Jesi li umoran ili si spreman odmah za malo videoanalize i trening, bilo je prvo pitanje koje je u utorak poslijepodne u hotelu Park u Našicama dočekalo mladog hrvatskog rukometaša Halila Jaganjca (20).
“Nema problema. Samo da se smjestim i možemo odmah u dvoranu”, odgovorio je Jaganjac svom novom treneru Hrvoju Horvatu Cvebi, sinu istoimenog proslavljenog hrvatskog rukometaša, europskog prvaka s Bjelovarom i olimpijskog prvaka s Jugoslavijom 1972. godine.
Izgradnja brenda
Ekipa Nedjeljnog Jutarnjeg imala je priliku biti nazočna prvom Jaganjčevu kontaktu s Našicama i njegovim novim klubom RK Nexe, što je prije desetak dana, kada je ova vijest objavljena, odjeknulo kao bomba na europskom rukometnom nebu. Jednog od najperspektivnijih svjetskih rukometaša u svojim su redovima htjeli brojni bogati klubovi poput Kiela, Füchse Berlina, Meškova, Silkeborga i Leipziga, ali i najbolji hrvatski klub PPD Zagreb. No, mladić iz Viškova, koji je rukometno prohodao u riječkoj Kozali te u 18. godini ostvario transfer u PSG, gdje se nije usrećio, pa je prihvatio ruku spasa koju mu je u Metalurgu ponudio njihov tadašnji trener Lino Červar, nakon jedne skopske godine izabrao je povratak u Hrvatsku, u Našice.
Onima koji su inficirani rukometom i koji prate ovu scenu takav rasplet i nije baš toliko šokantan kako se čini gledajući iz malo veće udaljenosti. RK Nexe, naime, već je deset godina broj 2 u Hrvatskoj, ali, što je možda još i važnije, riječ je o klubu u kojem su se isprofilirali brojni hrvatski reprezentativci. Alen Blažević i Tin Kontrec, primjerice, rođeni su Našičani, a dubok trag u tom klubu ostavili su i Ivan Slišković, Šime Ivić, Josip Božić-Pavletić, Krešimir Kozina, Mate Šunjić, kao i nešto stariji Franjo Lelić, Domagoj Kuže, Alen Kasak... Novi reprezentativac je i aktualni pivot Marin Šipić. Uspon je počeo ulaskom u upravljačke strukture kluba čelnih ljudi koncerna Nexe grupa, odnosno njezina većinskog vlasnika obitelji Ergović podrijetlom iz obližnjeg mjesta Feričanci, čija je glava Ivan Ergović bio taj koji je dao blagoslov za ulazak u tadašnji RK Našice.
- U to smo vrijeme bili drugoligaši, ali s jasnim ciljem da uđemo u Prvu ligu, što smo i uspjeli u sezoni 2005./2006., nakon čega i mijenjamo ime kluba u Nexe, što i nije neka bitna razlika jer je to latinsko ime Našica - priča nam Josip Ergović (38), srednji od trojice Ivanovih sinova, koji je od 2008. godine na čelu kluba, ali i u Upravnom odboru HRS-a. Trenutačno je i predsjednik RS-a Osječko-baranjske županije.
U Nexe grupi su, naime, shvatili da na korijenima rukometnog kluba, osnovanog 1959. godine, mogu izgraditi sportski brend koji će njihovoj kompaniji, ali i lokalnoj zajednici donijeti pozitivan imidž, što se na kraju pokazalo opravdanim, osobito nakon pokretanja regionalne SEHA lige u kojoj Našičani participiraju od prvoga dana. Time su klub, grad, ali i koncern stavili na kartu koja se proteže daleko izvan granica Hrvatske. Naravno, tu su i redovni nastupi u Europi, kroz EHF Kup, gdje su prošle sezone bili na pragu povijesnog plasmana na Final Four, nakon što su u prvom susretu kao domaćini “razbili” Füchse Berlin s osam razlike, ali su u uzvratu platili danak neiskustvu te s porazom od devet razlike propustili kreirati najveću senzaciju u rukometnoj Europi. No, i s četvrtfinalom Nexe je jedan od rijetkih kolektiva hrvatskog sporta, izuzmemo li vaterpolo, koji je posljednjih godina u Europi dočekao sezonu kratkih rukava. U 13 godina učinili su grandiozne stvari u gradiću od 16.000 stanovnika, iako na početku nije bilo lako uvjeriti igrače i trenere da se sprema ozbiljan projekt. No, već 2008. složena je respektabilna momčad s trenerom Kasimom Kamenicom. U razvoju današnjeg Nexea od prvoga je dana participirao kapetan Marko Mrđenović, koji se kao četverogodišnjak iz rodne Rijeke doselio u Našice. Tu je i počeo svoju rukometnu karijeru, a onda kao perspektivni 18-godišnjak otišao u Bjelovar.
