PERKOVIĆEVA ISTRAGA

FOTO: Analiziramo što su otkrili bivši šef tajnih službi Josip Perković i njegov odvjetnik Nobilo. Trag vodi u Crnu Goru...

Ubojstvo je po nalogu Stane Dolanca pripremila i provela crnogorska Služba državne bezbednosti koristeći ‘svoje’ i beogradske kriminalce, od kojih je jedan i danas živ!

O organizaciji likvidacije nekadašnjeg direktora u Ini Stjepana Đurekovića 1983. godine u Wolfratshausenu kod Münchena postoji nekoliko verzija. Zajedničko svim verzijama jest da je iza te likvidacije stajala jugoslavenska tajna služba , kao i to da su neposredni izvršitelji bili srpski i crnogorski kriminalci.

Ono o čemu se najviše nagađa, uz konkretna imena izvrištelja, jest koja je služba i u kojoj mjeri sudjelovala u organizaciji ubojstva Stjepana Đurekovića. Josip Perković, kojeg njemačke vlasti traže kako bi ga procesuirale zbog optužbi da je aktivno sudjelovao u organizaciji tog smaknuća, u svom prvom opširnijem medijskom istupu potvrdio je da on i njegov odvjetnik Anto Nobilo već duže vrijeme provode vlastitu, privatnu istragu.

Preopasan svjedok

Konačno, Perković - koji je 1983., u vrijeme Đurekovićeve likvidacije, bio šef odjela zagrebačke Službe državne sigurnosti zadužen za neprijateljsku emigraciju, a nakon osamostaljenja pomoćnik ministra obrane Gojka Šuška zadužen za obavještajno-sigurnosne poslove - tvrdi da postoje određene nove spoznaje o navodnim naručiteljima i izvršiteljima atentata u Bavarskoj. Perkovićev odvjetnik Nobilo upravo je iz tih razloga intenzivno putovao u Srbiju. Zadnji put to je bilo prošloga tjedna, dakle tek nekoliko dana uoči očekivanog procesuiranja Josipa Perkovića, a prema odredbama o europskom uhidbenom nalogu.

Nobilo je, kako doznajemo, u nizu razgovora s bivšim službenicima srpske i savezne Službe državne sigurnosti otkrio niz informacija i podataka koji upućuju da je ubojstvo nesretnog Đurekovića osmislila jugoslavenska, a operativno provela crnogorska, republička, služba. Ukratko, trag vodi u Crnu Goru. Istodobno, s ubojstvom, kako to postavlja Perkovićeva obrana, nitko u tadašnjoj SR Hrvatskoj nije imao veze.

Sud u Münchenu je u presudi protiv Krunoslava Pratesa iznio uvjerenje da je ubojstvo naručeno iz tadašnjih političkih krugova, iz samog vrha Komunističke partije - radi zaštite Mike Špiljka i njegova sina Vanje Špiljka. Đureković je, ocijenio je njemački sud nakon provedenog dokaznog postupka, bio preopasan svjedok protiv Vanje Špiljka vezano uz kriminal u Ini te je dan nalog da ga se usmjeri prema inozemstvu i potom likvidira.

Nekoliko verzija

U toj verziji organizacija likvidacije povjerena je hrvatskoj Službi državne sigurnosti, odnosno Zdravku Mustaču i Josipu Perkoviću.

U drugoj verziji, kojoj sud u Münchenu nije poklonio vjeru, ubojstvo je organizirala Savezna služba. I u toj, ali i u trećoj verziji - da je likvidacija povjerena crnogorskoj službi, kao ključni čovjek spominje se Stane Dolanc, tadašnji sekretar unutarnjih poslova Jugoslavije.

