Ja sam narodni čovjek. Meni su svi ljudi isti i svima jednako pristupam. Znam da me ne zovu zato da bi me vukli za nos, nego zato što sam im potreban, pa broj mobitela nisam promijenio od 1993. godine - govori nam prof. dr. sc. Stipislav Jadrijević, abdominalni kirurg uspješnog transplantacijskog tima zagrebačke bolnice "Merkur", kojega smo ove nedjelje prekinuli u neformalnom obilasku splitskih pacijenata da bi nam iz prve ruke ispričao priču o "doktoru godine", piše Zadarski.hr.
Naime, najdoktorom za 2016. godinu Udruga hrvatskih pacijenata proglasila je Stipislava Jadrijevića. "Njegovi kolege su za njega rekle da je hrabar i da uzima najteže slučajeve. Da je i samo to, danas bi to bilo dovoljan razlog za ovo priznanje", kazao je, uz ostalo, Marijo Drlje, predsjednik UHP-a. Dodao je i kako Jadrijević ima dobre komentare na raznim portalima, što u udruzi također prate, te također pročitao iskustva pacijenata s doktorom Jadrijevićem.
"Da bi netko bio dobar liječnik, mora najprije biti dobar čovjek", istaknuo je pritom. Za nekoga tko je uspješno transplantirao gotovo dvije tisuće organa i uklanjanjem tumora spasio nebrojene živote, te uz priznanja struke, inovativnim pristupima zaslužio i mjesto u medicinskim udžbenicima, bez rezerve se može kazati da je vrsni kirurg.
No, kada se uzme u obzir da je prema izboru pacijenata u povodu nedavno obilježenog Svjetskog dana bolesnika proglašen najdoktorom, te da je i za ovog slobodnog vikenda u rodnom Sinju pregledao tridesetak bivših sumještana, nakon čega se odvezao do splitske bolnice i obišao još dvojicu, složit ćete se kako je riječ i o rijetko posvećenom liječniku.
- Uvijek je to tako u Sinju kada dođem, a tu sam sigurno dvaput u mjesecu. Što će se ljudi mučiti i trošiti za dolazak do Zagreba da bih ih tamo pregledao, kada je meni lakše ovdje u sat-dva sve riješiti. Ima u Sinju taj restoran "Pinjur" gdje obično sjednemo, pa se neki najave, a neki tek ovako navrate; snalaze se kako znaju, blagonaklono će ovaj medicinar, otkrivajući nam zašto je priznanje stiglo u prave ruke.
Govorim mu kako je internet pun pozitivnih komentara, zahvala pacijenta i njihovih obitelji, hvale i veličanja. Jedna od njih, kažem, čak ističe kako ga je u mobitelu zavela pod "onaj koji me je drugi put rodio", dok drugi kažu da je plemenit čovjek, veliki stručnjak, ponos Hrvatske... - Kako se zbog toga osjećate? Pacijenti vam sigurno i osobno često zahvale, pišu pisma - pozivam ga s nama podjeli iskustvo uspjeha.
- Počašćen sam. To je moj posao, koji volim i svako mi je priznanje poticaj, a pogotovo ono koje stiže od pacijenta – odgovara vidljivo ganut, pa zahvaljuje što mu prenosim komentare, jer one na internetu, kaže, i ne stiže čitati.
- Evo, baš mi je na predstavljanju najdoktora, gospodin Marijo Drlje, predsjednik Udruge hrvatskih pacijenata, kazao kako sam ja jedan od rijetkih liječnika koji nikada nisam tražio da se neki negativni komentar o meni ukloni, iako je i takvih bilo. Ljudi neka pišu što smatraju da moraju napisati, a moje je da radim najbolje što znam.
"Merkur" je na prvome mjestu u svijetu po broju transplantirane jetre na milijun stanovnika i to je tek jedan od pokazatelja predanosti našeg tima, koji godišnje obavi oko 140 takvih zahvata. Osobno mi puno znače i mnoga pisma zahvale, a najdirljivija i meni najdraža su ona djece mojih pacijenata, koja sestra Irena Gašparić i ja ljubomorno čuvamo u ambulanti - emotivno će naš sugovornik, dodavši kako su djeca u svakom smislu posebna kategorija, pa su mu tako, priznaje, i najstresnije upravo operacije djece koje često odrađuje u Klaićevoj bolnici, kada se, dodaje, kao i za svaku težu operaciju bodri riječima - "Bože, daj da prođe sve u redu".
Iako je, kaže, njegova svakodnevica ispunjena teškim i dramatičnim trenucima, hrabar i odlučan, kakvime se otvoreno opisuje, usmjeren je na pozitivno pa umjesto da se lomi pod pritiskom, uživa u činjenici da pomaže. - S dva apaurina uz kavu, dan započinjem nasmiješen - dodaje u šali, vedrinom potvrđujući prijašnje navode.
