VELIKA ŠKRTICA SPECIJAL

EKSPERIMENT NAŠE NOVINARKE: KOLIKO SAM HRANE BACILA U MJESEC DANA Vodila dnevnik o svim namirnicama i njihovim količinama koje su završile u otpadu

Goran Mehkek / CROPIX

 

Postoje familije u kojima je imperativ “bolje da je viška nego da usfali”, ali ja sam oduvijek pripadala onima kojima se paralo srce što moraju bacati hranu.

Pokvareni jogurti, zaboravljeni svježi sir, načeta boca kole čiji su mjehurići ishlapjeli još za prošlih blagdana - sve bih to s ljutnjom pod okriljem noći nosila prema kontejneru svjesna da par ulica dalje neki možda upravo gladuju.

Usprkos svim mojim naporima da racionaliziram gomilanje špeceraja, svakih nekoliko tjedana ulovila bih se kako iz frižidera skupljam ostatke neiskorištene, ali propale hrane koja se, ni sama ne znam kako, nekim čudom uvijek pronalazila na policama rashladnog uređaja.

Nema druge - za ciciju poput mene jedinim se lijekom činilo količinu bačene hrane pretvoriti u čovjeku razumniju valutu - dakle, pare - pa se odlučih na jednomjesečni eksperiment koji će mi osvijestiti razmjere mojeg bahatluka i neorganiziranosti.

Spašavanje pudinga

Naprosto, 30 dana vodit ću detaljni dnevnik o svim namirnicama i njihovim količinama koje su završile u kontejneru, izračunati njihovu vrijednost pa si konačno dokazati koliko to točno kuna mjesečno bacam u smeće.

Eksperiment je počeo u noći 24. ožujka kad sam za potrebe ovog istraživanja odlučila u potpunosti očistiti hladnjak od stvari kojima je prošao rok trajanja.

Našla su se tu dva jaja koja su u vratima frižidera stajala valjda još od zime, pola boce kole u pakiranju od dvije litre, pola paketa nekog sirnog namaza od 200 grama, pola konzerve meksičkog povrća u pakiranju od 340 grama te jedna trećina davno zaboravljenog svježeg sira.

“Krasno, evo već 25,50 kuna u smeću...”, kroz zube progovaram pa na brzinu spasim neki čokoladni puding kojem je rok trajanja vrijedio točno do ponoći.

Napravila sam “clean start”, popisala sve bačene namirnice, zbrojila bačene kune pa se dala u razmišljanje.

Trebam li u taj popis možda uključiti i sve ono što sam na vrijeme upotrijebila (primjerice, skuhala), ali se ipak nije potrošilo?

Odlučila sam da ipak neću biti tako radikalna: doista je vrlo teško svaki put točno pripremiti onoliko hrane koliko se planira pojesti pa se odlučih zbrajati isključivo one namirnice kojima će proći rok trajanja jer ih se nisam sjetila do kraja iskoristiti.

Prema izračunima Ministarstva poljoprivrede, Hrvati u smeće godišnje bace 380 tisuća tona zdravstveno ispravne hrane, što je jedan mali djelić količine namirnica koje u smeću godišnje završe na razini Europske unije.

Ta brojka se u Europi kreće na razini 88 milijuna tona, što je prema nekim izračunima gotovo polovica godišnje europske proizvodnje hrane.

Mojih 25,50 kuna čini se kao mala kap u tom moru nepojedenog smeća, ali već za dva dana na dnu ladice hladnjaka pronaći ću neki posušeni grincajg, a na polici iznad polovicu otvorenog kiselog vrhnja kojemu je također prošao rok trajanja.

Plan kupnje

Moje drugo bacanje bit će tako nešto skromnije nego clean start - u smeću je završilo 10 kuna - ali opet, s tim sam novcem sutradan mogla popiti kavu ili u pauzi na poslu pojesti burek.

Cijela me stvar već u samom početku ovog istraživanja bacila u razmišljanje pa sam nazvala nutricionistkinju Karmen Matković Melki iz tvrtke “Definicija hrane” koja me brzo uputila u nekoliko tajni očuvanja, ali i optimalne potrošnje hrane.