Iz kruga osoba bliskih Josipu Perkoviću već neko vrijeme govori se o tome da je Perkovićeva privatna istraga dala rezultata i da su uspjeli doći do konkretnijih dokaza o tome tko je naručio, a tko izvršio ubojstvo Đurekovića. To je izrijekom naveo i Perković u intervjuu Večernjem listu, ne navodeći pritom konkretna imena. Međutim, uspjeli smo doznati da je “Perkovićeva istraga” dala rezultate koji su najbliže posljednjoj spomenutoj verziji, da je po nalogu Stane Dolanca ubojstvo pripremila i provela crnogorska Služba državne bezbednosti. I da je pritom za izvršenje koristila ne samo beogradske već i “svoje” kriminalce, od kojih je jedan i danas živ.

Dolanc nije bio “samo” ministar policije, već i raniji major KOS-a, ali i predsjednik Savjeta za zaštitu ustavnog poretka koji je, prema nekim izvorima, odobravao likvidacije emigranata.

Božidar Spasić, jedan od bivših šefova u jugoslavenskoj saveznoj službi, u više navrata je govorio o tome da je odluku o likvidaciji Stjepana Đurekovića donio Savjet za zaštitu ustavnog poretka SFRJ i da je potom organizirana “Operacija Dunav”, čiji je rezultat bila “eliminacija Đurekovića”. Tvrdeći da Perković i hrvatska služba nisu imali nikakve veze s tom operacijom, Spasić nije govorio o imenima organizatora i izvrištelja.

Arkanovo hvalisanje

“Arkanu nisu smetale glasine da je on ubio Đurekovića jer je na konto toga dobivao neke privilegije. Mogao bih vam naći barem 20 ljudi u Srbiji i još toliko u BiH i Crnoj Gori koji će reći: ‘Ja sam ubio Đurekovića’”, izjavio je Spasić za jedne srpske novine napominjući da se nikada neće otkriti tko je ubojica.

No, osim Željka Ražnatovića Arkana, kao osoba koja je vodila glavnu riječ u izvršenju likvidacije u praktično svim verzijama spominje se Đorđe Božović Giška koji je kao zapovjednik Srpske garde ubijen u Domovinskom ratu 1991. godine kod Gospića. Već godinama se spominju imena raznih “poznatih” Crnogoraca, primjerice Giškin kum Branislav Brano Mićunović, Dragan Joksović Joksa, Ratko Đokić i Ranko Rubežić. No, sve je ostalo samo na pretpostavkama, a nikome nikada ništa nije dokazano. Giška je sredinom 80-ih navodno bio i uhićen u Münchenu, ali je ubrzo pušten zbog nedostatka dokaza.

Iščekivano suđenje

Uz imena navodnih ubojica, razni bivši agenti tajne službe SFRJ spominjali su i druge informacije, primjerice da je u akciji Dunav potrošeno čak 150.000 DEM te još po pet tisuća dolara nagrade za svakog od neposrednih izvršitelja. Spominjalo se čak i da su ubojice snimale ubojstvo kamerom, da su u izvršenju sudjelovali i neki Nijemci i slično. No, pitanje je ima li uopće istine u tim informacijama.

Je li Perković u svojoj privatnoj istrazi došao do čvršćih dokaza i tko je sve, prema tim podacima, sudjelovao u likvidaciji Stjepana Đurekovića, tek ćemo vidjeti kada Perković, kako se očekuje, na sudu prezentira prikupljene materijale.

Postupak izručenja u 8 koraka

1. Nakon stupanja na snagu izmjena Lex Perković aktivirat će se europski uhidbeni nalog (EUN) i za djela koja su počinjena prije 7. kolovoza 2002. Izmjene će se konkretno odnositi na 29 osoba koje je ta zaštitna klauzula do sada štitila od izručenja zemljama EU.

2. Policija na osnovi EUN-a odmah po ulasku u 2014. mora po mjestima stanovanja uhititi tih 29 osoba i predati ih pritvorskom nadzorniku, odnosno nadležnom županijskom državnom odvjetništvu (ŽDO).

3. Osobu ispituje zamjenik županijskog državnog odvjetnika: uhićeniku se predočava uhidbeni nalog te ga se pita protivi li se izručenju zemlji tražiteljici ili ne. Ako pristane, slijedi skraćena procedura od 10 dana. Ako ne pristane, počinje postupak predaje koji može trajati do 60 dana.

