Dubrovački gradonačelnik Andro Vlahušić s dozom opuštenosti dočekao je odluku o zakonu kojim Sabor, kažu, želi uvesti dozu moralnosti među političare. Zakon kao da je pisan samo za jednu osobu; propisuje da se na političke dužnosti ne mogu kandidirati niti oni koji su za kaznena djela osuđeni na uvjetne kazne. Zakon je donesen neposredno uoči lokalnih izbora u svibnju pa ga već svi, manje ili više javno, nazivaju “lex Vlahušić”.
- Ono gdje Franković (predsjednik dubrovačkog HDZ-a, op.a.), Kristić, Grmoja i njegovi ljudi griješe jest što misle da mi mogu oduzeti moju malu ‘škatulu za sne’ (pjesma Marijana Bana, op.a.). Nisam politički, nego kreativni i financijski gradonačelnik ovoga grada. Svakog dana smišljam nove projekte za dobrobit grada i za te projekte nalazim financijska sredstva. Svi javni poslovi koje sam vodio bili su kreativni i financijski uspješni. Svejedno je hoću li biti gradonačelnik ili gradski vijećnik, ne mogu mi oduzeti to da mislim i radim za svoj grad. Dubrovački zimski festival nikad se ne bi dogodio da ga netko nije osmislio i imao snage da ga postavi i održi nasred Straduna. U ovom gradu imam previše duboke korijene javnog djelovanja, a sad postaje potpuno jasno da se protiv mene vodi politički proces. Iz povijesne priče o onom što sam za grad učinio, stavlja me se u ulogu čovjeka poznatog po tome što ga se politički progoni zbog rezultata svog rada. I dalje ostajem živjeti u ovom gradu i nemam neku rezervnu scenu na kojoj bih djelovao. Prije 12 godina dobio sam ponudu da postanem pomoćnik direktora Svjetske zdravstvene organizacije ili da vodim ured te organizacije u Moskvi. Odbio sam to iz obiteljskih razloga i ostao živjeti ovdje u gradu. Ne zanimaju me nikakve državne ili međunarodne funkcije, zanima me jedino Dubrovnik i moja rodna Imotica i projekti koji će se tu raditi. A ovaj zakon je njihov odgovor na činjenicu da sam punih osam godina vodio ovaj grad na takav način da me oni na izborima ne mogu pobijediti. U povijesti Dubrovnika prvi sam gradonačelnik koji je direktno izabran od naroda, tri puta sam osvojio povjerenje građana. Njihovo jedino rješenje jest da me onemoguće u kandidaturi ili da me zamole da izvršim samoubojstvo, a prijetili su mi i strijeljanjem. Međutim, gledam na to kao na najveće priznanje u višedesetljetnom političkom angažmanu. Dva sam puta dobio povelju predsjednika Republike Hrvatske, jednu od Franje Tuđmana, drugu od Ive Josipovića, uz Danicu hrvatsku dobio sam i druge nagrade, ali ovo priznanje od Hrvatskog sabora za životno djelo mi je najdraže. Neusporedivo je s bilo kojim drugim priznanjem i ja im doista na njemu zahvaljujem jer u politici nema bolje nagrade nego kad oni koji vas ne mogu poraziti izvrše nad vama politički progon.
Prema upravo izglasanom zakonu, priječi vam se kandidatura na lokalnim izborima za četvrti mandat na čelu grada, ali mogli biste se natjecati na parlamentarnim izborima.
- Zar to nije apsurdno? Da su dogodine parlamentarni izbori, mogao bih se kandidirati za saborskog zastupnika, mogao bih biti predsjednik Sabora, ponovno ministar zdravlja, čak i premijer. Jedino ne mogu biti gradonačelnik Dubrovnika. No, ja imam samo memoriju za naprijed. Podnijet ću ustavnu tužbu i Ustavni sud će se u primjerenom roku oglasiti. Kakva god odluka bude, ja ću se u skladu s njom ponašati. Ostajem u Dubrovniku. Ratnik ide dalje, ratnik koji ima svoje snove.
