PROFESOR MILIČIĆ PROTIV ŠEPAROVIĆA

EKSKLUZIVNO: SVI DETALJI SLUČAJA DOKTORATA PREDSJEDNIKA USTAVNOG SUDA Profesor prava tvrdi da je riječ o plagijatu, Šeparović ga zbog toga tuži

Zagreb, 210510.
U Varsavsku je odnedavno preseljen Ustavni sud.
Na slici: predsjednica Ustavnog suda Jasna Omejec i sudac Ustavnog suda Miroslav Separovic izasli su iz zgrade i otisli prema Cvjetnom trgu.
Foto: Miso Lisanin / CROPIX
HANZA MEDIA

U nedavno objavljenoj knjizi umirovljeni profesor Pravnog fakulteta u Zagrebu Vjekoslav Miličić navodi tridesetak primjera znanstvenih radova za koje tvrdi da su plagirani. Među njima je i doktorska disertacija ustavnog suca, sadašnjeg predsjednika Ustavnog suda Miroslava Šeparovića. Predsjednik ustavnog suda ovih dana je pokrenuo dva sudska postupka: u jednom od Miličića traži da iz prodaje i knjižnica hitno povuče svoje knjige i nadoknadi mu 70.000 kuna štete zbog povrede osobnosti. U drugome Miličića tuži za klevetu i traži da mu isplati 500 dnevnih dohodaka na ime nanošenja duševnih boli. Donosimo priču o slučaju koji je uzbunio znanstvenu zajednicu

U svojoj knjizi "Ćudoređe i deontologija znanstvenog rada - nećudoređe i neprofesionalnost plagiranja", objavljenoj ove godine, umirovljeni profesor Pravnog fakulteta u Zagrebu Vjekoslav Miličić navodi tridesetak primjera plagiranih znanstvenih radova, a među njima i doktorsku disertaciju ustavnog suca, sadašnjeg predsjednika Ustavnog suda Miroslava Šeparovića.

U navedenoj knjizi Miličić se bavi etičkim aspektima znanstvenog rada pa time i plagiranjem znanstvenih radova. Raširenost i dugovječnost problema plagiranja u hrvatskoj znanstvenoj i akademskoj praksi ilustrirao je navodeći primjere znanstvenih radova za koje je nakon provedene analize utvrdio da su u cijelosti, ili najvećim dijelom, plagirani. Prikazao je izvatke iz tih radova te uz njih, na istoj stranici, izvore iz kojih su prikazani izvaci prepisani. Na stranicama 166. i 167. pokazao je isječke iz doktorskog rada M. Š. i izvore iz kojih su oni preuzeti. Autore radova za koje Miletić tvrdi da su plagirani naveo je incijalima, a autore izvornih radova iz kojih su tekstovi prepisani - punim imenima.

Zagreb, 230916.
Knjiga Cudoredje i deontologija znanstvenoga rada - necudoredje i neprofesionalnost plagiranja autora Vjekoslava Milicica.
Foto: Zeljko Puhovski / CROPIX
CROPIX
 

Ime iza inicijala

Lako je bilo ustanoviti da se iza inicijala M. Š. na stranci 166. i 167. Miličićeve knjige skriva ustavni sudac Miroslav Šeparović i njegova disertacija “Dobrobit djeteta i načelo najboljeg interesa djeteta u praksi Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda RH”. Doktorski rad Šeparović je obranio krajem 2013., četiri godine nakon izbora u Ustavni sud, a rad je nastao pod mentorstvom voditeljice katedre za obiteljsko pravo, sadašnje dekanice zagrebačkog Pravnog fakulteta Dubravke Hrabar.

Profesor Miličić, koji je radni vijek proveo kao profesor na katedri za teoriju prava i države na zagrebačkom Pravnom fakultetu, nije bio raspoložen dodatno objašnjavati bilo koji pojedinačni slučaj naveden u njegovoj ovogodišnjoj knjizi pa ni Šeparovićev. Rekao nam je da plagiranje znanstvenih radova, problem koji hrvatska sveučilišta uporno i neshvatljivo ignoriraju, istražuje posljednjih 28 godina te da iza svega napisanog u knjizi stoji. Na pitanje zbog čega je “autore” radova za koje je ustanovio da su plagirani naveo tek inicijalima, a ne punim imenima, odgovorio je: “Samo zato što smatram da se na okolinu prepisivača, tj. na njegove najbliže ne bi smio odnositi odium, beščasnost, besramnost toga čina”.