4. Nakon ispitivanja državni odvjetnik donosi odluku hoće li tijekom postupka predaje za uhićenika tražiti pritvor ili će izručenje čekati na slobodi. Može mu se izreći i zamjenska mjera, npr. oduzimanje putovnice ili obaveza javljanja u policiju. Kao i u kaznenim postupcima, odvojeno teku postupci izručenja i pritvaranja.

5. Ako ŽDO zaključi da je nužno pritvaranje uhićenika, njega se u roku od 48 sati od uhićenja mora dovesti sucu istrage, gdje će ŽDO predlagati, a sudac odlučivati o istražnom zatvoru. Na odluku o istražnom zatvoru postoji pravo žalbe izvanraspravnom vijeću u roku od tri dana.

6. Ako se osoba ne protivi izručenju, EUN se dostavlja sucu istrage koji donosi pravomoćnu odluku o izručenju.

7. Ako se osoba protivi izručenju, odluku o predaji zemlji tražiteljici donosi izvanraspravno vijeće nadležnoga županijskog suda. Sjednici prisustvuju nadležni državni odvjetnik, tražena osoba i njezin odvjetnik, a na odluku vijeća obje strane mogu podnijeti žalbu Vrhovnom sudu RH u roku od tri dana. Vrhovni sud tu žalbu mora riješiti također u trodnevnom roku.

8. Odluka Vrhovnoga suda o predaji ili odbijanju predaje uhićenika zemlji tražiteljici je konačna.

Na europskom uhidbenom nalogu ukupno 29 imena

Uz trojicu bivših pripadnika jugoslavenskih tajnih službi, izmjene zakona koje dopuštaju izručenje i za djela prije kolovoza 2002. razbit će se o glavu još najmanje 26 osoba za koje su države Europske unije raspisale uhidbene naloge.

Premda su identiteti tih osoba tajni kako ne bi prije Nove godine bijegom pokušale izbjeći uhićenje i izručenje, posve je vjerojatno da je većina tih osoba svjesna da se u drugim zemljama protiv njih vode kazneni postupci. Iznenađeni činjenicom da im poslije Nove godine na vrata kuca policija mogli bi biti samo oni osumnjičenici protiv kojih se predmeti zbog kojih ih zemlje članice EU traže nalaze u najranijoj fazi, odnosno fazi istrage. Neke od traženih osoba već su, međutim, u odsutnosti i osuđene u zemljama EU i one itekako znaju da im prijeti opasnost od uhićenja, a neke od njih preventivno su angažirale odvjetnike kako bi se pravnim sredstvima pokušale boriti protiv izručenja. Kako neslužbeno doznajemo, klauzula da se osumnjičenike neće izručivati zbog djela počinjenih prije kolovoza 2002., uz bivše sigurnjake osumnjičene za ubojstvo Stjepana Đurekovića, od progona je amnestirala i druge sumnjivce za jednako teška kaznena djela. Među traženim osobama navodno su i dvojica ubojica, od kojih se jednoga tereti za posebno krvoločno ubojstvo. Na listi je i muškarac osumnjičen za pedofiliju, zatim jedan otmičar, nekoliko dilera droge, krivotvoritelja, preveranata i lopova.

Njih 29, uz Njemačku, traže Austrija, Češka, Bugarska, Italija, Mađarska i Slovenija. No neki su od tih kriminalaca u Hrvatskoj već osuđeni za djela za koja ih traže u EU te su navodno na odsluženju kazne. Budući da se za isto djelo ne može suditi dva puta, u konkretnom slučaju zemlji tražiteljici moglo bi se uskratiti izručenje. No prema nekim drugim stajalištima, tu bi se osobu ipak moglo izručiti pa će biti zanimljivo vidjeti kako će se slučaj rasplesti. ( Marin Dešković)

Izdvajamo