Ako se ne budete mogli kandidirati, što ćete onda?
- HNS će imati svoju izbornu listu i svog kandidata za gradonačelnika, pa ako to ne budem ja, bit će netko tko ima moje najdublje povjerenje, a na razini Županije ćemo, ako se ne dogovorimo drukčije sa SDP-om, imati i svog kandidata za župana. Ono što u politici iza nekoga ostaje jesu ljudi i projekti. Projekata je toliko da ih je teško nabrojati, a ostao je i priličan broj mladih ljudi, u koje sam ulagao svoju energiju, koji mogu biti na tim dužnostima. Naravno da će se na idućim izborima opet glasati za Vlahušića ili protiv njega, bez obzira na to jesam li na listi. Jer to je pitanje ima li Dubrovnik pravo ići svojim putem i biti slobodan. U šali smo rekli da ćemo predložiti gospodi Frankoviću i Kristiću da izmijene gradski statut pa da u njemu stoji kako gradonačelnika Dubrovnika imenuje gradonačelnik Metkovića.
Kako gledate na izborne liste svojih političkih suparnika?
- Živim u budućnosti, percipiram događanja u kojima mogu sudjelovati i u tome kreiram nove ideje. Apsolutno me ne zanima što će biti s HDZ-om ili Mostom, a i ovaj naš dio koalicije, SDP, HSU i DUSTRA, ima pravo izabrati koga god želi. Klasični sam liberal i najviše cijenim slobodu pojedinca, pa neka odluče kako žele. Dubrovnik ima samo 40-ak tisuća ljudi i mi dobro znamo tko od nas nešto zna i može. Tijekom posljednjih desetak godina u Gradskom vijeću se pojavio tek pokoji čovjek kojem bi građanin povjerio da vodi neki mali obrt, a kamoli cijeli grad.
Čini se da u Dubrovniku nije teško biti uspješan gradonačelnik.
- Prije nego što sam postao gradonačelnik, 2008. godine, Dubrovnik i Hrvatska bilježili su enorman rast; sve je raslo i cvjetalo - cijene dubrovačkih nekretnina kretale su se od 4 do 5 tisuća eura u Lapadu i Gružu, a Gradu i po 7 do 8 tisuća za četvorni metar. Ja sam postao gradonačelnik 2009. godine, kad je kriza tek počela, ali te prethodne 2008. godine Gradsko vijeće Dubrovnika od Atlantske plovidbe posudilo je novac za krpanje gradskog proračuna. Prodalo je unaprijed Telekomu sve svoje podzemne kabele. Dakle, te fantastične 2008. godine Dubrovnik nije uspio pozitivno završiti proračunsku godinu iako je proračun iznosio 300 milijuna kuna. A planirani proračun za 2009. godinu bio je 416 milijuna kuna. Ostvaren je sa 276 milijuna kuna, od čega je 40 milijuna kuna bila pomoć za ratom stradala područja. Realno, proračun je 2009. iznosio 236 milijuna kuna, a imali smo štrajk u gradskom prijevozniku Libertasu i u Vrtlaru, a vrhunac svega jest to da je BDP bio u porastu. Danas, 2016. godine, Hrvatska je na 80 posto onog BDP-a iz 2008. godine. I dok je BDP u Hrvatskoj pao za 20 posto, proračun Dubrovnika porastao je dvostruko u odnosu na onaj koji sam naslijedio. Naš izvorni gradski proračun danas iznosi 460 milijuna kuna. Dakle, moj doprinos Dubrovniku jest da godišnje zaradim Gradu više od 100 milijuna kuna gotovine koje inače ne bi bilo. Nikome prije mene nije palo na pamet tražiti novac od Društva prijatelja dubrovačke starine. Vode se sudski procesi samo zato što sam se uopće usudio pitati za novac. Bi li se itko usudio tražiti novac od Lukšića za žičaru? Tko bi se u Dubrovniku usudio dvostruko podići cijenu najma javnih površina? Vidjeli smo što je napravilo Povjerenstvo za gospodarenje javnim površinama sada kad to više nije u mojoj nadležnosti - povećali su broj stolova i stolica na Stradunu i snizili cijenu za 10 posto, iako smo ranije dogovorili da nema novih stolova i stolica.
