U našem poslu nema radnog vremena, ono traje dvadeset četiri sata, odnosno svi mi moramo biti na raspolaganju u svakom trenutku. Čak i kada odemo na godišnji odmor, u slučaju da nas naši kolege nazovu i pozovu, svatko od nas će se odazvati i doći raditi. Pa, u pitanju su djeca i za njih moramo biti na raspolaganju kada god je to potrebno, kaže za Slobodnu Dalmaciju doc. dr. Branka Polić, poznata splitska pedijatrica i pročelnica Zavoda za intenzivnu pedijatriju s postintenzivnom skrbi, Klinike za dječje bolesti KBC-a Split ili skraćeno JILD (Jedinica intenzivnog liječenja za djecu).
Tempo rada na JILD-u ovisi o tome kakvi su bolesnici kod njih, u kakvom zdravstvenom stanju, odnosno koliko je teško njihovo zdravstveno stanje.
- Kada ih uspijemo stabilizirati onda je lakše. Ali do tog trenutka imamo pune ruke posla. I nakon što stabiliziramo zdravstveno stanje djeteta, što je od izuzetne važnosti za njegovo liječenje, moramo dvadeset četiri sata biti u stanju pripravnosti, ako se to stanje pogorša. Ponekad, oko samo jednog djeteta svi djelatnici JILD-a imaju dvadeset četiri sata "pune ruke posla". Da ne govorim o situacijama kada, istovremeno u JILD primamo više pacijenata. Tako smo jednom imali slučaj da smo u JILD, u samo nekoliko minuta primili petero djece, koja su bili sudionici jedne prometne nesreće - kaže doc. dr. Polić.
Tada svi "lete" i ne staju s radom.
- Tada je tzv. opsadno stanje u JILD-u. Svakom djetetu treba posvetiti dužnu pažnju, treba ga stabilizirati i krenuti s intenzivnim liječenjem. Evo, posljednji takav slučaj je bio nedavno, kada su se na brodu pokraj Hvara, ugljikovim monoksidom otrovala djeca iz Italije, brat i sestra od pet i četrnaest godina. No, toliko smo dobro uigrani i nije nam to bila prva izvanredna situacija, da ništa ne prepuštamo slučaju. Zna se sve do u detalje. Mi tako funkcioniramo već osamnaest godina, od kada JILD postoji u KBC-u Split. I sada su liječnici i medicinske sestre ostajali raditi do dugo u noć, nitko nije gledao kada mu završava radno vrijeme i nitko nije ni pomišljao o tome hoće li mu taj prekovremeni rad biti plaćen ili ne. Ako je to potreba zbog malih pacijenata, i nakon dežurstva ljudi ostaju na poslu i nitko im ne mora reći da ostanu, nego sami, po "špranci" ostaju raditi, dok je god to potrebno - kaže doc. dr. Polić.
Da je to tako, reporteri Slobodne uvjerili su se i tijekom liječenja malih Talijana u KBC-u Split, kada su na mobitel dobivali liječnike koji su taj dan radili kroz jutro, a još bi uvečer, kada bi ih nazvali da provjere stanje djece, oni bili uz njihov krevetić, bdijući nad njima i njihovim životima.
- Svi mi tako radimo jer jedino na taj način možemo funkcionirati. Prije svega radimo sa srcem i obavimo sve ono što treba obaviti u tako teškim situacijama. Naravno, najvažnije nam je znati u kakvom je stanju dijete koje dolazi kod nas, koje su mjere liječenja poduzete prije nego je dijete dovedeno kod nas, a sve to zbog toga da bismo znali kako se moramo pripremiti - kaže doc. dr. Polić.
Na JILD-u rade i "mlade snage" dr. Tatjana Ćatipović Ardalić i mr. sc. dr. Tanja Kovačević, specijalistice pedijatrije i subspecijalistice intenzivne medicine.
- U JILD dođu raditi samo ljudi koji to vole raditi, žele raditi i koji su spremni žrtvovati svoj privatni život. U ovom poslu nema puno privatnog života. No, nikome od nas nije teško jer znamo da pomažemo onima kojima je to najpotrebnije, maloj djeci i adolescentima. Kada smo došle raditi u JILD bile smo upoznate s time što nas ovdje čeka i što će se od nas zahtijevati i očekivati - kaže dr. Ćatipović Ardalić.
"Mlade snage" imaju punu podršku od svojih starijih i iskusnijih kolega i prema svemu viđenome nema nikakvog straha za budućnost JILD-a.
- Učimo od najboljih i najiskusnijih liječnika u intenzivnom liječenju djece. Tko će nas naučiti ako to neće biti naši šefovi - ističe dr. Tanja Kovačević.
U poslu na JILD-u svi djelatnici kreću sami od sebe, jer svi oni, ili barem većina njih imaju kod kuće jedno ili više djece, pa su stoga i još više osjetljivi kada je u pitanju pomoć najmlađima.
- Ja kod kuće imam dvoje male djece i kada se ovo dogodilo s malim Talijanima ni jednog trenutka nisam oklijevala hoću li ili neću ostati na poslu nakon radnog vremena. Naravno, ostala sam do kada je trebalo kako bih pomogla svojim kolegama i djeci - kaže za Slobodnu Dalmaciju dr. Ćatipović Ardalić.
Na splitskom JILD-u primjenjuju su svi protokoli u liječenju kao i u svim svjetskim medicinskim centrima.
- Primarno zbrinjavanje pacijenata obavlja se po pravilima struke, a protokol liječenja je svjetski. Svi postupci intenzivnog liječenja koji se rade u svijetu, rade se i kod nas - kaže dr. Tanja Kovačević.
