Kada su Andrej Plenković i Marija Pejčinović Burić najavili da će se već u sljedećem proračunu osigurati veća sredstva za hrvatsku diplomaciju, što uključuje i veće plaće za veleposlanike i zaposlene u misijama diljem svijeta, bio je to rijedak prijedlog s kojim se bezrezervno složila i opozicija. Iako su hrvatske vlade vodili ljudi koji su dolazili iz miljea diplomacije i vanjskih poslova, od Ive Sanadera i Zorana Milanovića do Andreja Plenkovića, materijalni - ali ne samo taj - položaj hrvatskih diplomata u svijetu nikad nije bio dobar, a od 2003. godine nije bilo pomaka ni u primanjima hrvatskih veleposlanika i oko 400 diplomata koji rade u diplomatskim predstavništvima.
“Nažalost, kada je riječ o diplomaciji, kod nas prevladava stav da je to hoštapleraj i lagodan posao za ljude koji hodaju po primanjima i kuckaju se šampanjcem. To naprosto nije istina jer diplomati rade izuzetno puno uspješnih poslova za koje javnost nikad nije i neće znati jer je to tako u diplomaciji. A za državu je to neprocjenjivo”, kaže nam dr. Vesna Pusić, bivša ministrica vanjskih poslova, koja je i sama bezuspješno u svom mandatu pokušavala stvoriti bolje uvjete za rad diplomata.
Može i racionalizacija
Dok u cjelokupnom sustavu vanjskih poslova radi oko 1600 ljudi, realno je taj broj manji jer mnogi koji su formalno u MVP-u odlaze i na druga radna mjesta, pa je u vanjskim poslovima angažirano oko 1300 ljudi. “Veći je problem broj ljudi koji su u zemlji jer je taj broj strašno narastao. Prije ih je bilo oko 400 i ta se brojka naglo popela na više od tisuću. Tu svakako ima prostora za racionalizaciju”, smatra Pusić.
Još jedan bivši šef hrvatske diplomacije, dr. Miro Kovač koji je i sam bio veleposlanik u Njemačkoj, tvrdi da naši vrhunski diplomati žive zapravo skromno, daleko od toga da se tijekom veleposlaničkog mandata mogu obogatiti. “Rekao bih da hrvatski veleposlanici od svojih plaća mogu živjeti pristojno, ali pod uvjetom da im i supruge rade. U protivnom, u nekim zemljama, poput Velike Britanije, s primanjima koja imaju teško se može govoriti i o pristojnom životu.”
Primjera je bezbroj, od toga da najniže rangirani talijanski diplomat ima veća primanja od hrvatskog veleposlanika u Rimu do toga da diplomati iz susjedstva, od Slovenije do Srbije, imaju u pravilu veće plaće od hrvatskih. Ali, nisu za hrvatske diplomate problem samo primanja, mnogo su bolnija još dva pitanja, a to je reguliranje socijalnog osiguranja i mirovina. U zemljama u kojima Hrvatska nema potpisane sporazume o socijalnom osiguranju naši diplomati imaju velikih problema, često liječenje moraju platiti iz svog džepa ili postaju na neki način građani drugog reda koji se moraju snalaziti na razne načine. Još je teže s mirovinama jer su nam se neki naši diplomati požalili da su bili prijavljeni na niže iznose od onih koje su primali, što im u konačnici znatno smanjuje mirovine.
Iako je teško govoriti o plaćama vrhunskih hrvatskih diplomata jer su one podložne mnogim faktorima, od skupoće zemlje u kojoj su na diplomatskoj službi do raznih koeficijenata koji se uzimaju u obzir, dobrom veleposlaničkom zaradom smatra se između 3000 i 5000 dolara. U zemljama u kojima Hrvatska nema rezidenciju svaki veleposlanik mora izdvojiti deset posto za najam stana, a strogo je određeno i kako se troši reprezentacija i koristi vozni park. Istodobno veleposlanici većine bogatijih europskih država zarađuju barem tri puta više i imaju mnoge privilegije o kojima hrvatski tek mogu maštati. “Plaće naših veleposlanika sigurno su među najnižima u Europi, niže su od plaća diplomata zemalja u okruženju”, tvrdi dr. Kovač i dodaje da u četverogodišnjem veleposlaničkom mandatu nije moguće uopće ništa uštedjeti. “To je i razlog što mnogi dugo nisu bili niti zainteresirani za odlazak u inozemstvo jer se ljudima to naprosto nije isplatilo.”
