako oprezan jer ako bi manje usluga država davala za isto porezno opterećenje, tada bi se, kao u Grčkoj, dogodila skrivena inflacija - tumači Lovrinčević.

Danas uspješne kompanije, koje ne ovise sasvim o hrvatskom tržištu i dostupni su im vanjski izvori financiranja, bile bi najmanje pogođene iako bi njihova pozicija bila narušena ukupnim padom kreditne pozicije zemlje.

S druge strane, pad potrošnje, uzrokovan rezanjem državne potrošnje, prelomio bi se preko leđa trgovačkih lanaca u čemu bi strani, smatra prošli bolje od domaćih. U cijeloj priči, dodaje Šantić, ne bi trebalo zaboraviti ni da bi tvrtke i građani, zbog rasta rizika u zemlji, plaćali više kamatne stope.