Kako ističe, nije to posao za svakoga, jer zahtijeva osobitu posvećenost i radišnost, no on se u njemu pronašao. Iako je, prisjeća se, medicinu prvi u obitelji upisao zbog oklade, i to ne bi li prijateljima iz dokazao da je i to moguće - bez veza - brzo je shvatio da je to za njega bio sretan splet okolnosti, kojemu zahvaljuje i aktualno priznanje.
- Stvari su se tako poklopile da su me dovele ovdje gdje jesam, ali da, prije svega, nije bilo splitskog primarijusa Slobodana Deškovića, cijeli se naš transplantacijski tim, pa ni ja kao njegov dio, ne bi razvio do razina na kojima smo sada. On je bio šef kolegi Branislavu Kocmanu i meni, pa iako smo, učeći se poslu, obišli cijeli svijet, ono što nas je on o kirurgiji naučio, nismo nigdje drugdje vidjeli - zadovoljno ističe, koristeći da uputi pozdrav cijenjenom mentoru.
Kao član transplantacijskog tima od njegova osnutka, odnosno od 1998. godine, dr. Jadrijević je izveo mnoge zahtjevne operacije, te je u više navrata pomicao granice moderne medicine. Najzapaženije je to učinio prije dvije godine, kada je pionirskom ex vivo resekcijom jetre spasio život pacijentici čiji su tumor drugi liječnici proglasili inoperabilnim, potvrdivši tako svoje kompetencije pred međunarodnom stručnom javnošću.
-To je bila toliko komplicirana operacija da, kada sam izvještaj poslao jednom stručnom časopisu u Japanu, tri su me puta tražili za dodatna pojašnjenja - prisjeća se kroz smijeh, ističući kako im je stoga u nekoliko navrtao slao mnoge fotografije i drugu dokumentaciju, jer, kako navodi, nisu mogli vjerovati da je to moguće.
- Mogu se i pohvaliti da se ta operacija sada zove po meni, te je još uvijek jedina takva obavljena u svijetu, a kolege iz Japana su mi u komentaru napisali da će to biti edukativan primjer za njihove mlade kirurge i urologe - otkriva nam bez lažne skromnosti, navodeći kako za napredovanje nema bolje motivacije od spašenog života.
Njegov su potencijal, kako dozanjemo, prepoznali i u Londonu, odakle mu je, kako navodi, nema tome dugo, stigao poziv da se pridruži jednoj londonskoj bolnici. Odlučan da obitelj ne izlaže promjeni, je, kaže, odbio, ističući kako uz tamošnje visoke životne troškove, ni potencijalna zarada nije bila dovoljno primamljiva da bi opravdala drugačiju odluku.
- A isto meni nigdje nije ljepše nego tu - dodaje razdragano, naglasivši kako s kolegama ionako redovito putuje po regiji prenoseći znanja kirurzima u susjedstvu, čime ispunjava i takve vlastite porive.
A da ga i na ulici prepoznaju navikao je u rodnome Sinju, no ni u Zagrebu odnedavno nije, kaže, drukčije, pa nam s dozom nevjerice prepričava kako ga je, "baš nekidan, u šetnji od parkirališta do banke u širem centru grada pozdravilo, tridesetak ljudi", od kojih je, priznaje, "možda dvoje prepoznao".
Svjestan da dobar glas otvara mnoga vrata, prije osam se godina uključio u politiku osnovavši nezavisnu listu pod svojim imenom, koja je otada dva puta osvojila vlast u Sinju pa na poziv da razgovaramo o politici spremno odgovara: "Rado!", primičući fotelju radi boljeg razumijevanja važne teme.
U dva su mandata, kaže, odradili odličan posao, da bi ih nedavno srušila neočekivana koalicija HDZ-a, SDP-a i NL Miro Bulj, dovevši Sinj u, kako je kazao, "zatočeništvo birkoratskog aparata kojime upravlja Vladin povjerenik ograničenih ovlasti".
- Mislim da ljudi ne vole uspjeh. Nemam drugog objašnjenja za nedavne događaje u Sinju, ali imam mnoga pitanja. Gospodinu Bulju bih ovim putem, recimo, postavio pitanje zašto dva puta nije bio na školskom vijeću kada se raspravljalo o zapošljavanju kandidatkinje za mjesto nastavnice tjelesnog odgoja koja je hrvatski branitelj? Je li to zato što je na njegovoj listi kandidat koji je privremeno obavljao taj posao, a nije branitelj pa nema prednost pri zapošljavanju – pita se naš sugovornik, inače i sam dragovoljac Domovinskog rata, ističući kako 'isti taj Miro Bulj ne propušta da se fotografira pored svakog kontejnera kojeg sruši bura, dok za ovakve stvari vremena nema'.
