Ovo je ka da smo u Bangladešu! – jedan za drugim vikali su za nama Omišani dok smo zajedno pokušavali dokučiti koji bi bio najsigurniji način da prijeđemo s jedne strane kolnika na drugu, piše Slobodna Dalmacija.
No, da prvo riješimo to s Bangladešem. S obzirom na to da je teško pretpostaviti da je itko od onih koji su za nama izvikivali ime te države sa sjeverne obale Bengalskoga zaljeva u njoj zaista i bio, obratili smo se nekomu tko jest.
Da nam kaže kako je to u tom famoznom Bangladešu. Zovemo, dakle, Jasena Boku, novinara, teatrologa, pisca i nadasve svjetskoga putnika; ako tko poznaje Bangladeš, onda je to on.
Jasene, da čujemo...
– Često sam kao putnik i putopisac držao predavanja i davao intervjue u kojima se, uz ono standardno pitanje "koja vam je zemlja najdraža" (Indija), pojavljivalo i ono: "Pa dobro, postoji li uopće neka zemlja u koju se ne biste vratili?" Odgovor je uvijek bio isti – Bangladeš – kaže nam Boko.
A jedan od razloga zašto je našem sugovorniku Bangladeš tako mrzak jest i promet. Gradski promet. Recimo, u glavnom gradu Dakhi.
– Dakha je poznata kao grad koji je noćna mora za pješake i vozače. Svoje prve semafore, nekoliko njih, dobila je tek prije nekoliko godina. I to donacijom Svjetske banke. Stanovnici Bangladeša smatraju, istina, da semafore ne trebaju, ali su bili toliko pristojni da nisu odbili donaciju – objašnjava Boko, a svaka sličnost u njegovim riječima s Omišem, kunemo se, slučajna je.
Uglavnom, tih nekoliko semafora u bangladeškom megalopolisu i danas radi, ali...
– Ali ih vozači i pješaci potpuno ignoriraju – smije se Boko.
Zahvaljujemo svjetskom putniku i vraćamo se u Omiš. Na Fošal. Evo nas u središnjoj gradskoj ulici s dva semafora. Koji desetljećima nisu radili. A rade od početka ovoga tjedna. I to je razlog što Omišani za nama viču da je ovo kao da smo u Bangladešu.
Kad jednoga dana Jasena Boku, dokazanog ljubitelja svjetskih gradova, u nekoj dalekoj metropoli budu pitali postoji li uopće neki grad u njegovoj zemlji u koji se ne bi vratio, odgovor bi mogao biti – Omiš.
– Omiš je poznat kao grad koji je noćna mora za pješake i vozače. Svoje prve upaljene semafore, dva semafora, dobio je tek prije nekoliko godina. I to zajedničkom odlukom Hrvatskih cesta, Grada i Policije. Stanovnici Omiša smatraju, istina, da semafore ne trebaju, ali su bili toliko pristojni da nisu proturječili odluci – objašnjavat će Boko, a svaka sličnost u njegovim riječima s Dakhom, zaklet će se, bit će sasvim slučajna.
Uglavnom, tih nekoliko semafora u dalmatinskoj provinciji od ponedjeljka 23. rujna 2019. uistinu radi, ali...
– Ali ih vozači i pješaci potpuno ignoriraju – nasmijat će se Boko.
Most na Cetini svašta je istrpio. Tako i izgleda. No, ne da se. Trpi i dalje stenjući pod kotačima tisuća vozila što njime dnevno prođu. Da mu je u vodu propasti, spasio bi se.
Nekoć se govorilo da je ujutro najgore. Kad djeca krenu na nastavu. Kao muhe bez glave. A danas je do kasne večeri tako. Bezglavo. Centar Omiša kao centar Dakhe.
Dok nisu upalili semafore, još se kako-tako i moglo prijeći s jedne strane na drugu – tko prvi na cestu, njegova cesta, bilo je pravilo koje su i stranci vrlo brzo prihvatili – ali otkako semafori rade, kaos se iz kontroliranog pretvorio u nekontrolirani.
– Cili dan nisan dicu niti jedan jedini put uspio na vrime dovest u školu – bijesan je Ivan Vojnović, vozač školskog autobusa.
Otvorio je prednja vrata čim nas je ugledao.
– Stvaraju se nenormalne kolone, sinoć je do devet uri cili grad bio blokiran, gore je nego usrid lita, a da o sigurnosti na cesti i ne govorin! – grmi Vojnović za volanom, ubacuje u prvu i hrabro se ubacuje u raskršće.
A tamo – urnebes! Šaljivi kućni video. Na crvenome svi prolaze, na zelenome svi stoje. Nikomu ništa nije jasno. I svi su nervozni. Ponajprije mladi policajac.
– Šta kažete, da ste ih deset vidili da su prošli kroz crveno otkako ste došli?! Dvista! – i on galami.
– Šta dvista?! – čudimo se.
– Dvista ih je od jutros prošlo kroz crveno – govori i iskače pred žuti Twingo.
– Di ćeš?! – viče i pokazuje prstom prema semaforu, a mlada vozačica blijedo ga gleda.
"O kakvom semaforu ovaj priča?!", misli ona taman se spremajući i naglas to izgovoriti. Kad ono, stvarno, iza nje – semafor.
– Jebate, prošla san kroz crveno – šokirano će kroz otvoreni prozor.