Zdrava priča
- Bio sam tamo dvije godine i onda je krenula ova našička rukometna priča pa sam se vratio. Igrao sam još u Trećoj ligi, na betonu, protiv Petrijevaca, Starog Petrova Sela... Prošao sam sve u ovom usponu - rekao je Mrđenović koji je u momčadi zadužen i za dobru atmosferu, ali i kao vodič novim igračima.
- Zato sam došao dočekati i Halila, poželjeti mu dobrodošlicu. Poslije, kada se malo opusti, priredit ćemo mu i neko uobičajeno iznenađenje. Mora i on proći inicijaciju - nasmijao se Mrđenović, dobri duh našičke svlačionice koju je dijelio i s današnjim glavnim tajnikom i pomoćnim trenerom Franjom Lelićem. Nekadašnje krilo Zagreba i povremeni hrvatski reprezentativac u Nexe je prvi put došao 2008. godine, kao prvo veće igračko ime. Tu je već bio njegov dvije godine mlađi brat Perica, koji i danas brani u Nexeu, pa je i Franjo prihvatio izazov. Mislio je tu ostati godinu dana, a na kraju se produljilo na šest sezona i u Našicama je završio igračku karijeru, a onda se nakon kraćeg boravka u rodnom Zagrebu ponovno s obitelji vratio u Slavoniju.
- Ovdje je sve puno mirnije, nema tolikog stresa i užurbanosti, idealno za obitelji s manjom djecom, pa supruga i ja nismo previše dvojili oko povratka - rekao je Lelić, jedan od onih koji su obitelji Ergović vjerovali i u najtežim danima za klub koji je od 2011. do 2013. umalo ubila recesija. Zbog financijskih problema stečaj je prijetio i koncernu i klubu.
- To je bio najveći izazov za sve nas. Doslovno nam je prijetio raspad i često razmišljam o tome kako smo preživjeli. Bilo je teško, neki igrači su nas napustili, ali su neki i došli. Odlaskom Kamenice trenerskog posla prihvatio se naš tadašnji sportski direktor, također i vrhunski trener Zdenko Kordi, i na kraju smo u toj prvoj kriznoj sezoni SEHA Gazprom ligu završili kao peti te obranili drugo mjesto u Hrvatskoj. Izvana gledano ostali smo neokrznuti, no samo mi znamo kako je bilo iznutra - istaknuo je Ergović, dok je Mrđenović samo potvrdio veliku vjeru u čelnike kluba i u tom najtežem razdoblju.
Halil Jaganjac
- Vjerovao sam da je ovo zdrava priča, čak i u vrijeme recesije. Bilo je ponuda, ali nijedna koja bi me oborila s nogu i bila toliko bolja da odem iz svoga grada u kojem sam se uspio realizirati - naglasio je Mrđenović.
U to vrijeme u klub nije došla nijedna kuna iz Nexe grupe, igračima su plaće kasnile, ali na kraju su im dugovi plaćeni, čak i onima koji su napustili klub.
- Puno su pomogli transferi Roberta Markotića u Meškov i Šime Ivića u Celje za po 50.000 eura te još nešto sitnih transfera, dio novca došao je od drugih sponzora, nešto pozajmica, nešto naša obitelj privatno, drugi prijatelji, partneri... - ispričao je predsjednik Nexea koji smatra da je njihov koncern “najsvjetliji primjer predstečajne nagodbe u Hrvatskoj, koja je vjerojatno i s dobrim razlozima osporavana, ali mi smo to napravili besprijekorno i danas smo opet vodeći proizvođač građevinskog materijala u jugoistočnoj Europi”.
Ponovno uzdizanje koncerna posljedično je potaknulo i uzdizanje kluba čiji je proračun za ovu sezonu oko sedam milijuna kuna. Većina toga dolazi iz tvrtki unutar Nexe grupe i njihovih poslovnih partnera.
- Često me pitaju koliko nam se ovo isplati, uspijemo li nešto zaraditi. U obitelji se slažemo da to treba i dalje razvijati, iako je taj marketinški benefit teško mjerljiv, ali smatramo da je to i ulaganje u naš imidž, razvoj lokalnog, ali i hrvatskog sporta - smatra Ergović.
Pokazatelj ozbiljnosti je i činjenica da su u posljednjih deset godina promijenili samo tri trenera. Nakon Kamenice došla je Kordijeva era, a uskoro će se napuniti dvije godine otkako su se odlučili na zaokret i doveli perspektivnog stručnjaka Hrvoja Horvata.