Takva i slična opstruiranja obaveza i planova, a ponajviše aktualno 'natezanje' oko provedbe projekta 'Sinj u sridu' ono je što ga, kaže, najviše ljuti, jer dok se neki bave politiziranjem i prikupljanjem političkih poena, u blagajni na ime tog projekta stoji desetak milijuna kuna, koji se moraju početi trošiti, jer će, kako upozorava, u protivnom propasti. A upravo su ga takve i slične 'igrice', objašnjava, nagnale na politički angažman, u namjeri da zaobiđe negativnu selekciju kadra kakvu, smatra, prakticiraju veće stranke.
- Ja sam se u politiku upustio kako bih svojim imenom otvorio vrata mladim ljudima koji znaju i žele raditi na korist zajednice, a ne kako bih sebe promovirao ili sebi nešto priskrbio. Uostalom, ja i nisam aktivan u gradu Sinju, tako da mi se ne može predbaciti da ga vodim iz Zagreba, već sam izabrao ljude koji ga vode, i to dobro, a motivirala me učmalost ponavljanja istog scenarija u kojem se unedogled izmjenjuju dvije stranke.
Takav sam da moram nešto učiniti po pitanju onoga što mi smeta. Mi u ovih osam godina nikoga nismo smijenili, a učinili smo čudo, priskrbivši gradu preko 280 milijuna kuna bespovratnih sredstava iz EU fondova. Ja sam ponosan na ljude s moje liste, a pogotovo na činjenicu da su uz gradonačelnicu Kristinu Križanac na vodećim funkcijama još tri žene, što je za konzervativnu sredinu kakvom se Sinj smatra velika stvar.
- Vidim da ste o svemu dobro informirani, u sve aktivno uključeni. Kako se, pored svih tih poslovnih i društvenih izazova, uopće uspijevate opustiti, odmoriti? - nastojim otvoriti i osobne teme.
- Pa meni je kirurgija opuštanje. Imam puno obaveza sa strane kirurgije, tako da mi dobro dođe kada u operacijskoj sali saberem mislim, fokusiram se na zadatak i napravim nešto dobro. Lijepo je kada su pacijenti zadovoljni - zaključuje i sam zadovoljan pa, ipak, dodaje kako dugoročno smiraj i sreću vidu u uzgoju konja, odnedavnoj strasti koju dijeli sa šesnaestogodišnjim sinom Filipom i suprugom Ingom, čemu se, kaže, namjerava posvetiti kada više ne bude u stanju operirati.
Za kirurgiju je, svjestan je, potrebna fizička izdržljivost koja s godinama slabi, pa ne isključujući daljnji politički angažman kao realnu mogućnost, dane radije sniva provoditi u društvu s obitelji i konjima, zadovoljan ostvarenim.
- Sad kad se vratim, zadovoljan sam sa svime što sam postigao u životu i ne pada mi na pamet ništa što bih mijenjao. Neka samo ovako ostane i dao Bog zdravlja, jer zdravlje je najvažnije - za kraj će najbolji doktor u Hrvata.
Moram se paziti
Taj dan kad sam dobio ovu nagradu završio sam s prijateljima na jednom ručku, pa nam se pri kraju druženja pridružio i vlasnik restorana te mi je snažno stisnuo ruku, tako da sam osjećao kvrckanje među prstima.
Kako su meni ruke sve na svijetu, ja sam makinalno reagirao povukavši ruku i zatečeno ga upitavši: 'Zašto mi to radiš? Pa nisam ja nogometaš da mi ruka ne treba.'
Na što su se svi, naravno, nasmijali - prepričava nam kirurg objašnjavajući kako je zbog prirode svoga posla uvijek na oprezu, pa su i slobodne aktivnosti za njega uglavnom nepoznanica.
Izborni dvoboj s Vucom
Svojih se parlamentarnih ambicija naš sugovornik prisjeća kroz šalu, tvrdeći kako je iz iskustva u kojemu je lista Siniše Vuce prikupila više glasova od njegove, mnogo naučio.
Iako su ga, kako doznajemo, na kasnijim izborima u kolaciju pozivali s raznih strana, politikom će se nastaviti baviti isključivo lokalno, gdje, kako kaže, rezultati govore više od kampanje, piše Zadarski.hr.
U najboljim godinama...
Stipislav Jadrijević rođen je 1965. godine, osnovnu i srednju školu završio u Sinju, Doktorirao na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, da bi od 1998. godine, s osnutkom danas proslavljenog transplatacijskog tima bolnice 'Merkur' postao njegovim članom.
Tijekom 1999. godine, u Australiji je usavršio transplantaciju gušterače, nakon čega su uslijedila daljnja usavršavanja u Budimpešti i Berlinu, a od 2003. ovaj komplicirani zahvat uspješno izvodi u 'Merkuru', gdje danas radi kao transplatancijski i digestivni kirurg te voditelj kirurgije probavnog trakta i voditelj transplatacijskog programa za gušteraču i bubreg.
U 2004. godini dobio je Godišnju nagradu grada Zagreba za dostignuća u medicini, a uz niz objavljenih znastvenih radova i održanih stručnih predavanja, predstavnik je Hrvatske u EPAC-u (Eurotransplant Pancreas Advisory Committee).