ZAGREB - Danijel Nestić, viši znanstveni suradnik na zagrebačkom Ekonomskom institutu, uz ostalo, godinama se bavi i mirovinskim sustavom. Trenutačno vodi projekt o mogućnostima za ostvarenje primjerenih starosnih mirovina u Hrvatskoj, čiji će rezultati biti prezentirani javnosti krajem rujna. Riječ je o jednogodišnjem projektu koji je Zaklada Adris povjerila Ekonomskom institutu.
Što vi smatrate najvećim problemom mirovinskog sustava?
- Njegov ukupno gledajući loš ishod u pogledu visine mirovina. Radnici koji su odradili cijeli radni vijek i otišli u redovnu starosnu mirovinu primaju relativno niske mirovine. Prema podacima Eurostata za 2010., Hrvatska od svih zemalja EU ima najnižu stopu zaposlenosti. U dobi od 15 do 64 godine samo je 55 posto osoba zaposleno. Osim toga u mirovinskom sustavu postoji oko 40 posto umirovljenika koji su mlađi od 65 godina, a postoji i značajan broj tzv. privilegiranih mirovina.
Sadašnji omjer od 100 umirovljenika na 125 zaposlenih jedan je od najlošijih među europskim zemljama. Kako će se kretati idućih desetljeća?
- Za očekivati je da će nakon krize doći do oporavka zaposlenosti pa bi se do 2020. taj omjer mogao popravljati, približno do 140 radnika na 100 umirovljenika. Zatim će doći do jačanja nepovoljnijih demografskih kretanja i do sredine stoljeća broj radnika mogao bi biti tek nešto veći od broja umirovljenika.
Koliko je to zabrinjavajuće? Neke europske zemlje još uvijek imaju više od 300 radnika na 100 umirovljenika.
- S takvim visokim omjerom može se pohvaliti vrlo mali broj zemalja, najčešće je on ipak niži. Primjerice, u Njemačkoj u javnom mirovinskom sustavu ima približno 160 radnika na 100 umirovljenika, u Austriji oko 150, Francuskoj 180...
Mirovine u Grčkoj
Što govore vaše projekcije o kretanju budućih mirovina u Hrvatskoj?
- Prognoze nisu sjajne i možda upravo to treba motivirati na odgovorno ponašanje u planiranju i provođenju budućih reformi. Prema metodologiji koju koristi Europska komisija, izabrali smo ‘idealnog’ umirovljenika, tj. osobu koja je radila 40 godina, za cijelo to vrijeme primala plaću u visini prosječne plaće u zemlji, a u redovnu starosnu mirovinu odlazi s navršenih 65 godina. Uspoređivali smo visinu prve mirovine i posljednje plaće, uz pretpostavku da nema promjena u mirovinskom sustavu. Jedna takva osoba u Hrvatskoj ove godine može očekivati mirovinu od približno 55 posto svoje zadnje plaće. Pretpostavlja se da je osoba bila osigurana samo u prvom stupu. To je jedan od lošijih omjera u Europi, samo Cipar, Bugarska, Rumunjska i Estonija imaju niži omjer. Ista takva osoba koja bi se danas zaposlila, a u mirovinu otišla 2052., može očekivati mirovinu u visini od 39 posto svoje zadnje plaće. To pokazuje pogoršanje relativne pozicije umirovljenika. Sličan trend prisutan je u većini europskih zemalja. Međutim, u Hrvatskoj će pad biti nešto veći i ako se ništa ne promijeni, vjerojatno ćemo 2052. godine biti na samom dnu europske ljestvice.
Koja zemlja, prema tom omjeru, stoji najbolje? Kakav je prosjek za razvijene zemlje Europe?
- Zanimljivo je da najbolji odnos plaće i mirovine za spomenutog ‘idealnog’ umirovljenika ima Grčka. Naime, Grci imaju labavije mogućnosti umirovljenja pa malo osoba uopće odlazi u mirovinu sa 65 godina starosti i 40 godina staža. Oni koji to učine nagrađeni su mirovinom koja je čak i veća od plaće. Takva situacija pokazala se neodrživom. U većini drugih europskih zemalja odnos prve mirovine i zadnje plaće je između 60 i 80 posto.
Ako bi vlasti htjele izbjeći taj scenarij prema kojem bi Hrvatska sredinom stoljeća mogla imati ‘najsiromašnije’ umirovljenike u Europi, što im je na rasplaganju?
- Prvo, moguće je postojeći sustav učiniti racionalnijim. To u pravilu znači da se poduzimaju aktivnosti s ciljem povećanja prosječnog radnog staža, odnosno produljavanja radnog vijeka. Nadalje, mirovinska prava na temelju posebnih propisa trebalo bi približiti pravima u općem sustavu. Hrvatska ima relativno velik broj invalidskih mirovina. Sigurno je da će se za buduće mirovine morati primijeniti racionalnija pravila. Međutim, lako je moguće da racionalizacija sustava neće biti dovoljna da održi sadašnju razinu mirovina u odnosu na prosječnu plaću. Zato će se u mirovinski sustav vjerojatno morati uključiti više sredstava. To se može učiniti povećanjem transfera iz proračuna ili višim uplatama samih građana.
Realnija je ova druga opcija?
- S obzirom na to da je proračun u relativno visokom deficitu, teško je očekivati da će moći osigurati značajnija dodatna sredstva. Pravila EU u pogledu fiskalnog deficita vrlo su stroga. Građane možemo upoznati s mogućnošću da će njihove mirovine u odnosu na plaću u budućnosti biti manje te ih motivirati na dobrovoljna ulaganja u osobnu štednju za starost. No, bude li pritisak javnosti na rast mirovina prevelik, vjerujem da je realna opcija da se propiše viša stopa doprinosa za mirovinsko osiguranje.
Smanjenje neto plaće
Bez obzira na ionako visok trošak rada?
- Ta opcija nije naročito privlačna jer ona znači povećanje poreznog opterećenja, odnosno cijene rada, s potencijalno negativnim učinkom na konkurentnost. Moguće je povećanje doprinosa iz bruto plaće, znači na račun smanjenja neto plaće, čime bi se povećale uplate u drugi mirovinski stup, a da se pritom ne smanjuju izdvajanja za prvi stup. Vjerojatno zaposlenima, odnosno sindikatima takva opcija ne bi bila prihvatljiva, ali ako je alternativa relativno niska mirovina u budućnosti, onda mislim da o tome vrijedi razgovarati.