– Jeste – rezignirano će policajac okrećući se opet prema nama.
– Evo, ovako mi je non-stop, već drugi dan – skida kapu i briše znoj s čela, a iza njegovih leđa....
– Ode bakica! – uglas smo dreknuli.
Sa štapom, polako, s noge na nogu, ni lijevo ni desno nego ravno, bakica se uputila preko pješačkoga. Crveno svjetlo za pješake nije registrirala.
Mladom policajcu vratne žile bubre, prema njoj ide Caddy, zeleno mu je – isto bi bilo i da nije – a noga na gasu.
– Staaaniii!!! – iskočio je policajac pred dostavno vozilo, a bakica nije ni trepnula.
To je njezin pješački i ona tako već stoljećima prelazi preko Fošala.
Kazne policajci još uvijek ne naplaćuju. Rečeno im je da prvih dana puste ljude da se naviknu na upaljene semafore. A ne kao ljetos, kad su bili izbrisali zebre – sjećate se, pisali smo o tom smiješnom slučaju – pa još istog jutra navalili pisati prekršajne.
– Tribalo bi nam pojačanje da stignemo kazniti sve šta su u prekršaju. Lipo bi se proračun napunija – priznaje policajac i sve gleda kako ne bi bilo loše posjeći stablo koje zaklanja pogled na semafor iz smjera Makarske.
Uto eto i nove scene. Vozač je prošao kroz zeleno, očito slučajno, i stao pred zebrom, jednom od dvije preostale u gradu, jer je uočio pješaka. Kako stoji. Na svom crvenom.
Stoji, dakle, vozač, a stoji i pješak. Vozač maše rukama, motaje pješaku da prijeđe cestu, a pješak stoički ne mrda. Gleda hipnotizirano u semafor i ni makac. Vozač sad već mlatara rukama, udario je i po sireni, psuje (ne čujemo, ali očito je da kreše sve redom) i kad je vidio da pješaka ništa ne može pokrenuti – daje gas. Ups! Taman u tom trenutku pješaku se pali zeleno...
Što bi se u nastavku ove scene dogodilo da nije bilo našega prijatelja policajca koji je pješaka zadržao povukavši ga za rukav, ne usudimo se ni pomisliti. No, svakako bi semafori još istog dana bili ugašeni. Ovako, radit će možda i do kraja tjedna.
– Vidjet ćemo za dan, dva kakva je situacija. Sve je ovo probni rok i nitko neće tvrdoglavo inzistirati na nečemu što ne djeluje – govori nam omiški gradonačelnik Ivo Tomasović, kojega smo za izjavu pričekali da prijeđe cestu, jer tu on živi, preko puta, s uličnom bukom ustaje, s uličnom bukom liježe.
Fino se sredio, ima neko primanje, kaže. Ponajprije ga brine gužva, jer ljudi će se, tvrdi, na upaljene semafore s vremenom naviknuti. Gužva je ionako omiški "brend" i samo bi mu još trebalo da se proširi i na cijelu godinu.
– Stalno sam na prozoru i gledam na cestu, brojim i aute i intervale izmjene crvenog i zelenog svjetla – ozbiljno će Tomasović.
U 7.45, veli, nikoga na cesti nije bilo, milina je bila gledati kako promet klizi. Kao po loju. A onda, kao u bajci, nestade čarolije i još prije osam začepilo je njegov Omiš sa svih strana.
– Skretanje prema Radmanovim mlinicama najveći je problem – zaključak je s gradonačelnikova prozora.
Zbog automobila koji nakon mosta skreću ulijevo, a takvih je sve više (e rafting, e zipline, e slobodno penjanje, e kanjoning...) učas se stvori kolona. I sva uštimavanja semafora padnu u vodu. Ipak, kad smo već odavno bili u redakciji, stiže gradonačelnikova poruka:
"Ipak ima pozitivnih pomaka. Jučer je cijeli dan bila gužva, a danas je nema. Moram priznati da sam i ja bio malo skeptičan, ali sam računao da nemamo što izgubiti te da trebamo iscrpiti sve mogućnosti. Zbog djece i škole ipak trebamo imati semafore. Imat ćemo i sastanak s ekipom iz HC-a i s Građevinskog fakulteta pa ćemo još doraditi programiranje da bude bolje u frekventne ure."
Ivo Tomasović je, dakle, uvjeren da za Omiš slijede bolji prometni dani. Zasad je u manjini.
– Na ovaj način ništa se neće postić – govori nam Mladen Vuković, inženjer građevinarstva.
U Omišu živi već 40 godina i u dušu ga poznaje.
– Kad je Magistrala prošla kroz sri grada, Omiš je bija gradić s malo ljudi i s malo auta, a danas je promet toliki da ga u državi većeg nema i šta će normalan čovik nego se samo rugat s ovin šta se zadnjih dana pokušava da se smanje gužve.
Prvo su izbrisali pješačke prijelaze, pa su dobili još veće gužve, a sad kad su upalili semafore sve se pritvorilo u komediju. Je, komediju, glupo je plakat dok se moš smijat – stručno objašnjava Vuković.
A smjehotresna olimpijada, svi se slažu, svoj će vrhunac tek doživjeti. Kad se napravi most iznad grada. Posred jednog od najljepših kanjona u Europi.