“Nažalost, neracionalno bacanje, kao i kupovanje namirnica uzelo je maha, no istina je kako čovjek, uz doista malo truda, brzo u svakodnevicu može uvesti cijeli niz mjera koje će mu pomoći u očuvanju budžeta a da pritom u životu ne učini nikakvu radikalnu promjenu. To se odnosi na racionalnije kupovanje hrane - recimo, u trenucima kada niste gladni - ali i na uvođenje sistema organizacije hladnjaka koji će mu znatno unaprijediti život”, kaže Matković Melki.

Kad u trgovinama bira namirnice, posebno one lakše kvarljive, treba znati da se artikli s duljim rokom trajanja obično nalaze negdje u pozadini police ili frižidera.

Sramotno bacanje

Također, kod kuće je važno paziti da se namirnice s kraćim rokom trajanja stavljaju što bliže vratima, kako se ne bi zagubile i tako ostale nepotrošene iza valjanog roka, a one s duljim rokom trajanja najbolje je odložiti negdje u dubinu, pazeći pritom da ne dodiruju stražnju policu frižidera kako se ne bi navlažile.

Voće i povrće koje se odlaže u donje police najbolje je odlagati izvan vrećica, kako bi namirnice u hladnjaku mogle disati.

Otvorene stvari uvijek je i bez iznimke najbolje prebacivati u posebne zatvorene posude jer se na zraku na njih mogu loviti mikrobiološki organizmi, a ono što otvorimo, a nismo sigurni kad ćemo konzumirati, najbolje je zalediti, i to uvijek svježe.

Budući da sam se dosad rijetko pridržavala ovih pravila, tako se dogodilo da sam 29. ožujka bila primorana pokopati jedan kompot od šljiva koji nisam dobro zatvorila pa se pokvario, stradalo je i pola otvorenog jogurta, a pronašla sam i dvije stare limenke piva.

Dan nakon bio je “od kruha”: u posudi koju, priznajem, nisam danima otvarala jer sam odlučila smanjiti ugljikohidrate našla se polovica jedne bijele peke, pola kukuruznog bageta te polovica toast kruha kojeg je već bilo ružno vidjeti.

Nije se to nužno moralo baciti - recimo, stari kruh je odlično pohati ili samljeti u krušne mrvice, ali kako sam i ovog posljednjeg nakupovala toliko da sam strahovala da ću i njih morati baciti, sve je ipak, priznajem, otišlo u smeće.

Uslijedilo je nekoliko dana mira u kući, ali već 5. travnja otvorila sam vrata frižidera i dobila fras.

Propalo je 20 deka pilećih želučića koje sam kupila za psa, ali zaboravila skuhati, trebalo se oprostiti i s dvije trećine mjerice jagoda, a pobacala sam i već prilično “prošle” jabuke. Propašću se pokazao i moj pokušaj izbjegavanja ugljikohidrata pa se opet trebalo riješiti nekog komadića zalutale bijele peke, kao i nekoliko krumpira koje sam zaboravila upotrijebiti.

Matković Melki upozorava kako se namirnice, u smislu njihova trajanja, najčešće označavaju na dva načina - “upotrijebiti do” i “najbolje upotrijebiti do”, od čega se prva oznaka odnosi na brzo kvarljive namirnice koje u sebi sadrže veći udio vode, dok se oznaka “najbolje upotrijebiti do” uglavnom odnosi na hranu koja nešto dulje traje, ali je također kvarljiva.

“Takvoj hrani nakon službenog roka trajanja uglavnom pada organoleptika, dakle svježina, izgled ili okus, ali dio takvih namirnica i dalje je zdravstveno ispravan, što znači da ga nije nužno baciti. Ipak, hrana nakon isteka roka trajanja konzumira se na vlastitu odgovornost”, napominje Matković Melki.

Tako sam 8. travnja presudila da tri četvrtine boce crnog vina koje mi stoje u hladnjaku nisu više dobre ni za kuhanje, gotovo puna boca tonica izgubila je sve mjehuriće, u zdjeli na stolu opet mi je propalo nešto voća - ovaj put kivi - a u ormariću sam pronašla i neku prastaru Fini mini juhu od šparoga.