To su napravili kao kompenzaciju za povećanje PDV-a?
- Ne, to su napravili jer su ih zamolili pojedini privatni poduzetnici. Ali, recite mi, tko bi se usudio u tvrđavu Revelin dovesti noćni klub koji izravno u gradski proračun donosi više od 4 milijuna kuna gotovine godišnje, plus porez na potrošnju i prirez oko 6-7 milijuna kuna. Tome pribrojite i prihod koji od svega imaju privatni iznajmljivači. Tko bi ratovao s agencijama koje za parkiralište autobusa na Pilama sada plaćaju Gradu 10 milijuna kuna godišnje? Mi danas od toga živimo. Da Grad nema tih stotinjak milijuna kuna od javnih površina, mi bismo i dalje imali kino, kazalište, Simfonijski orkestar, socijalne službe, ali bi od najuspješnijeg hrvatskog grada - koji danas na računu ima 45 milijuna kuna gotovine, a godinu ćemo završiti sa 20-30 milijuna kuna viška - postao grad koji ne može zakrpiti gradski proračun. Imamo višak sredstava, a svi su računi plaćeni. Uplatit ćemo ljudima koji nemaju nikakvih primanja 300 kuna mjesečno. Grad daje učenicima besplatne udžbenike pa ni tu nemamo socijalna ograničenja, ali to je odluka onoga tko vodi ovaj grad. I kad sve to platimo, opet godinu završavamo s tridesetak milijuna kuna viška. To je razlika između onoga tko vodi grad na potpuno drugačiji način nego što se to radi u Hrvatskoj.
Pogledajte samo kako sam vodio bolnicu. Bolnicu sam napustio 2009. godine, kada sam mislio da ona ne može loše funkcionirati. Imala je doktorski studij, turističku medicinu koja je zarađivala oko 15 milijuna kuna godišnje i koja je od Royal Caribbeana proglašena drugim centrom izvrsnosti na svijetu, a jedinim takvim na Mediteranu. Cijene te bolnice su bile američke, sve se radilo na engleskom jeziku, a dolazili su pomorci iz cijeloga svijeta. Kupili smo CT i magnet, imali interventnu kardiologiju, dvadesetak svjetski poznatih doktora a ne hrvatskih penzionera koji su operirali kralježnicu. Bivša hrvatska ministrica zdravstva došla se operirati u Dubrovnik. Danas, osam godina nakon što sam napustio bolnicu, ona je dužna 120 milijuna, dospjele obaveze su 96 milijuna kuna, u državnom i županijskom proračunu nema novca za njenu sanaciju. Turistička medicina otišla je iz bolnice. Vođenje velikih sustava, svejedno kojih, zahtijeva znanje, a meni to znanje nitko ne može oduzeti. Ne mogu mi oduzeti hrabrost da guram nove nemoguće projekte.
Najavili ste da ćete bolnici pomoći uplatom iz gradske blagajne. Druge općine i gradovi čiji se stanovnici u njoj liječe neće vas u tome pratiti.
- Dubrovnik pomaže jer ima. U sljedećem proračunu pomoći ćemo s pet milijuna kuna, pomoći ćemo i stanovima za liječnike.
Sve rezultate samo sebi pripisujete?
- Ne proizvodim ja rezultate, niti je Dubrovniku nešto bogomdano. Rezultate proizvodi sustav kojem sam ja na čelu i sve što smo ostvarili, napravili smo u tvrdim i teškim utakmicama. Bez ljudi ne možeš ništa. U svom uredu i u gradskim tvrtkama imam tim ljudi koji jako dobro radi, a ja samo donosim onu malu dodatnu vrijednost.
