Slučaj lažiranja putnih naloga u Vladi doveo je Državno odvjetništvo u vrlo neugodnu situaciju. Cijela priča još je poprilično mutna, ali već je sada jasno da je postupanje DORH-a moralo biti drugačije. Više puta upozoravali smo da je način rada DORH-a u mnogočemu graničan: pritisak na "suučesnike" da ostanu "svjedoci", vještačenja koja ne polaze od presumpcije nevinosti, već od "dokazane krivnje", programirano curenje informacija, nerazmjerno korištenje istražiteljsko-tužiteljskih resursa u odnosu na razinu krimena (pogotovo kad u pitanju pojedini "politički kapitalci"), brzanje s uhićenjima prije nego što su se djela istražila i zaista dokazala, pretjerano inzistiranje na trpanju u zatvor zbog navodnog sprečavanja utjecaja na svjedoke itd... Ukratko, DORH vas danas može strpati u zatvor, srediti da zbog toga ostanete bez posla, blokirati vam imovinu, srušiti bilo kakav ugled u javnosti, čak vam razoriti obitelj…, a sve bez toga da vam je zaista dokazao bilo kakav krimen. Sve to je nešto na što bi bilo koje demokratsko društvo trebalo biti izuzetno osjetljivo.
DORH-u se mora priznati da je odigrao kapitalnu ulogu u katarzičnim društvenim procesima započetim s velikom aferom Spice i kasnije u istragama vezanim uz Sandera, Inu, Fimi-Mediju… Međutim, pravosudna uspješnost tog istog DORH u svim tim procesima do sada se pokazala, blagorečeno, upitnom, koliko god se činilo da guraju dobrim smjerom, a u pojedinim slučajevima poanta njihova rada nije baš najjasnija. Može netko vjerovati da je Milan Bandić 100 posto kriminalac, ali graditi megaproces protiv Bandića na zapošljavanju nekakvih tajnica, poslu sa zbrinjavanjem krupnog otpada u kojem krimen nije jasan te navodno spornim prihodima iz predsjedničke kampanje koji su prijavljeni Poreznoj upravi, i dalje se čini pretjeranim. Ako je Bandić kriminalac, dokažite da je kriminalc jer se bavio dokazanim kriminalom pa neka trune u zatvoru, ali tretirati ga kao kriminalca jer je kao gradonačelnik navodno pogodovao u zapošljavanju nevažnog personala jest, kao što smo rekli, vrlo granično. Ima li gradonačelnika koji to nije počinio? Ima li smisla gradonačelnicima tovariti kvazikrimene ne bi li po putu iskočili oni pravi? Treba li uopće odgovarati na dva prethodna pitanja? Dodajmo ipak da je dosta sličan i slučaj bivšeg varaždinskoga gradonačelnika Čehoka, koji se, među ostalim, temelji na poprilično nategnutom vještačenju vrijednosti nekretnina i optužnici koja je više puta bila vraćana na doradu.
I, da ne dužimo, idemo postaviti pitanje, što se kaže, direktno u glavu: što ako su Tomislava Sauchu uhitili i zadržali ga u pritvoru potpuno nevinog? Što ako su obavili površno vještačenje njegova potpisa i još površnije razgovore sa svjedocima te su zbrzali sa zaključcima, a ipak krenuli uništiti jednog mladog političara bez dosljednog provođenja svih izvida do kraja, onih izvida koji bi pokazali kako postoji mogućnost da kriminalac nije Tomisav Saucha već netko drugi ili treći? Sudeći po tome da je netko lažirao putne naloge i nakon mandata Tomislava Sauche na mjestu predstojnika Ureda premijera, DORH ima veliki reputacijski problem. S velikom lakoćom uhitio je jednog oporbenog političara, baš kao što je velike resurse prethodno koristio za odrađivanje Bandića ili, recimo, Čehoka, također političara koji su u kobnom trenutku bili u sukobu s vrhom vlasti. Može više od polovine ljudi misliti da su i Bandić ili Čehok nepatvoreni kriminalci, ali DORH se ne smije povoditi bilo čijim dojmom, baš kao što ne smije dovesti mladog Sauchu u situaciju da svi o njemu počnu pričati kao o lopovu te gutati svakakve tračeve o njegovu "pravom" psihoprofilu i brojnim dugo skrivanim "felerima u karakteru".
Imamo li mi u Hrvatskoj obrazac političke instrumentalizacije DORH-a? Je li Saucha tako brzo uhićen zbog toga što ga je bilo politički oportuno lišiti slobode? To su možda preteške riječi, ali pitanja su sasvim opravdana. Strpati oporbenog političara Sauchu u pritvor u trenutku kad još nisi mogao biti siguran u njegovu krivnju, jer jednostavno u istrazi nisi odradio sve što si trebao, čin je koji mora imati ozbiljne konzekvence. Zapravo to je završena priča i ne treba sumnjati da će politička kasta, i vlast i oporba, oko toga dosta lako postići konsenzus.
Pravo i teško pitanje je kako ubuduće osigurati puni kredibilitet DORH-a?
Pa, vrlo je vjerojatno da će prvo morati doći do redefiniranja zakonske pozicije DORH-a koji je pokazao kako ipak nije realno očekivati da on, među ostalim, funkcionira kao institucija koja bi se trebala brinuti o presumpciji nevinosti i koja sama po sebi može davati ocjenu zakonitosti. Na taj način DORH se vrlo često dovodi u sukob sam sa svojim interesima, a to je nešto što ljudska bića, koliko god tvrdila drugačije, ne mogu nadrasti.