ZAGREB - Pio XII, Holokaust i Hladni rat, novo djelo američkog historičara Michaela Phayera, višestruko je zanimljivo i za one hrvatske čitatelje koji nisu zainteresirani za nedvojbeno kontroverznu povijesnu ulogu Eugenia Pacellija, vatikanskog poglavara tijekom Drugog svjetskog rata, i početkom Hladnog rata.
Naime, dijelovi Phayerove knjige detaljno se bave stanjem u Hrvatskoj između 1941. i 1945. godine, pri čemu je osobito zanimljivo da je Phayer prevrednovao ulogu Alojzija Stepinca: Phayer, naime, u ovoj knjizi, tiskanoj na engleskom 2008. godine, a nedavno prevedenoj kod nas, Stepinčevo ponašanje za vrijeme NDH ocjenjuje znatno pozitivnije no što se o Stepincu i danas govori u većini britanskih i američkih mainstream medija.
Osim pozitivne revalorizacije Stepinčeva opusa, Phayerova je knjiga za hrvatskog čitatelja iznimno informativna i uzbudljiva i u dijelovima u kojima opisuje odnos Vatikana prema Anti Paveliću i drugim istaknutim članovima ustaškog pokreta.
Phayer pažljivo rekonstruira Pavelićev boravak u Vatikanu od 1946. do 1948. godine, navodi adrese na kojima se skrivao, te objašnjava pozadinu američke odluke da odustane od potrage za Pavelićem.
Ustaški je poglavnik, prema Phayeru, boravio u Vatikanu i otputovao u Argentinu uz blagoslov ne samo Svete Stolice, nego i američke obavještajne službe.
Phayer takvo američko i crkveno ponašanje prema Paveliću, ali i drugim nacističkim ratnim zločincima, objašnjava washingtonskim i vatikanskim investiranjem u Hladni rat.
***********************************************************************************************
Stepinac je, za razliku od Pija XII, osudio nürnberške rasne zakone
Pio XII. se kao razmjerno mladi papa, suočio s dva genocida, jednim u Poljskoj, kojem je posvećeno sljedeće poglavlje, i drugim u odmetničkoj državi Hrvatskoj, bivšoj pokrajini Kraljevine Jugoslavije. Ta su se dva genocida dogodila istodobno. Zbog nedavno objavljenih dokumenata, s kojih je skinuta oznaka tajnosti, na ovome mjestu za nas je zanimljiva uloga nadbiskupa Alojzija Stepinca u godinama genocida. Zbog suđenja što mu je za Titove vladavine održano 1946. i presude izrečene nakon što je proglašen krivim, potrebno je preispitati njegovu nevinost.
Hrvatski nacionalist
Stepinac je bio vjerski vođa s najvišim rangom na prostorima Jugoslavije. Unatoč činjenici da je Vatikan s Jugoslavijom 1935. potpisao konkordat, Stepinac je bio uvjereni hrvatski nacionalist, koji je jugoslavensku državu nazivao ‘tamnicom hrvatskog naroda’. Inače, naočit muškarac oštrih i pomalo grubih crta lica, zbog izbačene brade, Stepinac je ostavljao dojam tvrdoglava čovjeka snažne volje. Nakon proglašenja NDH Vatikan se odlučio na politiku ‘pričekati i vidjeti’.
Genocid i pokolji
Ubrzo je Stepincu postalo jasno da su s diktatorom Pavelićem stvari otišle dalje nego što je očekivao.
Nakon što su postrojbe njemačke vojske napustile Hrvatsku kako bi se pridružile napadu na Sovjetski Savez, u ljeto i jesen 1941. Pavelićevi su ustaše počinili pokolje tisuća Srba. Sljedećih nekoliko godina, sve do kraja rata, Stepinac i Pio XII. morali su se suočavati s genocidnošću jednog katoličkog diktatora... Poznato je da su i Papa i nadbiskup znali za genocid što su ga provodili ustaše. Da bismo postali sigurni u to, nisu nam potrebni papinski dokumenti i zapisi. No, pouzdano znamo da su i Stepinac i Papa razmišljali u kategorijama, ili neovisne hrvatske države, ili uglavnom neovisne zemlje u sklopu federalne države. Tijekom 1941. i 1942. ni Papa ni Stepinac nisu imali dojam da bi Njemačka mogla izgubiti rat.
Brana od boljševizma
Pio XII. u budućnosti je poratnu Istočnu Europu vidio kao uvezani blok zemalja - skupinu entiteta poput Austro-Ugarskog Carstva, koje je još početkom tog stoljeća obuhvaćalo i Hrvatsku. Mađari, Austrijanci i Hrvati nekad su činili predziđe Europe na kojem su zadržani nevjernički muslimani. Zar ne bi ti narodi sada mogli također uspostaviti predziđe protiv novih nevjernika - bezbožničkih Sovjeta?