Ovo je bilo jedno od sramotnijih bacanja - u smeću je u tren oka završilo 37 kuna, iznos s kojim sam taj dan mogla pojesti ručak, što me učinilo posebno nervoznom.

Dva pristojna ručka

Matković Melki stoga upozorava kako je načetu hranu uvijek najbolje prebacivati u hermetički zatvorene posude - najbolje od stakla, ali nije neophodno - a frižider bi trebalo revidirati na tjednoj bazi.

Stvari u zamrzivaču preporučuje se držati u manjim porcijama, a u praksi se najboljima pokazuju frizeri sa zasebnim ladicama kako se namirnice zbog čestog otvaranja, primjerice dok uzimate led, ne bi izlagale mikrobiološkim organizmima. Na dan kad je u smeću završilo posljednje neiskorišteno vrhnje, pod svojim sam popisom podvukla crtu te sve skupa zbrojila bačenih namirnica vrijednih 273 kune.

Svaki mjesec, dakle, za taj bih iznos mogla pojesti dva ručka u nekom pristojnom restoranu, a usporedim li novac s prosječnim mjesečnim udjelom hrane u potrošačkoj košarici, ispada da mjesečno u smeće bacam 10,8 posto iznosa predviđenog za prehranu.

Situacija je još gora na godišnjoj razini: iznos neupotrijebljenih namirnica popet će se na 3276 kuna, što je porazna statistika.

I najbolji motiv da u svoje navike unesem neke promjene.

Imate prijedloge, pišite na velika.š[email protected]

Popis namirnica koje nisu stigle do tanjura

24. ožujka:

2 jaja - 3 kune

pola boce Cole od 2 l - 6 kuna

pola paketa sirnog namaza od 200 g - 5,50 kuna

pola konzerve meksičkog povrća, 340 g - 5 kuna

trećina svježeg sira od pola kg - 6 kuna

 

26. ožujka

grincajg - 8 kuna

pola kiselog vrhnja od 200 g - 2,20 kuna

 

29. ožujka

dvije limenke piva od pola litre - 16 kuna

pola staklenke kompota od šljiva - 5,50 kuna

pola jogurta - 1,50 kuna

 

30. ožujka

pola bijele peke - 4 kune

pola kukuruznog bageta - 3,40 kn

pola paketa tosta - 5 kuna

 

31. ožujka

70 dag jagoda - 10 kuna

500 grama svježeg sira - 18 kuna

 

5. travnja

20 dag pilećih želučića - 5 kuna

dvije trećine mjerice jagoda - 20 kuna

kilogram jabuka - 10 kuna

pola bijele peke - 4 kune

kilogram krumpira - 3,50 kuna

 

8. travnja

tri četvrtine boce crnog vina - 15 kuna

dvije trećine boce tonika od 1,5 l - 12 kuna

Fini mini juha od šparoga - 5 kuna

pola paketa kivija - 5 kuna

 

17. travnja

pola konzerve graška od 280 g - 3,20 kuna

 

19. travnja

pola butelje bijelog vina - 23 kune

rotkvice - 4 kune

vezica peršina - 2 kune

komorač - 5 kuna

 

22. travnja

vrhnje za kuhanje - 8,49 kuna

tri četvrtine vrhnja od pola litre - 18 kuna

pola boce pjenušca - 35 kuna

Prekomjerno bacanje

Od 380 tisuća tona godišnje bačene hrane nemoguće je procijeniti koliko je zdravstveno ispravno, poručuju iz Ministarstva poljoprivrede, no studija Europske komisije pokazala je kako otprilike 10 posto bačene hrane obično bude povezano s rokom trajanja. Kako bi potaknulo svijest o smanjenju količine bačene hrane, Ministarstvo je napravilo nacrt Plana smanjenja otpada, prvi takav dokument u RH kojim će se pokušati smanjiti količina takvog otpada. U tome bi trebala pomoći i Studija o trajnosti hrane nakon isteka datuma koju priprema Hrvatska agencija za hranu.

 

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo