Iako Ivica Todorić u svojim blogovima zadnjih dana tvrdi kako je Agrokor početkom godine stajao "bolje nego ikad" i da na sastanku u Banskim dvorima nje tražio pomoć Vlade, Jutarnji list je u posjedu prezentacije koja dokazuje suprotno.
Iz te prezentacije je jasno kako je Todorić priznao da ima velike probleme s likvidnošću i s plaćanjem dobavljača i da traži od Vlade podršku za prikupljanje 2,3 milijarde kuna. Pritom Todorić traži ili izravnu novčanu pomoć od Vlade putem kredita ili da mu Vlada pomogne u traženju kredita kod banaka, možda i putem garancije.
Dokument koji je Todorić prezentirao predstavnicima Vlade na sastanku 26. veljače ima sedam strana, a već na drugoj stranici prezentacije pod nazivom "Strateški plan Agrokor Grupe" u šest koraka, navodi se kako je prvi korak prikupljanje sredstava za tekuću likvidnost. U tom dijelu se tvrdi kako je Agrokor prikupio 800 milijuna kuna, a nedostaje mu još 800 milijuna kuna za tekuću likvidnost i 1,5 milijardi kuna za reguliranje obveza prema dobavljačima.
U drugom koraku je trebala uslijediti prodaja jedne od ključnih kompanija iz poslovne grupe Hrana, u kojoj su bile tvrtke kao što su Jamnica, Ledo i Zvijezda, ali i PIK Belje, PIK Vrbovec i druge kompanije iz te grupe. Treći korak je prodaja netemeljne imovine koncerna kojom se namjeravalo zaraditi oko 1,2 do dvije milijarde kuna u cilju smanjivanja financijskog duga.
Četvrti korak donosi dogovor sa postojećim i novim kreditorima oko refinanciranja kako bi se produžila ročnost i smanjili troškovi financiranja. U petom koraku bi se "iskupio PIK" eura, odnosno platila bi se obveznica vrijedna 480 milijuna eura za koju je Todorić založio dionice Agrokora. Konačno, u šestom koraku bi se organizirala Inicijalna javna ponuda (IPO) za prodaju ostatka poslovne Grupe Hrana.
I sada dolazimo do ključne stranice 3. pod nazivom "Prijedlog podrške u realizaciji plana" koji ima tri točke, a u kojima Todorić u stvari priznaje da nije u mogućnosti sam skupiti tih 2,3 milijarde kuna za smanjenje duga prema dobavljačima i traži pomoć, odnosno "podršku" Vlade.
Tu se ponovno navodi kako bi u prvom koraku trebalo osigurati 800 milijuna kuna za stabilizaciju likvidnosti Agrokor grupe, a potom se u drugom koraku traži 1,5 milijardi kuna "kroz mezzanin ili neki drugi oblik financiranja". Podrška Vlade bi se sastojala u tome da osigura tih 2,3 milijardi kuna, ili iz svojih "sredstava" ili osiguravanjem, povoljnih kredita kod banaka, a možda i kod Hrvatske banke za obnovu i razvoj.
U drugom koraku se opet ponavlja kako je kompanija krenula u prikupljanje kapitala za smanjenje duga putem "IPO-a Agrokor Foodaa, itd..". Pritom se navodi kako je "kompanija, nakon nekoliko mjeseci priprema s konzultantima, potpuno pripremljena za uvrštenje na burzu", ali i da "postoje mogućnosti izdavanja domaćih obveznica, uključenja mirovinskih fondova u equity i drugo".
Na stranici 4. prezentacije prikazuje se Plan smanjenja duga kroz prodaju imovine, te se napominje kako je krajem 2016. financijski dug iznosio 3,4 milijarde eura, od čega mjenice 827 milijuna eura, obveznice 904 milijuna eura, a krediti i ostali financijski dug 1,7 milijardi eura.
U prvom krugu prodaje najboljih tvrtki iz Grupe Hrana namjeravalo se prihodovati 1,1 milijardu eura i dug bi pao na 2,3 milijarde eura, a u drugom krugu prodaje ostatka kompanija iz te grupe prihodovalo bi se 250 milijuna eura i dug bi tada pao na 2,1 milijardu kuna.
Na petoj stranici prezentacije daje se "Pregled radnog kapitala i pro-forma nakon smanjenja duga prema dobavljačima", u kojem se navodi kako su krajem 2016. ukupne obveze prema dobavljačima iznosile 13,1 milijardu kuna, od čega sedam milijardi kuna duga prema dobavljačima, a na mjenice je otpadalo šest milijardi kuna. Ova brojka djeluje iznimno pozitivno, jer je u službenom izvještaju za prvih devet mjeseci stajalo da su obveze prema dobavljačima iznosile 16 milijardi kuna, a sve informacije su govorile kako se neplaćanje u koncernu pojačalo krajem godine.
U istom pregledu se ističe kako je prosječni rok plaćanja prema dobavljačima iznosio 81 dan, mjenica 82 dana, a da je Konzum plaćao u roku od 48 dana. Analiza kreditnih rejting agencija je, pak, govorila kako je prosječni rok plaćanja u Agrokoru iznosio 150 dana.
Kada se sve sabere i oduzme, ova prezentacija je jasan dokaz kako je Ivica Todorić tražio od Vlade podršku u prikupljanju 2,3 milijardi kuna, kao i da mu pomogne u daljnjim razgovorima sa bankarima, mirovinskim fondovima i drugim institucijama. Jednako tako je jasno i da je Todorić konačno shvatio da mora prodati važan dio svoje kompanije koji se odnosio na Jamnicu, Ledo, Zvijezdu i PIK-ove.
Međutim, to je shvatio prekasno, jer mu više nisu vjerovali kreditori, dobavljači, a ni Vlada. Tvrtki je prijetio bankrot i sve što mu je preostalo bilo je aktiviranje lex Agrokora. Pet mjeseci kasnije pokrenuo je rat protiv Vlade u nastojanju da ne izgubi vlasništvo nad koncernom, a ovaj dokument govori da je koncern početkom godine zbilja bio u izgubljenom položaju.