Nadbiskup i Papa gledali su u budućnost, ali ne prema onome što bi genocid mogao donijeti sljedećih mjeseci, nego prema katoličkoj Hrvatskoj, koja bi mogla odigrati svoju ulogu u konstelaciji budućih europskih zemalja. U ime nekog povoljnijeg i primjerenijeg političkog rješenja u budućnosti, obojica su bili spremni na kratak rok otrpjeti nešto za što su znali da je moralna besramnost. No, ukupno uzevši, činjenica jest da ni Stepinac ni Pio XII. nisu javno osudili ustašku vlast. Da su to učinili, takva je osuda možda mogla ubrzati kraj režima - ali i kraj jednoga geopolitičkog sna. No, nadbiskup zagrebački je oštro i odlučno osuđivao Pavelićevu ubilačku razularenost, a novi dokumenti samo rasvjetljavaju i pokazuju koliko je daleko u tome išao.
Kritika rasizma
U listopadu 1942., na dan velike crkvene svetkovine, nadbiskup je rekao: ‘Mi tako potvrđujemo da su svi narodi i rase od Boga. Zapravo, postoji samo jedna jedina rasa’. Očito je da su neki drugi svećenici odbili priznati Stepinčevu vodeću ulogu. (Vrhbosanski) nadbiskup Šarić ni u kojem slučaju nije bio jedini crkveni dostojanstvenik ili svećenik, koji je svim srcem podupirao zločinački Pavelićev režim i nijednom riječju nije spominjao njegove zločine...Dok su brojni svećenici podržavali Pavelićevu krvavu ‘križarsku bojnu’, nadbiskup Stepinac je ustrajao u osudama ustaških zločina. U svibnju 1943. američka obavještajna služba izvijestila je kako je ‘nadbiskup Stepinac prosvjedovao kod Hrvatske vlade zbog progona Židova i Srba.
Prosvjed Paveliću
Oštro je kritizirao rasnu diskriminaciju, umorstva nevinih žrtava i zvjerstva’. Iz ove se informacije ne može jasno vidjeti je li Stepinčeva kritika bila javna ili je izrečena pred Pavelićem u zatvorenom krugu.
Međutim, švicarska novinska agencija izvijestila je kako je Stepinac doista prosvjedovao, i javno i izravno pred vlastima: “Uputivši smjesta snažan prosvjed Paveliću, u ožujku 1943. zagrebački nadbiskup intervenirao je u korist Židova, koji su postali žrtve nürnberških rasnih zakona.
Sljedeće nedjelje tijekom propovijedi nadbiskup je digao glas protiv rasnih zakona, kazavši kako... ‘nikakva svjetovna vlast, nikakva politička organizacija nema pravo proganjati čovjeka zbog njegove rase’”.
U srpnju te godine The New York Times izvijestio je kako je Vatikanski radio objavio Stepinčev prosvjed zbog toga što je ustaška Vlada prihvatila Nürnberške zakone. (Ni Pio XI., niti Pio XII. nikad nisu izrijekom osudili Nürnberške uredbe.) To izvješće potvrđuje kako je Stepinac javno kritizirao ustaški režim.
Jasna osuda nacizma
Među dokumentima što su nedavno postali dostupni javnosti najvažniji su oni iz Švicarske, vezani uz osobu monsinjora Augustina Juretića. Na poticaj Stepinca, taj je svećenik u jesen 1942. pošao u izgnanstvo. Kao sljedbenik Pavelićeva suparnika Vladka Mačeka, vođe Hrvatske seljačke stranke, Juretić se ogradio od ustaških genocidnih postupaka. U Švicarskoj je Juretić primao informacije što su mu pristizale iz Hrvatske i prosljeđivao ih je jugoslavenskoj izbjegličkoj Vladi u Londonu. Dok je Pavelić sramotio zemlju, katolici kojima je bilo dosta ustaša vjerojatno su sagledavali mogućnost da se uspostavi umjerena demokratska Hrvatska na čelu s Mačekom. Činjenica da je Juretiću neprestano slao kritičke informacije o Pavelićevu režimu, snažno navodi na zaključak kako bi nadbiskup Stepinac pozdravio vladu na čelu s Mačekom.
Ni na koji način Stepinac ne zaslužuje etiketu ‘zloglasni’, koju mu je prilijepio povjesničar Tony Judt. Nijedan od prvaka Katoličke crkve u Europi - s iznimkom Nizozemca Johannesa de Jonga - nije tako jasno poput Stepinca progovorio protiv zločina. Među katoličkim čelnicima različitih nacionalnih crkava u Istočnoj Europi, Stepinac nema premca kad je riječ o otvorenom protivljenju genocidu.