- Ode naš dobri Ivo - govori nam prvi čovjek na kojega smo naišli u Donjoj Mahali, rodnome mjestu Ive Gregurevića.
- Tu je znao dolaziti - pokazuje na omanji kućerak uz cestu. Na njemu izvješena crna zastava, a riječ je, naime, o čitaonici. Nevelikoj čitaonici “Krčevine”, koja stoji odmah uz benzinsku stanicu u mjestu, a služi i kao okupljalište lokalnih boćara.
- Prijatelj iz djetinjstva mu tu radi, pa bi on svratio svaki put kada bi bio u mjestu. Bio je tako dobar čovjek, svima je pomagao - nastavlja čovjek u crnini.
Posavski su ljudi u velikoj tuzi, ali nadasve srdačni. Odreda se prisjećaju Ive Gregurevića, kojega gotovo i ne spominju bez pridjeva dobar, mio, naš. U dvorištu njegove kuće srećemo rođakinju mu, Nadu Prgić.
Mete po dvorištu i plačući skuplja otpalo lišće, kao da svaki čas očekuje da dođe i njezin Ivo.
- Ove sam mu ruže ja posadila, kako im se samo radovao. Ivo moj. A što ću ja dalje, meni je svejedno, vjeruj mi. Od djetinjstva sam bila uz Ivu, otkako smo koru kruha dijelili - brizne još jače u plač.
Svijeće ispred kuće
Pred kućom Ive Gregurevića okuplja se svijet i pale se svijeće. Ima ih mnogo, a svako toliko stane neki automobil pa se putnici prekriže, izraze saučešće i zapale svijeću. Nada i dalje posprema po dvorištu, očiju punih suza.
- Voljeli smo se skupljati ovdje kod njega. Kakvu mu je majka samo gibanicu radila, takve nisam više probao - obraća nam se Nadin brat, Ivo Prgić. - Mi smo od dvije sestre djeca - pojašnjava nam.
- Po čemu ćete pamtiti Ivu? - pitamo.
- Bio je to velik čovjek, otvorena srca. Nije zanemarivao maloga čovjeka. Kažem ti, volio je provoditi vrijeme s takvima više nego s kakvim uglednicima. Obožavao je maloga čovjeka i kada bi zašli u neku birtiju, prvo bi se pozdravio s njima - odgovara Prgić.
- Sakupio bi nas, djecu iz mjesta, pa bi nas podijelio. Vi ste Indijanci, rekao bi, a vi kauboji. Oni koji su glumili Indijance bi na glavu stavljali nekakve grančice, kao perjanice… - prisjeća se Prgić davnih vremena u kojima je Ivo Gregurević - fasciniran filmom od najranijih dana - ponavljao na obližnjoj livadi scene iz filmova koje bi s društvom gledao u vatrogasnom domu u Donjoj Mahali.
- Više od svega je volio kaubojske filmove. Sada ću te odvesti do njegovog prijatelja Pere, s kojim je započeo tu filmsku igru po našoj Mahali - naređuje nam Prgić da sjednemo s njime u automobil.
- Ja nisam vjerovao u startu! - započinje priču Gregurevićev prijatelj iz djetinjstva, Pero Đoić, čovjek s kojim je po Mahali “naganjao” statiste za kakvu epsku vestern scenu koju su naumili “reprizirati” na posavskoj livadi.
Dječji snovi
- Ivo je uspio u naumu da postane glumac, a to smo nas oboje sanjali postati u djetinjstvu. Da ti kažem, bili smo nerazdvojni, živjeli na 150 metara daljine. Stalno smo išli gledati filmove u Dom, ili kada bi razvili platno pred školom. Nije tada svaka kuća imala televizor - prisjeća se Đoić, koji ima i psa Djanga, kojega je dobio na poklon upravo od Gregurevića.