U svojoj knjizi Miličić daje definiciju plagiranja, detaljno i precizno objašnjava oblike te pojave u znanstvenom radu. Upozorava na obavezu navođenja izvora i ističe da autor znanstvenog rada dijelove preuzete iz tuđeg rada i istraživanja mora jasno označiti i nedvojbeno razgraničiti od vlastitih otkrića, stajališta i komentara. “Spominjanje usput i samo imena, unutar prepisanog tuđeg teksta stvarnog autora, a da plagijator nije ni na koji način nedvojbeno odredio i razgraničio koji je dio rada njegov, a koji tuđi ne poriče i ne mijenja činjenicu prepisivanja/ plagiranja...”, stoji uz ostalo u njegovoj knjizi.

‘Čist kao suza’

Miličić je kao ilustraciju svoje tvrdnje da je riječ o plagijatu objavio dvije stranice iz Šeparovićeva doktorskog rada. Na jednoj je Šeparović bez korištenja navodnika preuzeo dio teksta iz doktorskog rada Aleksandre Korać-Graovac, obranjenog na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1996. Na drugoj stranici je Šeparović, bez stavljanja u navodnike koristio čitav pasus iz udžbenika “Obiteljsko pravo” koji je 2007. objavila grupa autora: M. Alinčić, D. Hrabar, D. Jakovac-Lozić i A. Korać-Graovac, navodi Miličić.

Miroslava Šeparovića zamolili smo da prokomentira činjenicu da je u Miličićevoj knjizi njegov doktorat proglašen plagijatom. U telefonskom razgovoru Šeparović je profesora Miličića nazvao “osebujnom osobom” koja je u konfliktu s mnogima na fakultetu te istaknuo da je njegov rad “čist kao suza”. Na pitanje zbog čega dijelove teksta koje je pri izradi doktorata preuzimao od drugih autora nije stavio u navodnike i vidljivo odijelio od svojeg teksta kako bi bilo jasno što je njegovo, a što preuzeto od drugih, Šeparović nam je odgovorio kako nigdje u doktoratu nije stavljao navodnike jer su ga tako učili mentori i članovi povjerenstva za obranu njegova doktorata.

Dva postupka

Naime, u povjerenstvu za obranu Šeparovićeve disertacije bili su njegova mentorica Dubravka Hrabar, profesorica na katedri za obiteljsko pravo na zagrebačkom Pravnom fakultetu, Irena Majstorović s iste katedre te profesor ustavnog prava iz Splita Arsen Bačić.

U dodatnom pisanom odgovoru Šeparović je ustvrdio da je u fusnotama svojeg doktorskog rada naveo relevantne izvore i relevantne stranice tih izvora te istaknuo da je profesor Miličić u svojoj knjizi manipulirao tako što je objavio faksimil onih stranica njegove disertacije na kojima nije naveo izvor, a prešutio one na kojima se pozvao na izvore. Dodao je da je sve izvore koje je u radu koristio naveo i u popisu literature na kraju doktorskog rada te nam poslao preslike tih stranica i popisa literature. “Nadam se da sam ovime pružio dovoljne dokaze da ne samo da ja nisam napravio nikakav plagijat, već da je to u odnosu na moj doktorat učinio prof. Miličić, zbog čega ću protiv njega biti prisiljen pokrenuti sve zakonom dopuštene mjere”, stoji na kraju Šeparovićeva odgovora.

Nakon što je dobio naše pitanje, (četiri mjeseca nakon objave knjige) Šeparović je ostvario najavu pokretanja “zakonom dopuštenih mjera” protiv Miličića. Pokrenuo je dva sudska postupka: u jednom od Miličića traži da iz prodaje i knjižnica hitno povuče sve primjerke svoje knjige i nadoknadi mu 70.000 kuna štete zbog povrede osobnosti. U drugome Miličića kazneno tuži za klevetu i traži da mu umirovljeni profesor isplati 500 dnevnih dohodaka na ime nanošenja duševnih boli. U prvom postupku Šeparovića zastupa odvjetnički ured njegove supruge, a u drugom odvjetnik Krešimir Vilajtović.