- Franc (Franjo Lelić, op. p.) je jedan od najzaslužnijih što sam ovdje, na čemu sam mu zahvalan jer se danas uprave teško odlučuju za ambiciozne projekte uzeti mlađe trenere. Privukli su me zdrav projekt, realna razmišljanja i vjera da se ovdje može puno napraviti. Jako sam ambiciozan, a i bilo bi mi dosadno kada ne bih težio još višim ciljevima - poručuje predvodnik mlađe garde hrvatskih rukometnih stručnjaka, kojemu mnogi zbog studioznosti i ozbiljnosti predviđaju blistavu trenersku karijeru.
Kako je doveden Halil
- Dovođenje Hrvoja za nas je velika stvar jer je puno igrača vodio kroz kadetsku i juniorsku reprezentaciju, znaju njegov sustav rada i praktički smo doveli koga god smo htjeli dovesti. No, i prije se glas o nama proširio rukometnim svijetom, ali treba reći i da smo mi iskoristili priliku što u hrvatskom rukometu, izuzev Zagreba, nije bajna situacija. Igrači znaju da je ovdje stabilan klub, da se lijepo živi, dobro trenira, može napredovati, prodati se dalje... Realni smo u tome što možemo i ne idemo iznad toga - pojasnio je Lelić.
Halil Jaganjac
Upravo je ta realnost razlog opstanka Nexea u kriznim vremenima. Ergović tu ističe i “odlično zaleđe od naših stručnjaka u Nexe grupi koji nam daju smjernice kako funkcionirati. Tu sam i ja puno poslovno naučio”, a onda je u rujnu pokazao i instinkt dobrog sportskog menadžera. Igralo se 3. kolo SEHA liga, Nexe je bio gost Metalurga u Skoplju i slavio bez većih problema. No, osim važnih bodova, Našičani su praktički tada iz Skoplja doveli i svoje novo pojačanje, već spomenutog Jaganjca.
- Vidio sam igrača koji je superioran na terenu i čudio se da je još tamo jer je Metalurg, nažalost, u velikim problemima. Krenuli smo u tu priču, Halil i njegova obitelj su nas uputili na Minča Jordanova, vlasnika Metalurga, i vrlo brzo smo se dogovorili - ispričao je Ergović o transferu s kojim nije zadovoljan jedino PPD Zagreb koji se nekoliko mjeseci činio kao sigurna nova postaja 20-godišnjeg igrača.
- Naravno da im nije bilo drago, ali poručili su nam da nema nikakve zamjerke. Konačno, mislim da se oni još uvijek nadaju da bi on jednoga dana mogao doći k njima. No, mi smo potpisali četverogodišnji ugovor i nadamo se da će sve odraditi ovdje, ali možda i kraće ako dođe neka iznimna ponuda iz inozemstva.
- Njegov dolazak je velika stvar za klub i Našice, potvrda ozbiljnosti kojom radimo. Naše su ambicije i bez Halila bile visoke, imali smo dobru momčad, rezultate i igru, a on će nam donijeti nešto tek ako se dobro uklopi i postane dio homogene cjeline. Tada će on nas unaprijediti koliko i mi njega. S njim imamo veće mogućnosti, posebno u šutu izvana gdje smo bili deficitarni i nismo ga doveli bez veze. Vodimo brigu i o karakteru igrača, a njegov je takav da vjerujem da će sve ovo uloviti i ispoštovati jer je ekstra talent - istaknuo je Horvat.
Jaganjac je u Našice stigao nakon što je sudjelovao u reprezentativnim akcijama, pri čemu je igrao protiv Belgije. Bio je to i njegov prvi susret s Linom Červarom otkako je ovaj napustio Metalurg. Budući da je hrvatski izbornik u svojstvu trenera Zagreba, gdje je Jaganjac trebao završiti, komentirajući Halilov prelazak u Nexe ostavio dojam osobno povrijeđenog čovjeka, zanimalo nas je kako je protekao taj prvi susret.
- Nismo uopće o tome razgovarali. Lino Červar je osoba kojoj je ono što se u tom trenutku događa svetinja, a to je u ovom trenutku bila reprezentacija i sve izvan toga je nebitno, kako njemu tako i nama igračima. Odnosio se prema meni maksimalno profesionalno kako se i inače odnosi prema svakom igraču. Obojica smo nastojali dati sve najbolje od sebe za Hrvatsku, dobio sam priliku i zahvalan sam na tome. Mlad sam igrač i za mene je veliko iskustvo samo da sam u tom krugu, a kamoli da igram. Nama je prije svega u glavi rukometno igralište i kad se radi o rukometu, sve drugo se zaboravlja - rekao je Jaganjac, pojasnivši nam potom razloge zbog kojih je izabrao Našice.