- Vidiš kako je to bio dobar čovjek. On je našao negdje ta četiri štenca, pa ih je brižno uzeo. Dvoje ih je uginulo, jedan je završio kod nekoga, ja ne znam koga, a jednog je donio meni. I svaki put kada bi došao u Mahalu odmah bi došao k meni da vidi kako je pas, je l’ živ - nastavlja.
- Po čemu ćete vi pamtiti Ivu? - opet pitamo.
- Po jedinstvenom stavu. Drugovao je sa svima. Nije bolovao od kompleksa veće vrijednosti i nikoga nije ignorirao. Također, njime se nije moglo manipulirati. Bio je jak. Pred dvadeset i kusur dana sam se vidio s njim. Mi smo si uvijek Novu godinu čestitali, nazvao bih ja njega, ili on mene. Taj dan ga nisam nazvao, ne znam zašto. Niti on mene. Kopkat će me to zauvijek - govori Đoić, Gregurevićev filmski partner iz djetinjstva.
- Odvest ću vas na livadu - nastavlja. Opet smo u autu nepoznata čovjeka.
- Da ti kažem, on je mene zvao Bilkić. Jednom prilikom govori on tako meni: “Bilkiću moj, za sto godina nas se nitko neće niti sjećati” - prisjeća se.
- Nisam mu tad rekao, ali Ivo će dugo živjeti i poslije ovoga. Spominjat će se njega i dulje od sto godina, vjeruj mi - uvjeren je Đoić.
Na livadi što se prostire od savskoga nasipa ka mjestu Đoić nam pokazuje kako je izgledala rana glumačka improvizacija njega i Gregurevića. Napominje kako su se ovdje, osim glume, događale i ljubavne afere. O njima, ipak, ne otkriva mnogo.
Prijateljska tučnjava
- Tu bi stajali statisti, njih 20 - 30, a nas dvojica bi imali borbu. Istu onakvu kakvu bi vidjeli u filmu. Ivo bi me uhvatio i bacio preko ramena. Radio je to tako vješto da su mještani mislili da je riječ o pravom okršaju. Bili bi zabrinuti. A ja bih se smijao, govorio ljudima kako je riječ samo o tome da je čovjek vrstan glumac. Kažem ti, on me znao baciti tako da se ne polomim, da mi nije ništa, ali za onoga koji je gledao to je izgledalo pravo - govori Đoić dok se prisjeća svojeg dobrog prijatelja. Ta mu sjećanja, velikoj tuzi unatoč, iznjedre i smiješak na lice.
- Krenuli bismo nas dvoje od jedne jedine rečenice! I onda bismo odatle razvijali cijeli scenarij, režiju - nastavlja o ranim posavskim glumačkim metodama, kakve su danas prihvaćene u glumačkim školama diljem svijeta.
- Čuli smo se pred Božić - u priču se opet ubacuje Prgić. - Mi smo ovdje pekli janje, to sam mu i rekao, na što je on meni odgovorio: “Evo mene i Sandre, stižemo dok skinete tog janjca!”. Znao sam da se šali, jer snima film do 19. 1. Rekao je da dolazi tek nakon toga - nastavlja sjetno.
- Što više reći... Izgubili smo sjajnog čovjeka, legendu. Evo, da sad kreneš odatle, od kuće do kuće, i pitaš za Ivu Gregurevića, nećeš čuti da netko kaže nešto loše. O njemu će se pamtiti samo najbolje jer, vjeruj, takav je čovjek bio naš Ivo Gregurević - najbolji. Izazivam te da pronađeš osobu koja će tvrditi drugačije - dodaje.
Nebo iznad Donje Mahale prekriveno je gustim, tmurnim oblacima i gotovo se ne vidi plavetnila. Izgleda kao da bi svaki čas moglo kišiti. Ne bude li, međutim, tako, crnica ne treba brinuti. Danas ionako plače čitava Posavina.
Ne propustite Jutarnji list u petak: Donosimo veliki specijal o odlasku Ive Gregurevića na 12 stranica.