A, ovog splitskog JILD-a zasigurno ne bi bilo da nije bilo prof. dr. Julija Meštrovića, sadašnjeg ravnatelja KBC-a Split, i jednog od najpoznatijih hrvatskih pedijatara. JILD je u Splitu oformljen, možemo tako kazati - "iz ničega".
- Osnovali smo ga u prosincu 2001. godine i to zbog potrebe liječenja životno ugrožene djece. Do tada su se takva djeca liječila na Jedinici intenzivnog liječenja za odrasle (JIL). Kada sam ja 1988. godine došao u splitsku bolnicu na specijalizaciju, mi ovakvu djelatnost nismo imali. Kako se razvijala medicina, potrebe za JILD-om su bile sve veće i kada sam završio specijalizaciju iz pedijatrije 1994. godine, tražio sam mogućnost edukacije iz intenzivnog liječenja djece. U dobivanju takve edukacije puno su mi pomogli prijatelji, prije svega mons. Nikola Eterović i prof. dr. Simona Sandrić (supruga preminulog Vlade Gotovca), koja je inače profesorica kardiologije u bolnici Gemeli Rim) - kaže prof. dr. Meštrović.
Nakon što je prof. dr. Meštrović dospio na Gemeli i usavršavao se jedno vrijeme na njihovu JILD-u, a zatim na istom odjelu Bambino Gesu bolnice u Rimu, vratio se, nakon osam mjeseci u Split.
- Tada smo imali nešto od opreme, što je bilo dovoljno za početak intenzivnog liječenja djece. Počeli smo provoditi postupke intenzivnog liječenja djece, a u tim počecima imao sam golemu podršku Klinike za pedijatriju splitske bolnice. Tada smo prof. dr. Vjekoslav Krželj i ja uz potporu KBC-a Split napravili akciju za prikupljanje sredstava za osnivanje JILD-a. I u roku od jedne godine osnovali smo JILD - ističe prof. dr. Meštrović.
Godišnje kroz JILD prođe oko 330 malih pacijenata i liječe se tamo djeca svih uzrasta, od novorođenčadi do adolescenata.
- Liječe se sva djeca koja imaju indikacije koje zahtijevaju intenzivno liječenje. Od osnutka JILD-a radili smo sve ono što se radi u najboljim svjetskim centrima. Najčešće dijagnoze kod naših pacijenata su upale dišnih puteva i ozljede glave, a najugroženiji naši pacijenti su novorođenčad i oni s ozljedama glave - kaže prof. dr. Meštrović.
Na JILD-u su boravila i liječila se djeca za koje nitko nikada ne bi rekao da će preživjeti.
- Bilo je djece u takvom kliničkom stanju da se svima nama činilo kako nema šanse da prežive, odnosno imali smo osjećaj da gubimo malog bolesnika. Ali, događalo se da smo nekim krajnjim naporom i nekim medicinskim postupcima takvoj djeci uspijevali spasiti život, a ta su djeca imala zatajenje vitalnih unutarnjih organa, zatajenje srca ili pluća, bubrega. Oporavili bi se u potpunosti i bili otpušteni s našeg JILD-a. I u tim trenucima našoj sreći nikada ne bi bilo kraja - kaže prof. dr. Meštrović.
U velikom broju slučajeva izliječena su i djeca iz inozemstva.
- Nakon što se vrate u svoje zemlje šalju nam pisma zahvale. Čak je jednom u Češkoj u znak zahvale JILD-u splitskog KBC-a održan i koncert. A mnoga naša "domaća" djeca dolaze, nakon uspješnog liječenja, kod nas na JILD sa svojim roditeljima kako bi nam zahvalili na oporavku - kaže prof. dr. Meštrović.
Nažalost, postoje situacije kada djeca ne prežive.
- Radi se o zasigurno najstresnijem i najgorem trenutku u našem medicinskom zanimanju. Teško je u takvim teškim situacijama "ostati normalan". Kada se samo sjetim koliko smo se mi puta nagledali roditelja čije dijete umire. U takvim trenucima mi nismo u poziciji da mislimo na sebe, nego na druge i moramo davati podršku i pružati utjehu roditeljima kojima se ruši svijet. Svu tu bol koju nosimo u sebi zbog gubitka nekog djeteta, koje smo pokušali spasiti moramo premostiti nekakvom "premosnicom" u svojoj duši i u svome srcu. Moramo biti psihijatri, psiholozi, a prije svega moramo biti ljudi. Mnogi od nas se jako vežu za tu, najteže bolesnu djecu. Mnoga od te djece jako pate u svojoj bolesti i nema ni jednog načina da patnju odagnaš, nego je jednostavno moraš prihvatiti i nastaviti živjeti s njom - kaže prof. dr. Meštrović.
Jedino se u splitskom JILD-u ne liječe mali kardiokirurški bolesnici, njih se transportira u Zagreb.
- Mi stalno napredujemo i želimo biti sve bolji. Za ovaj naš posao moraš imati posebna znanja i vještine. I drugi naši kolege s Klinike za pedijatriju dežuraju, a glavna sestra JILD-a Sanja Šolić, žena je koja gotovo pa živi ovdje, doslovno sedam dana u tjednu boravi na JILD-u. Velika većina i ostalih medicinskih sestara radi na isti način, kao i liječnici. Drukčije ne znamo i ne želimo, jer je život i zdravlje djece najvažnije - zaključuje prof. dr. Julije Meštrović.