Odlučili smo sami pogledati Šeparovićev doktorski rad kako bismo stekli širi uvid u način na koji je navodio i citirao izvore. U Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u kojoj se na temelju više zakonskih odredbi moraju čuvati svi magistarski i doktorski radovi obranjeni na hrvatskim sveučilištima, Šeparovićevu disertaciju nismo našli. Zagrebački Pravni fakultet im je, kako tvrde, do danas nije poslao.

Njezin primjerak pronašli smo u knjižnici zagrebačkog Pravnog fakulteta. Disertacija ima 230 stranica, a na njezinu kraju, u popisu literature, naveo je 35 izvora koje je koristio.

 

Analiza izvora

Kako je čitanje svih 35 knjiga i znanstvenih radova te usporedba njihova sadržaja sa sadržajem Šeparovićeva doktorata nadmašivalo mogućnosti ovog istraživanja, odlučili smo se ograničiti na dva navedena izvora i analizirati na koji ih je način koristio u radu.

Jedan od korištenih izvora je doktorska disertacija Aleksandre Korać-Graovac obranjena 1996. na zagrebačkom Pravnom fakultetu pod nazivom “Obiteljskopravni instituti u presudama Europskog suda za prava čovjeka”. Usporedbom njezina i Šeparovićeva doktorata uvjerili smo se da je iz njezina rada uzeo  velike dijelove teksta u kojima A. Korać-Graovac analizira značajne presude Europskog suda za ljudska prava (ESLJP) značajne za iskorake u zaštiti prava djeteta. U uvodu svoje disertacije Šeparović je, doduše, napomenuo kako je koristio hrvatski prijevod presuda ESLJP-a. Međutim, uvidom u njegov rad, uvjerili smo se kako je od hrvatskih autora preuzeo analizu tih presuda, kao i analizu pravne prakse država koje su se našle u sporu pred ESLJP-om.

Primjerice, dio njegova rada od stranice 46. do 49., pod naslovom “Pravni položaj djece rođene izvan braka, Europski sud” u kojoj analizira presudu Marcx protiv Belgije, sastoji se od 29 rečenica. Od toga je čak 23 rečenice Šeparović prekopirao iz doktorskog rada Korać -Graovac, a preostalih šest također je “posudio” od spomenute autorice tako što je njezine zaključke vezane uz tu važnu presudu prepričao. Iako dijelove doktorata Korać-Graovac Šeparović prepisuje na 46. i na 47. stranici svoje disertacije, tek na 48. stranici navodi njezin rad kao referencu. Međutim, i tu referencu navodi netočno jer napominje da je koristio 143. i 144. stranicu njezina rada, a naša analiza pokazala je da je prepisao i 142. stranicu rada Korać-Graovac. Dio preuzet iz doktorata Korać-Gravoac Šeparović nije stavio u navodnike ni na bilo koji drugi način odijelio od svojeg teksta (tj. od preostalih šest rečenica koje se tek uvjetno mogu nazvati njegovima) pa je čitatelju njegove “analize” presude Marcx protiv Belgije nemoguće dokučiti koji dio teksta je njegov, a koji je prepisan iz rada Korać-Graovac. Tek kad se njegov tekst usporedi s onim dr. Korać-Graovac postaje jasno da je u potpunosti preuzeo njezinu analizu, kao i zaključke o toj presudi.

 

Bez navodnika

Dio Šeparovićeve disertacije naslovljen “Odluka s kim će dijete živjeti, Europski sud”, od stanice 72. do 77. u kojem analizira dvije presude Europskog suda za ljudska prava “Hoffman protiv Austrije” i “Hokkanen protiv Finske” sadrži 64 rečenice. Naša analiza pokazala je da je 40 rečenica također prepisao iz doktorskog rada Aleksandre Korać-Graovac, dok je u preostale 24 rečenice prepričao njezine zaključke o tim presudama. Iako spomenutu autoricu prepisuje već na 73. i 74. stranici svojeg rada, Šeparović tek na 75. stranici kao referencu navodi njezinu disertaciju. Ni ovdje tekst koji je preuzeo iz njezina rada nije stavio u navodnike niti na bilo koji drugi način odijelio od svojeg teksta pa čitatelj njegova rada ne može vidjeti koji dio teksta je Šeparović prepisao, a koji dio je njegov.

