Ugledni magazin Vogue objavio je spektakularne fotografije samostanskog kompleksa na Lopudu koji je obnovio i uredio poznati talijanski restaurator Francesco Bergamo Rossi zvan Toto.
Priča pod naslovom “Kako je majstor restauracije pretvorio hrvatski samostan u osobni raj” objavljena je u novom broju Voguea za ožujak. Tim povodom Toto samo za Jutarnji kaže da se u elafitski otočić zaljubio na prvi pogled.
- U Hrvatsku često dolazim posljednjih dvadeset godina, prvo sam bio u Trogiru, a potom me moja draga prijateljica Francesca von Habsburg odvela na Lopud. Bila je to ljubav na prvi pogled. Odnedavno postoji direktna avionska linija Venecija - Dubrovnik pa dolazim još češće. Oko Božića sam boravio dulje na ovom otoku jer sam pisao knjigu kojoj se bližio rok, a to je mjesto na kojem vas nitko ne smeta - kaže nam talijanski restaurator koji je obnovio nekadašnju kapelu, kao i kompleks u kojem su živjele opatice uz samostan te ondje sagradio svoj dom.
Za Vogue je ispričao kako na Lopudu izgubi osjećaj za vrijeme: “Prava je vrsta balansa koju pruža mojem ubrzanom životu koji vodim između Venecije i ponekad New Yorka. To je raj u malom, bez automobila i buke, povratak u prošlost. Naprosto je fantastično. I moj je dom u Veneciji prekrasan, no to nisam ja. Pravi ja sam na Lopudu”.
Osnovao školu
Francesco Bergamo Rossi, zvan Toto, restaurator je koji je dobro poznat hrvatskoj publici, među ostalim je restaurirao Radovanov portal u Trogiru iz 13. stoljeća, potom u istom gradu kapelu Orsini majstora Niccolòa di Giovannija Fiorentina, sagrađenu u 15 stoljeću i sl., za koju je rekao nakon što ju je vidio da je “toliko prekrasna da je naprosto mora obnoviti”, potom je radio i na obnovi Dioklecijanove palače u Splitu, nadgledao je obnovu ljetnikovca Lantana u Sutomišćici, u Hrvatskoj je i osnovao školu u kojoj je doveo specijaliste za restauraciju i dogovorio stipendije studentima preko Venetian Heritage, u čijem je predsjedništvu, kao i stipendiju Fondacije Getty s kojima surađuje. Nedavno su polaznici njihove škole završili obnovu katedrale svetog Marka na Korčuli.
U jednom je trenutku odlučio i sam stvoriti svoj dom u Hrvatskoj, na Lopudu, u kući s koje se pruža prekrasan pogled. Iako mu ponekad dođe da bude sam, često mu dolaze i njegovi prijatelji, druženja objavljuju i na društvenim mrežama. Međutim, kako kaže, ne dolazi za najveće gužve, u kolovozu. Je li mu bilo teško uklopiti se među lokalno stanovništvo? “Ovdje živi dvjestotinjak ljudi. Svi se međusobno dobro poznajemo i pozdravljamo, no na Lopud dolazim više biti sam, meditirati, nego biti u društvu, imam ga dovoljno i previše u Veneciji”, kaže nam ovaj autor.
Na kuću koju je stvorio na Lopudu slučajno je naišao.
Jednog je ljeta istraživao što se nalazi iza tornja drevnog manastira kojem se dugo divio i otkrio je ruine male kapele, kao i kompleks u kojem su živjele opatice, a datira u 1484. godinu. Posljednja opatica koja je ovdje živjela preminula je 1873. godine i otada građevina propada. Uzeo ju je na dulji najam, kako je ispričao Vogueu, od dubrovačke crkve i odlučio pretvoriti u dom. “Jednog ću ga dana vratiti Crkvi. Uklapa se u moju teoriju o restauraciji: za sada je moj, no kada ga vratim Crkvi, bit će to održavano mjesto.”
Krčili džunglu
Teško je, gledajući iz današnje perspektive ovaj projekt, zamisliti da je tu nekad bila gotovo “džungla”, kako opisuje, da je drvo šipka raslo iz grobnice u kapeli. Zajedno sa svojim prijateljima nekoliko je dana čistio ovaj prostor. Nakon što je vidio potencijale ovog prostora, a naročito “najljepši pogled na svijetu”, doživio je “fizički osjećaj poput zaljubljenosti” i shvatio da mu je suđeno: naprosto ovdje mora živjeti. Iako je, dakle, kuća u najmu, u Vogueu njegovu odluku tumače i na sljedeći način: “S vremenom je shvatio da u Hrvatskoj može pronaći ne tako skupu kuću s fantastičnim pogledom, na dijelu obale koji nije pretjerano izgrađen kao što je to susjedna, talijanska obala”. A kako je čest gost Dubrovnika, dao je intervju i dubrovačkim medijima, pod nazivom “Zašto volim Dubrovnik”, gdje je gotovo poetskim rečenicama opisivao svoju ljubav prema ovom gradu.
Na Lopudu su i njegovi kolege, američki arhitekt Steven Harris i dekorater Lucien Rees Roberts, koji žive u neposrednoj blizini. Nedavno smo pisali i o kući koju je Antonio Zaninović, arhitekt hrvatskog podrijetla, rođen u Čileu, koji živi u Južnoafričkoj Republici, napravio također na Lopudu za investitora iz Cape Towna peruanskog podrijetla. Svojevrsna međunarodna kolonija arhitekata i restauratora na Lopudu? “Mi svi živimo jedni blizu drugih. I svi su oni slijedili moje naputke o restauraciji pojedinih kuća, da poštujemo vizualni jezik zajednice i prilagodimo joj se. Najbolja je restauracija ona koja se uopće ne vidi”, kaže za Jutarnji znameniti talijanski restaurator.
Francesco Bergamo Rossi zvan Toto došao je prvi put na Lopud u kasnu jesen 2001., dakle preko Francesce von Habsburg, kako je ispričao.
Podsjetimo kako je nasljednica obitelji Habsburg dobila franjevački samostan na Lopudu na 99-godišnji najam, što nije prošlo i dalje ne prolazi bez velikih kontroverzi u javnosti. Francesca von Habsburg inače je poznata i kao kolekcionarka suvremene umjetnosti, koja oko sebe okuplja ekipu umjetnika i arhitekata, često ih zove na Lopud pa su tako, podsjetimo, na ovom otoku zajednički privremeni paviljon napravili arhitekt David Adjaye, za kojeg se pričalo da će raditi Obaminu knjižnicu, i jedna od najvećih zvijezda suvremene umjetnosti, Olafur Eliasson.
Na Lopudu je željela napraviti kulturni centar. Bergamo Rossi kaže da, koliko mu je poznato, “ona radi na što kvalitetnijoj obnovi”.
Uglavnom, preko tih je umjetničkih i arhitektonskih krugova došao na otok: “Na otoku je nekoć bilo mnogo više stanovnika, no većina ih je otišla u dijasporu. Sada ih živi 220. Kada sam došao, Lopud je bio magično prazan. Dominirao je samostan i ostaci nekad veličanstvenog hotela moderne arhitekture Nikole Dobrovića iz 1936. godine”. Hotel Grand, naime, vrlo vjerojatno i najvažnije Dobrovićevo ostvarenje, svjedočio je o tamošnjem životnom hedonizmu, tridesetih godina na krovu se hotela igrao tenis, ulaz je bio poput broda s komandnim mostom na ulazu u drvored tropskih palmi i sl.
Zanimljiva je i unutrašnjost obnovljene građevine i novog stana restauratora. Npr., kako je ispričao Bergamo Rossi, on je djelomice sačuvao autentične pločice, dijelom ih je uvezao iz Umbrije. Međutim, uz umjetničke objekte i antikvitete, koje kupuje u omiljenom dućanu antikviteta u New Yorku, ne nedostaje ni namještaja iz Ikee, koji se, zapravo, vrlo dobro uklopio u čitav ambijent, moglo se vidjeti i pročitati u Vogueu.
Otkud Ikea?
Za Jutarnji se, pak, na pitanje o ovom lancu namještaja nasmijao .
“Ma, Ikea su zapravo samo noge od stolice koje sam obojao u sivo, bile su bijele, i još par detalja. Zapravo je to kuća kojoj je potrebno vrlo malo”, kaže nam.
Sačuvao je prozore i ulaze razmjerno malih dimenzija, zbog hladnoće, dok je drvena vrata i okvire napravio po uzoru na ostale kuće na otoku, kako bi se uklopili u ambijent.
Svaka soba ima dva kreveta jer “ljeti ponekad tu budete s hrpom ljudi i morate dijeliti sobe pa je to kao da ste u srednjoj školi”. Kako je svojedobno išao u katoličku školu, u kojoj su ga učile opatice, Bergamo Rossi šali se da održava sobe gotovo po bolničkom standardu: “Sve je kao u samostanu, minimalistički, no ne treba vam više. I više je nego dovoljno da možete samo otvoriti prozor i pogledati kroz njega”.