Iako su televizije diljem kontinenta uglavnom prorijedile nekoć proširen običaj da se TV program u blagdansko vrijeme načička melodramama o tragičnom životu austrijske carice Elizabete, neće biti naodmet prisjetiti se da je upravo popularna Sisi 1856. u Puli otvorila “Carski i kraljevski pomorski arsenal”, danas poznatiji kao “Uljanik”. Manje je, pak, poznato da se za pulsko brodogradilište, sudbine ništa manje tragične od one austrijske carice, još iste godine zainteresirao i Karl Marx, posvetivši mu popriličan prostor u svojim promišljanjima austrijske pomorske trgovine, o kojoj je naredne godine u utjecajnom njujorškom New York Daily Tribuneu, za koji je radio kao dopisnik iz Londona, objavio dva članka.
“Ponovno oživljavanje trgovine i razvoj parobrodarstva morat će kratkoročno ili dugoročno uroditi jadranskom flotom, koja od propasti Venecije više ne postoji”, piše Marx nakon detaljne analize poslovnih uspjeha Austrijskog Lloyda, dodajući kako je “Napoleon, sasvim u skladu sa svojim mentalitetom, htio stvoriti tu flotu, a da ne čeka ponovnu uspostavu pomorske trgovine”. Sama Venecija, međutim, za to više nije bila pogodna, jer, naglašava Marx “gospodar Jadranskog mora može biti samo onaj koji posjeduje njegovu istočnu obalu”. K tome je istočna jadranska obala raspolagala i ljudskim potencijalom potrebnim za stvaranje flote: popisom iz 1813. utvrđeno je da je na toj obali, od Trsta do Kotora, živjelo 43.500 iskusnih mornara.
Zapostavljena Pula
Napoleon je Bečkim mirom 1809. definitivno stekao ilirske provincije, “istražena je čitava obala, pri čemu je francuskim inženjerima za oko posebno zapela luka Pula (…) Mlečani, koji su se opirali ideji da svoju pomorsku silu stacioniraju bilo gdje izvan Venecije, Pulu ne samo da su zapostavljali, nego su i marljivo širili glasine da je Pula zbog pješčanog pruda navodno nepristupačna za ratne brodove”. Ispostavilo se, međutim, da takav prud ne postoji te da Pula ispunjava sve uvjete da postane moderna ratna luka: “U različita vremena služila je kao uporište pomorskih snaga na Jadranu. Bila je središte pomorskih radnih djelovanja Rimljana tijekom ilirskih i panonskih pohoda i u rimsko je doba već postala stalnim sjedištem flote. Poslije su je zauzimali Genovljani, Mlečani te na kraju Uskoci. Duboka i prostrana u svakom smjeru, pulska luka s morske je strane zaštićena otocima, a s kopnene stijenama. Jedini nedostatak su nezdrava klima i groznice, koje će, međutim, nestati sa sustavnim isušivanjem i uvođenjem kanalizacije koje dosad nije bilo”.
Austrijanci su se, nastavlja Marx, veoma sporo privikavali na pomisao da bi mogli postati pomorskom silom: “Donedavno je u njihovim očima mornarica bila samo pododjel vojske. Pukovnik vojske činom je odgovarao linijskom kapetanu, potpukovnik kapetanu fregate, bojnik kapetanu korvete; a isti položaj na ranglisti Austrijancima je očito jamčio i isti položaj u mornarici i vojsci. Ako je trebalo imenovati pomorskog kadeta, smatralo se najuputnijim da ga se prije toga obuči za husarskog zastavnika. Novaci za flotu birani su na isti način kao i oni za vojsku, s jedinom razlikom što su provincije Istra i Dalmacija bile određene isključivo za pomorsku službu. (…) Razdvajanje vojske i flote je, kao i svaki drugi novovjeki napredak u Austriji, rezultat revolucije iz 1848. Unatoč Napoleonovim iskustvima, Venecija je do 1848. bila jedini austrijski arsenal. Venecijanski nedostaci Austrije se nisu ticali, jer ona faktički nije ni imala modernu flotu. Njezina pomorska sila sastojala se od 6 fregata, 5 korveta, 7 brikova, 6 šalupa, 16 parobroda i 36 armiranih brodova - ukupno 850 cijevi. Kako bi kaznila talijansku revoluciju, Austrija je pomorsku akademiju, opservatorij, hidrografski institut, plovni inventar i artiljerijski park preselila iz Venecije u Trst. Brodogradilišta i skladišta ostali su u Veneciji; i tako je pomorstvo iz birokratske osvete presječeno na dva dijela.
Obnova pomorske sile
Umjesto da se kazni Venecija, oba djela lišena su učinkovitosti. Austrijska vlada postupno je otkrivala da Trst, ma koliko sjajno služio kao trgovačka luka, ipak nije pogodan da bude uporište flote. Naposljetku su se morali prisjetiti lekcije koju je na Jadranskome moru naučio Napoleon i učiniti Pulu središtem mornaričke uprave. Sasvim po austrijskom običaju, prve godine nakon premještanja admiraliteta u Pulu korištene su za gradnju vojarni umjesto brodogradilišta. Obrambeni sustav sastoji se od unakrsne vatre, koja se s otoka usmjerava prema ulazu u luku, te od lanca Maksimilijanovih tornjeva, koji bi brodovima trebali onemogućiti bacanje bombi u luku.
Osim strateških prednosti, Pula ispunjava još jedan uvjet neophodan za luku, naime, da je u stanju opskrbljivati snažnu flotu. Istra ima hrastova koliko i Napulj; Kranjska, Koruška i Štajerska neizmjerno su bogate smrekama, koje već čine glavni artikl tršćanskog izvoza; Štajerska ima velika nalazišta željezne rude; za izvoz konoplje iz Ancone Pula je najpogodnije mjesto; ugljen se zasad još uvozi iz Engleske, ali u dalmatinskim ugljenokopima kod Šibenika počelo se kopati ugljen bolje kvalitete, a kad bude otvorena željeznička linija Beč-Trst sa Semmeringa će dolaziti najkvalitetniji ugljen. Istarski proizvodi, koji rastu na vapnenačkom tlu, podnose duge transporte. Ulja ima u dovoljnim količinama, mađarsko žito sasvim je blizu, dok Dunavska dolina daje svinje u nevjerojatnim količinama. Tese svinje sada odvoze u Galati i Hamburg, ali željeznica će ih dopremati u Trst i Pulu.”
Kad smo već kod marksističke literature, “Uljanika” se, sasvim marginalno, u svojoj knjizi “Žena i socijalizam” (1878.) spomenuo i njemački socijalistički političar i publicist August Bebel, napomenuvši u kontekstu tehnološkog napretka uvjetovanog posvemašnjom elektrifikacijom da nosivost tamošnjeg krana iznosi 60 tona (spram onog u njemačkom Kielu, koji ih ipak podiže 200).
Ni Marx, ni Bebel, znamo, nisu doživjeli 1918. godinu i takozvane siječanjske štrajkove, koji su se zbog katastrofalnih radnih i životnih uvjeta razbuktali diljem Austrougarske monarhije, najavljujući uvelike i njezin skori slom. Nakon što je obustavljen rad u Daimlerovim pogonima u Bečkom Novom Mjestu, uslijedile su obustave i u mnogim drugim pogonima, što je dovelo do kratkoročnog paraliziranja ratne proizvodnje. 22. siječnja 1918. u štrajk su stupili i radnici pulskog arsenala te mornari ratne luke. Što se dogodilo gotovo u dan stotinu godina kasnije svima nam je, pak, odveć dobro poznato.