Zimski festival u Dubrovniku održava se mimo volje konzervatora i njima nadležnog ministarstva, mimo mišljenja Društva arhitekata. Je li i to dio kampanje protiv vas?
- Nije se festivalu protivilo samo ovo, HDZ-ovo ministarstvo, nego ranije i HNS. Nisam izmislio advent, ni zimski festival, nego sam gledao što drugi gradovi čine da bi oživjeli u ovom dijelu godine. Bivšu gradonačelnicu Šuicu nagovorio sam da postavi prvo dubrovačko klizalište, a danas kao gradonačelnik ovaj festival zamislio sam kao događanje koje počinje adventom, a završava Uskrsom, i da se sve to postavi na jedino značajno mjesto koje Dubrovnik ima uz zidine - Stradun. Uzmite Orlanda, crkvu Svetoga Vlaha, katedralu, Lovrijenac i pokažite ih nekome tko nikad nije bio u Dubrovniku pa pogledajte što će vam reći. Da je to negdje u Europi, na Mediteranu, ali stavite sliku zidina ili sliku Straduna i svi će vam reći da je to Dubrovnik. I zato kućice moraju biti na Stradunu. Dobio sam usmene suglasnosti UNESCO-a, Ministarstva kulture, ali prvog dana kad su se kućice pojavile na Stradunu stigla je zabrana Ministarstva kulture, enormna reakcija arhitekata koji su to doživjeli kao ‘šaku u oko’. Prespavao sam taj vikend i u ponedjeljak sazvao konferenciju za novinare gdje sam jasno rekao - dok sam ja gradonačelnik, kućice nitko neće ukloniti. Možete ukloniti mene, ali kućice nećete. I tako ove godine imamo prekrasno uređen Stradun na kojem smo uklonili sve nedostatke od prošle godine. Stradun je prohodan, ‘diše’, a na njemu su ljudi kao najljepši ukras Dubrovnika. Vidjeli ste predsjednicu Republike koja je bila oduševljena Stradunom kao građanin, imate stav izvršne direktorice UNESCO-a koja nam čestita na ovome što imamo. Vjerovao sam samome sebi i vratili smo život gradu. Sad to sve dorađujemo i dodajemo nove sadržaje, a sve počiva na odluci jednog čovjek koji se suprotstavlja sustavu koji se ne želi mijenjati. Zimski festival je čedo koje se začelo u mojoj glavi, koje sam stavio na noge i dva puta ga obranio da preživi.
Ima nešto suludo u činjenici da u Gradu koji ima 200 ugostiteljskih objekata treba postaviti 20 kućica s kobasicama da bi se u njega vratio život.
- Nije stvar u kobasicama, nego u atmosferi koja je ljude dovela u Grad. A ugostitelji prošle godine nisu vjerovali u ovaj projekt. Ali kako bi i vjerovali kad cijeli projekt ovisi o tome hoće li ga jedan čovjek uspjeti iznijeti unatoč sustavu koji ga gazi. Nadam se da će dogodine stvar zaživjeti, ali broj ljudi koji smatraju da Stradun treba biti sterilan i danas je značajan. Dubrovnik je prije osam godina bio najdosadniji grad u regiji. Mladi su ljudi odlazili u Crnu Goru da bi se zabavili. Riskirali su glavu na ovim cestama radi malo zabave koju nisu mogli imati kod kuće. I zato sam pokrenuo projekt u Revelinu. I što imam od toga - sudske procese u kojima me se tužaka jer bi prihodi od Revelina mogli biti i veći. Revelin kao klub nije postojao i nije ništa zarađivao, a danas me pitaju kako mi je to palo na pamet i zašto ne zarađuje više. Lani je najam kućica bio pet tisuća, a sada 37 tisuća kuna. Stvari se moraju uhodati.
Hitchcock je 1964. za Dubrovački vjesnik rekao da bi ljepota Dubrovnika na filmu bila nestvarna. Danas je Dubrovnik doista i filmska kulisa.