- Kao mladom igraču koji je prerano otišao u inozemstvo bila mi je želja vratiti se u Hrvatsku. Nakon razgovora s gospodinom Ergovićem nije bilo puno dvojbe i razmišljanja. Ovo je pametan potez i mislim da mogu u svim segmentima nadograditi svoju igru. Imao sam ponuda i iz Zagreba i izvana, a većina mladih igrača bi možda time išla riješiti egzistenciju i odabrala bi taj put ne gledajući ono drugo, što je po meni bitnije, a to je rukometni razvoj i napredak. U Našicama imam cijeli paket koji je za mene savršen i perfektan. Naravno da imam ambicije poslije igrati za najveće europske klubove, ali sve u svoje vrijeme - objasnio je Jaganjac.
Najljepši posao na svijetu
Jaganjac je spreman i za izvanrukometne izazove koje mu spremaju novi suigrači. Inicijacija uključuje obavezno pjevanje, a bit će i neko iznenađenje. Za odabir pjesama zaduženi su Mario Tomić i Vedran Zrnić, olimpijski i svjetski prvak s Hrvatskom i bez premca najveće ime koje je zaigralo u Nexeu. Vedran je tu već četvrtu sezonu.
- Iskreno, mislio sam da nikad više neću zaigrati u Hrvatskoj, ali, eto, došao sam ovdje i stvarno mi je jako lijepo. Konačno, ovo je najljepši posao na svijetu, klub je na zdravim nogama, već dugi niz godina smo tu iza Zagreba, ali svake godine jačamo, rastemo igrački i organizacijski. Idemo u pravom smjeru i definitivno smo lijepa slika napaćene Slavonije - kazao je Zrnić.
Nexe je na startu ovosezonske SEHA lige ostvario i povijesnu pobjedu nad Zagrebom. Ta pobjeda i dovođenje Jaganjca u rukometnom su svijetu protumačeni i kao slanje poruke zagrebašima da nisu više tako nedodirljivi.
- Mi prvenstveno polazimo od sebe, rezultat i naša igra ovise o nama, a ne zanima nas što drugi o tome misle. Vjerujemo da smo napravili pravu stvar, doveli potentnog igrača koji bi u budućnosti trebao biti nositelj reprezentacije. To nas kao klub veseli i diže, ali i potvrđuje našu ambiciju - napomenuo je Horvat, dok se Lelić slaže s našim zaključkom da je to dobro i za hrvatski rukomet.
- Naravno, iako bi bilo još bolje da ima još tako konkurentnih klubova, a što se tiče Zagreba, nama nije jedini cilj biti bolji od njih - rekao je Lelić. Dodao je i važnu ulogu trenera vratara Ninoslava Pavelića, kondicijskog trenera Mirka Krole, mentalne trenerice Silvije Ferenac...
Ipak, htjeli ne htjeli, Našičani su dovođenjem Jaganjca pokazali još veću ambiciju. Konačno, u prilog im govore i rezultati s obzirom na to da trenutačno dijele vodeću poziciju u SEHA ligi sa Zagrebom, dok ih u 3. kolu EHF Kupa čeka dvoboj s Olympiacosom.
- Što se tiče ambicija, idemo korak po korak, ali gledamo da to bude Final Four SEHA lige, ali i EHF kupa, iako će to biti teže. Dugoročno želimo biti uz bok najboljima - poručio je predsjednik Nexea, koji ima velike planove i za razvoj rukometa u istočnoj Hrvatskoj i širenje baze lokalnih igrača. U klubu su trenutačno samo Mrđenović i perspektivni Marin Greganić domaći dečki, a imaju i nekolicinu stranaca iz Slovenije, Srbije i Turske.
- Nije to samo naša sudbina. Pa, i najveći klubovi u svojim redovima imaju jako malo igrača iz svog pogona. Tako i mi moramo kupovati, ali, s druge strane, tko, na primjer, može reći za Albina Etera da nije Našičanin. Ovdje je od 2006. godine, tu se oženio i planira živjeti u Našicama. Zatim, Saša Barišić-Jaman, koji će također ostati živjeti u Našicama. Braća Perica i Franjo Lelić, koji su došli iz Zagreba, tu su praktički već dulje od deset godina sa svojim obiteljima... Cilj je na razini Slavonije u idućih godinu-dvije pokrenuti razvoj rukometa u školama, da imamo instruktore koji će pomagati nastavnicima, a time ćemo pomoći klubovima za širenje baze. U Našicama nam treba barem još jedna dvorana, a sa srednjom školom bih pokušao formirati razred sportske gimnazije - naglasio je predsjednik kluba koji dogodine slavi 60. obljetnicu osnutka.
- Nadamo se da ćemo to začiniti i nekim povijesnim uspjehom, ali svakako ćemo ga dostojno obilježiti vjerojatno serijom nekih utakmica, pa i revijalnih. Nadam se da ćemo dobiti i reprezentaciju na neke pripreme ili prijateljsku utakmicu. Nexe prvak Hrvatske? Ako nemaš ambicija, onda to što radiš nema svrhe. Ipak, to još nije jednostavno jer je naš vječni prvak Zagreb i dalje iznimno jak.