ZAGREB - U redu, svi smo znali da se Ratko Mladić skriva u Srbiji . U redu, nitko nije vjerovao njegovoj obitelji kada je tvrdila da je Mladić zapravo umro i da ga službeno treba proglasiti mrtvim. U redu, svi smo znali da Mladića štite srpske sigurnosne strukture, osobito one vojne, i da Beograd laže kad tvrdi da ne zna gdje se nalazi jedan od najgorih ratnih zločinaca u modernoj Europi.
I, u redu, sada možemo biti zlobni i zajedljivi i stalno se pitati i pitati, i opet pitati, zašto Boris Tadić nije ranije uhitio i izručio Ratka Mladića. Možemo se, nadalje, truditi ponašati pomalo kremljološki, pa pokušati analizirati odnose snaga u srpskom državnom i vojnom vrhu: bi li, primjerice, Tadić riskirao Đinđićevu sudbinu da je uhitio Mladića prije nekoliko godina.
SPECIJAL: Sve o uhićenju Ratka Mladića pročitajte ovdje
Mnoge obavještajne procjene tvrde da bi i Tadić bio ubijen, što, međutim, ne opravdava beogradske cinične izgovore da nisu mogli locirati naredbodavca srebreničkog genocida i drugih jezivih ratnih zločina.
Možemo, naposljetku, ustvrditi da je Boris Tadić odlučio uhititi i izručiti Ratka Mladića tek nakon što je postalo izvjesno da Hrvatska završava pregovore i da u vrlo kratkom razdoblju, napokon, ulazi u Europsku Uniju, dok je Srbija, što je vidljivo i iz najnovijeg Brammertzova, službeno još neobjavljenog izvještaja dugoročno blokirana.
Uhićenje Ratka Mladića moglo bi, dakle, omogućiti početak pregovora između Europske Unije i Srbije, što znači da Srbija ipak više ne bi zaostajala cijelu jednu epohu za Hrvatskom kad je riječ o međunarodnim integracijama, kao što je to do jučer izgledalo.
Sva ova pitanja, koja nedvojbeno jesu relevantna, ipak se gube pred presudnom činjenicom.
Masovni ubojica i jedan od glavnih simbola srpske agresije sada je u zatvoru. Valja se nadati da će ondje zauvijek ostati.
Sama ta činjenica važnija je od svih mogućih, i moralno i politički relevantnijih pitanja o tome zašto se njegovo uhićenje nije dogodilo ranije. Nadalje, Ratko Mladić u Haagu mogao bi omogućiti početak iskrenijeg procesa pomirenja na ovim prostorima.
Mladićevim se boravkom u zatvoru, uvjereni smo doživotnim, zadovoljava prirodna, u ovom slučaju etički opravdana želja za osvetom i zadovoljštinom, kako kod Bošnjaka tako i kod Hrvata (ovdje, naravno, ne mislimo da treba zaboraviti Gorana Hadžića, naprotiv).
S Ratkom Mladićem u zatvoru, sa Slobodanom Miloševićem koji je umro u zatvoru i s Radovanom Karadžićem koji će, bude li pravde, također umrijeti u zatvoru, glavni tvorci i provoditelji srpskog rata protiv gotovo svih drugih naroda bivše Jugoslavije bit će pravedno kažnjeni.
A to će, pak, stvoriti bitne psihološke preduvjete za normalniju suradnju postjugoslavenskih država, koje su, nesporno, zbog svojih granica upućene da surađuju.
U tom kontekstu gledajući, regionalna politika predsjednika Josipovića danas se čini definitivno dalekovidnijom i uspješnijom nego što su mnogi mislili prije godinu ili manje, kada su se skandalizirali zbog njegove otvorenosti prema Srbiji i Bosni.
Republika Hrvatska nametnula se u Josipovićevu mandatu kao uvjerljiv regionalni lider, koji postavlja vanjskopolitičke i državničke standarde ponašanja za sve druge zemlje s ovih prostora. Kao lider, Hrvatska u ovom trenutku treba pokazati dovoljno zrelosti i velikodušnosti da ne propituje zašto Boris Tadić nije ranije uhitio Ratka Mladića - iako se zna da je mogao - te se valja iskreno radovati ispunjavanju pravde.