Zastarjeli pravilnik
Iako su gotovo svi šefovi diplomacija ukazivali na objektivne probleme, godinama se ništa nije mijenjalo. Uredba o plaćama unutar MVP-a donesena je prije 14 godina i tu pomaka nije bilo. Ostao je i princip koji je vrijedio u to vrijeme da se plaće reguliraju po rangu predstavnika države i kriterijima važnosti država za Hrvatsku pa su tako u najvišoj kategoriji zemlje članice Vijeća sigurnosti i G7, Rusija i susjedne zemlje, dok su u drugoj kategoriji neke zemlje koje su u međuvremenu dobile mnogo veći značaj u međunarodnoj zajednici. Uzima se u obzir i skupoća života u zemljama primateljicama, ali i tu su se mnoge stvari u međuvremenu promijenile, što pravilnik ne uzima u obzir.
“Mi se, naravno, ne možemo mjeriti s jednom Njemačkom gdje zastupnik u Bundestagu ima plaću od 8000 eura, a veleposlanici i veću od 15.000 eura, ali treba mnogo bolje vrednovati rad ljudi koji zemlji donose velike koristi, iako svoj posao rade iza kulisa”, objašnjava Kovač, a s tim se slaže i bivši ministar vanjskih poslova Davor Ivo Stier. “Sasvim je sigurno da je MVP rasadište odličnih kadrova, a jedan od dokaza je i to što se mnoge ljude iz sustava angažira i u drugim ministarstvima, u Uredu predsjednice i premijera. Ali, sigurno je i to da ljudi često nisu adekvatno nagrađeni.”
Diplomati s kojima smo razgovarali, tvrde da ne postoje ni isti uvjeti za rad u svim diplomatskim predstavništvima, a Tajništvo MVP-a odlučuje o mnogim tehničkim stvarima. U vrijeme premijerke Jadranke Kosor veleposlanicima je čak oduzeta kreditna kartica, ali je poslije to vraćeno, uz poštivanje strogih uvjeta kako se može koristiti. Šef misije, koji iznos dobije na godišnjoj razini, odlučuje kako će se novac trošiti na reprezentaciju, time da je propisano koliko pripada veleposlaniku, a koliko drugim diplomatima u misijama. Postoji poseban softver unutar MVP-a koji bilježi sve troškove reprezentacije. U misijama gdje ima malo diplomata, veleposlanik u pravilu ima pravo na 70 posto sredstava za reprezentaciju, dok u misijama s više diplomata veleposlanik dobiva 50 posto, a ostatak se raspoređuje među drugim diplomatima.
Kada je riječ o voznom parku i korištenju službenih automobila, također je propisano što se i kako može kupiti, ali dvojbi ipak još ima. “Recimo, u Njemačkoj je to točno propisano pa njihovi veleposlanici ne mogu koristiti ni automobile niže klase, ali ni one najviše klase, opremljene svim i svačim, ako im to propisi ne dopuštaju. Točno se zna u kojem se, na primjer, BMW-u može voziti veleposlanik, a u kojem modelu diplomati nižeg ranga. Pazi se na nivo, ali nema ni pretjerivanja”, objašnjava Miro Kovač.
Kontrola zbog Jurice
Za hrvatske diplomate postoje i propisi o najmu stanova, što također uređuje Tajništvo Ministarstva. Novčani limit također se određuje u Zagrebu, a Tajništvo treba odobriti i školovanje djece diplomata u posebnim školama ako ne postoje uvjeti za pohađanje javnih škola ili diplomati iz raznih razloga inzistiraju da im djeca idu u privatne škole. Oko svega toga, naravno, često bude nesporazuma, neki traže više, neki od diplomata su skromniji, ali gotovo svi bivši i sadašnji veleposlanici tvrde da rasipanja i raskoši za njih u inozemstvu nije bilo i nema ih.
Sve je pooštreno nakon slučaja veleposlanika Nevena Jurice koji je na kraju završio i na sudu, pa se sada pazi na pravdanje svakog dolara ili eura. Međutim, potpune kontrole ipak i dalje nema, pogotovo kad je riječ o diplomatskim misijama u svijetu jer Državna revizija sama nema sredstva za financiranje revizije po veleposlanstvima. Zato postoji inicijativa da se Reviziji osigura više novca kako bi mogla imati i uvid u financije diplomatskih misija,
Što sa zdravstvom?
Ostaje i problem korištenja zdravstvenih usluga za naše diplomate koji rade po svijetu jer ni oko toga uvjeti nisu svima isti i ovise o vrsti osiguranja koje diplomati imaju. U Belgiji i Francuskoj sklopljeni su ugovori s privatnim osiguranjima i tretman je korektan, ali ima primjera i u bogatim zemljama poput Njemačke, prije svega u Berlinu, da usluge nisu uvijek na najvišoj razini.
Hrvatska se opredijelila za diplomaciju u kojoj će u prvom planu biti karijerni diplomati, ali i politika ima mogućnost izbora. Tako je nedavno u Ameriku otišao iskusni Pjer Šimunović, koji ima dug staž u MVP-u, a u Italiju će uskoro Jasen Mesić, koji dolazi iz svijeta politike. Naravno, i među veleposlanicima ima onih koji naginju lijevoj ili desnoj opciji, a istodobno su vrsni stručnjaci u svom poslu, ali se na kraju nađu i pod političkom lupom. Sadašnja je vlast žestoko zamjerala Jošku Paru “političko imenovanje” jer je za veleposlanika u Washingtonu bio imenovan u vrijeme lijeve Vlade i mandata Ive Josipovića na Pantovčaku, čiji je bio savjetnik, ali Paro je imao i bogato diplomatsko iskustvo. Da bi se izbjegli nesporazumi kod promjene vlasti baš oko politički imenovanih diplomata, dosad je bilo mnogo prijedloga, ali pravog rješenja još nema. U posljednje vrijeme Hrvatska izbjegava povlačenje diplomata koji nisu po mjeri aktualne vlasti, a dr. Mate Granić često kaže da bi se svi oni koji su politički imenovani trebali sami povući kad se promijeni vlast.
Diplomacije drugih zemalja i u kadroviranju imaju drukčiji pristup pa mnoge od njih karijerne diplomate pripremaju za veleposlanike i godinu dana prije nego što krenu u zemlju primateljicu. Tako ostaje vremena za solidnu pripremu, ali mi smo još daleko od toga. Desnoj vlasti trebalo je gotovo godinu i pol da se dogovori o imenovanju novih veleposlanika, što je nedavno učinjeno. Većina novih veleposlanika već je preuzela dužnost, a uskoro će još dvojica, general Drago Lovrić koji ide u Katar i bivši šef SOA-e Josip Buljević koji će voditi misiju u Finskoj.
Od ove je godine uvedena i novina da će se svako ljeto naći hrvatski diplomati iz naših misija i razgovarati s predsjednicom, premijerom i resornim ministrom, što je predlagao još Miro Kovač u vrijeme svog mandata. Dio tih razgovora i razmjena mišljenja su javni, a dio se odvija iza zatvorenih vrata. “Priroda je diplomacije da sve ono što vrhunski diplomati uspješno odrade mora ostati tajna. Zna se samo za neuspjehe, posebno malo veće. A uspješni diplomati odrađuju posao koji je neprocjenjiv i da nije odrađen, Hrvatsku bi koštao milijarde eura, u nekim situacijama i živote ljudi.”
I troje bivših ministara s kojima smo razgovarali - Vesna Pusić, Miro Kovač i Davor Ivo Stier - kao i sadašnja ministrica Marija Pejčinović Burić smatraju da naši kadrovi u diplomaciji su ujedno i ono najbolje što imamo u državnoj upravi. To je ipak jedan veliki kapital za zemlju u kojoj i nema previše kvalitetnih kadrova, a ministri vanjskih poslova i sami su se uvjerili da naši diplomati žele i mogu dobro raditi. Hrvatsku uskoro čeka još jedan veliki izazov koji će pasti na leđa diplomaciji.
Treba dići ugled
Riječ je o predsjedanju Europskom unijom 2020. godine, a u mandatu Davora Ive Stiera napravljene su simulacije i predložena dva koncepta. Prema jednom bi predsjedanje bilo najvećim dijelom u Bruxellesu, a prema drugom u Zagrebu. Drugi je koncept i skuplji, ali bi poslužio i kao promocija Hrvatske jer bi se zemlja mogla bolje predstaviti. Računa se da će hrvatsko predsjedanje koštati oko 80 milijuna eura jer se mnogi troškovi naprosto ne mogu izbjeći. To će, međutim, značiti i zapošljavanje novih ljudi jer je svako predsjedanje jedne zemlje i tehnički zahtjevan posao.
Diplomacija je svakako skupa, pogotovo za male zemlje kao što je Hrvatska, ali uopće nema dileme treba li ulagati sredstva za daljnje proširenje i razvijanje diplomatske mreže. Dobro je samo to da se oko toga - barem oko nečega - slažu i vlast i oporba, a u ovom času i jedni i drugi smatraju da treba stvoriti bolje uvjete za rad naših diplomata u svijetu, ali i podići ugled profesiji koja je posljednjih desetak godina često bila nepravedno zanemarena i omalovažavana.