- Najluđi od svih mojih projekata jest onaj koji sam 2009. zapisao u svom programu, da će Dubrovnik postati veliki filmski studio. Ovog se tjedna snimao nastavak ‘Igre prijestolja’, upravo se postavlja scenografija za ‘Robina Hooda’ u kojem Dubrovnik glumi Nottingham, a na Stradunu će biti Nottinghamska banka. Budimo iskreni, kad je HBO došao u moj ured, nisam ni znao za ‘Game of Thrones’, ali sam prepoznao potencijal i obećao im svu potrebnu logistiku. Oni su prikupili potrebna ovlaštenja, ali ono što smo im mi dali jest dobrodošlica koju smo kasnije pružili i za ‘Ratove zvijezda’ i ‘Robina Hooda’. Nismo postavili barijere i stigle su nam tri najveće filmske produkcije na svijetu. Sve što je gradu korisno, moguće je i nema veze što se izravno ne navodi u gradskom statutu.
Filmska industrija dovela je u Grad i brojne nove turiste.
- Moje početno vjerovanje u turizmu jest da Dubrovnik može postati najpoželjnija destinacija na Mediteranu. Danas smo blizu tog cilja. Da sam nekome rekao da u osam godina želim podići broj turističkih dolazaka sa 520 tisuća na više od milijun, da broj noćenja s milijun i 780 tisuća želim podići na tri milijuna i 700 tisuća, dakle da sam rekao da sve brojke u osam godina želim podići za više nego dvostruko, moji bi me najbliži suradnici zatvorili u neku zdravstvenu instituciju. Da sam rekao da cijenu obilaska zidina treba podignuti sa 30 na 150 kuna i da će broj posjetitelja rasti, što bi mi rekli? Danas tri tisuće obitelji dobro živi od izdavanja apartmana, grad je živ i zabavan, a brojke su se udvostručile kao što sam vam rekao. Bez Revelina, bez Orsule ne bi bilo ni privatnog smještaja. Danas je Dubrovnik višestruki šampion turizma, a u sve to ulagalo se iz gradskog proračuna i nešto iz sredstava Turističke zajednice.
Upravo na proračunu čekaju vas vaši politički oponenti. Navodno će vam srušiti proračun i time vas drugi put izbaciti iz ureda?
- Očito je da nisu sigurni hoće li me zakonski izbaciti iz političke utrke za novi mandat. Nije im dovoljno dizati kaznene prijave i lažno svjedočiti, nego sad još moraju srušiti i proračun kako Vlahušić koji ima toliko političkog života ne bi bio gradonačelnik ni uoči izborne utrke. Njihova poruka je jasna, ‘mi smo političke kukavice’. Ako želiš izaći na izbore, moraš dokazati da si bolji, a ne da si ostao jedini izbor. Uostalom, rušenjem proračuna kaznit će svih 45 tisuća građana, ugroziti financiranje Ljetnih igara, gradnju studentskog doma, braniteljskih stanova u Mokošici, ugrozit će financiranje civilnog društva, onemogućiti potpisivanje sporazuma jer povjerenik za to neće imati ovlaštenja. Sve su to spremni učiniti samo da bi se mene riješili. Kako će me pobijediti Franković ili Kristić koji su u Saboru digli ruku za to da se dubrovačkim ugostiteljima i svim njihovim zaposlenicima povećanjem PDV-a iz džepa izbije 400 milijuna kuna? Svakog će građanina kazniti neisplatom subvencija za avionski prijevoz i cestarinu na autocestama, pitanje je što je s naknadama za umirovljenike. I onda bi isti građani trebali za njih glasati? U ovom gradu žive pametni ljudi. Neka Franković i Kristić sruše proračun pa ću izbore dobiti u prvom krugu. Moj cilj je da ovaj grad ima milijardu kuna velik proračun. Kad to postignem, a realno je, ja ću napustiti politiku. Dakle, nije to pitanje trajanja još jednog mandata, nego dostizanja jednog realnog cilja.