Ni u ostalim dijelovima Šeparovićeva doktorata nema navodnika ni odvajanja teksta preuzetog iz drugih izvora od njegovih teza, stajališta i zaključaka pa je nemoguće ustanoviti što je njegovo, a što preuzeto iz drugih izvora. Naša provjera pokazala je da je prepisivao doslovno i bez stavljanja u navodnike i dijelove iz fakultetskog udžbenika “Obiteljsko pravo” izdanoga 2007., koji je potpisala grupa autora, među kojima i njegova mentorica na doktoratu, Dubravka Hrabar. Na 169. stranici doktorata Šeparović se refererirao na udžbenik “Obiteljsko pravo”, no kako tekst preuzet iz udžbenika nije stavio u navodnike, i ovdje je nejasno koji dio teksta je prepisan iz udžbenika, a koji njegov.

Na 209. stranici doktorata Šeparović definira što je to u pravnom smislu “najbolji interes djeteta”. Riječ je, međutim, o definiciji koju je također prepisao sa 235. stranice već spomenutog udžbenika “Obiteljsko pravo”. Uz definiciju nije naveo čak ni referencu pa se stječe dojam da je definicija njegova, a ne preuzeta iz udžbenika.

 

Dodatna težina

Šeparovićevom disertacijom pozabavili smo se detaljnije jer u njegovu slučaju nije riječ samo o znanstvenom i akademskom problemu. Dodatnu težinu njegovu slučaju daje okolnost što je riječ o ustavnom sucu, trenutačno i predsjedniku Ustavnog suda, najvišeg tijela državne vlasti nadređenog predsjedniku države, Saboru i Vladi.

Slučaj je zanimljiviji ako se sagleda u kontekstu tijesnih veza između Miroslava Šeparovića i zagrebačke katedre za obiteljsko pravo koja je pod snažnim utjecajem upravo njegove donedavne mentorice Dubravke Hrabar. Ustavni je sud, podsjetimo, u ljeto 2014., dakle pola godine nakon što je Šeparović doktorirao, privremeno suspendirao Obiteljski zakon donesen u mandatu Milanovićeve vlade, a u siječnju 2015. pokrenuo i postupak ocjene ustavnosti toga zakona. U obje odluke sudjelovao je i Miroslav Šeparović (navodno je u jednoj od njih bio i sudac izvjestitelj).

 

Neobična odluka

Njegova donedavna mentorica, Dubravka Hrabar, članica je i bivša pravna savjetnica udruge U ime obitelji. Ta udruga je među podnositeljima zahtjeva za ocjenom ustavnosti Obiteljskog zakona. Povrh svega, Ustavni je sud od katedre za obiteljsko pravo zagrebačkog Pravnog fakulteta tražio i pravno mišljenje o zahtjevima za ocjenu ustavnosti Obiteljskog zakona. U kreiranju toga mišljenja uz Dubravku Hrabar sudjelovala je i Aleksandra Korać-Graovac, profesorica obiteljskog prava čiji je doktorski rad Šeparović u svojoj disertaciji obilato koristio. Korać -Graovac članica je Komisije Hrvatske biskupske konferencije Iustitia et pax.

Neobično je također da je Šeparović odlučio doktorirati upravo na tematici zaštite prava djeteta, području prava koje do ulaska u Ustavni sud nije bilo ni na periferiji njegova profesionalnog interesa. Vidljivo je to iz životopisa koji je 2009., samo četiri godine prije nego što će doktorirati, priložio na natječaj za Ustavni sud. U životopisu je naveo da se bavio pretežito građanskim pravom, i to imovinskopravnim pitanjima (denacionalizacija, stranci kao stjecatelji prava vlasništva i sl.) te kaznenim pravom. Nigdje nije naveo ni sporedni interes za obiteljsko pravo i pravo djeteta.

Stranice iz disertacije Aleksandre Korać Graovac:

Stranice iz disertacije Miroslava Šeparovića:

 

 


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo