Pilot: Padobranci spremni?
Padobranac: Spremni!
Pilot: Prekidači uključeni?
Padobranac: Uključeni!
Pilot: Gorivo? Provjeri na oba rezervoara. Trimer do trećine na meni. Korak skroz naprijed, gas do kraja. Rastereti snagu motora i podesi korak elise...
Ovako je otprilike izgledala priprema za polijetanje jednog od poljoprivrednih aviona Antonov An-2, koji su od 8. listopada 1991. do 10. svibnja 1992. djelovali u sastavu Samostalnog zrakoplovnog voda Osijek, jedne od prvih zrakoplovnih postrojbi u Domovinskom ratu nastale na temeljima Poljoprivredne avijacije Osijek koja je u legendu ušla zbog svojih humanitarnih, ali i borbenih akcija na području Slavonije, posebno iznad Vukovara. Pripadnici ovog voda bili su velika pomoć opkoljenim vukovarskim braniteljima i civilima.
Osnivač
Njima u čast u sklopu Memorijalnog centra Domovinskog rata u Vukovaru već je dulje vrijeme izložen jedan sačuvani Antonov An-2, ali i dijelovi onoga koji je 2. prosinca 1991. pogođen iznad Otoka. Toga dana piloti Marko Živković, osnivač voda, Mirko Vukušić i padobranci Rade Griva i Ante Plazibat odradili su dvije uspješne akcije kada su na području zapadne Slavonije na neprijateljske položaje izbacili ukupno 8 tzv. bojler-bombi svaka težine po 150 kg. No, treći let za njih je bio koban. Cilj je bio baciti bombu na most u Nijemcima kako bi se presjekla komunikacija neprijateljskih snaga. No, njihove protuzračne snage pogodile su hrvatski avion.
Mario Mikić-Vučak I Darko Bilandžić
Marko, Mirko, Rade i Ante smrtno su stradali. Bio je to trenutak koji je presudio SZV-u. Nakon 35 borbenih letova tijekom kojih je bačeno 68 bombi i tri humanitarna leta u kojima su iznad Vukovara izbacili 1500 kg sanitetskog materijala, hrane..., morali su prestati s djelovanjem. No, uspomena na njih i njihovo herojstvo ostala je neizbrisana, a odnedavno je oživjela i u virtualnoj stvarnosti. Samostalni zrakoplovni vod Osijek, naime, dobio je prvi virtualni spomenik u Hrvatskoj, koji je smješten upravo u Antonov An-2 u vukovarskom Memorijalnom centru.
Zahvaljujući mladim IT stručnjacima iz osječke tvrtke Culex i u suradnji s MCDR-om, ali i preživjelim pripadnicima Voda, posjetitelji Memorijalnog centra sada mogu i vjerno doživjeti let iznad ratnog Vukovara jedne noći ‘91. I to tako vjerno da čovjeka prođe jeza od doživljenoga, ali istovremeno i shvati kolika je “luda” hrabrost bila letjeti, a pogotovo djelovati u takvom avionu iznad ratne zone.
Dijalog s početka ovog teksta početak je i ove virtualne vožnje koja započinje na Gajgerovoj pustari nedaleko od Đakova, odakle su avioni polijetali prema Vukovaru. Sve skupa traje sedam minuta. Naoko kratko, ali, vjerujte, i više nego dovoljno za doživljaj ratnog Vukovara ‘91. i akcija Voda. Sve je tu. Zvuk avionskog motora, komunikacija pilota i padobranaca, slike porušenoga grada s njegovim najvažnijim vedutama poput Vodotornja i Dunava, grada u kojem sve frca od pucnjave, a tminu noći presijeca svjetlina ispucanog streljiva, vatra koja plamti iz brojnih kuća i zgrada, zvuk neprijateljske protuavionske rakete koja eksplodira nedaleko od aviona tako da osjetite trešnju aviona, trenutak u kojem padobranci otvaraju vrata i izbacuju sanduk s humanitarnom pomoći...
- Prvi put doslovno proživljavate spomenik, niste ispred njega, ne morate ništa zamišljati, nego ste unutra i sve doživljavate – kaže Mario Mikić-Vučak, direktor Culexa.
Akcije
- Nismo htjeli da to bude neka naša interpretacija, već maksimalno autentična priča ljudi koji su u tome sudjelovali. Zato su nam od velike pomoći bili pukovnik Josip Hrgović, danas jedini živi pilot Voda, i natporučnik Darko Reinspach. Obojica su kao članovi SZV-a bili u humanitarnim i borbenim akcijama nad Vukovarom i kada su oni rekli da to to, da je tako bilo, osjetili smo veliko olakšanje i shvatili da smo napravili odličan posao – rekao je suvlasnik tvrtke Darko Bilandžić, kojemu je kao rođenom Vukovarcu projekt dodatno važan.
- Kao dijete slušao sam priče o tome kako je Vukovarcima pomoć padala s neba, ali na kraj pameti mi nije bilo da je to bilo doslovno tako, jer ova priča nije tako poznata – kazao je Bilandžić. Na tih sedam minuta leta ekipa iz Culexa radila je dulje od osam mjeseci.
- Pisali smo scenarij, prikupljali materijale, razgovarali sa sudionicima, fotografirali avion, dobili smo njegove nacrte. Najduže se u cijelom projektu radilo na avionu kao 3D stavci. On nije u fokusu, ali je okružje u kojem se nalazite i morao je biti najbolje napravljen. Išli smo do te krajnosti da smo i letjeli jednim starim Antonovom kako bismo uhvatili njegov autentičan zvuk. No, bio je u kvaru, pa smo, čekajući da ga majstori poprave, umjesto u 15 sati poletjeli tek u 21 sat. Moram priznati da to nije bilo nimalo ugodno, ali u jednom trenutku sam shvatio dozu anksioznosti i straha ulazeći u noćnim satima u avion koji je tek popravljen.
Doživljaj
Kao da se trebalo to dogoditi da doživimo taj avion u noćnim satima, pogled iz njega u tim uvjetima prema dolje, koliko ima svjetline, kakva je to tama, kako to zvuči... Kada “poletite”, on ima i neki svoj autentičan miris i kada se tome dodaju vibracije od bufera koje su nakon paljenja motora pojačane, ne možete razlučiti jeste li stvarno u avionu ili niste – kazao je Mikić-Vučak. Koliko su pazili na detalje, potvrđuje i trenutak u kojem, iako niste realno u letu, imate osjećaj kao da se avion stvarno naginje.
- Puno posla imali smo i na rekonstrukciji izgleda tadašnjeg, ratom razorenog Vukovara, odakle se puca, kako izgleda Dunav, gdje je bio mjesec, je li bilo oblaka ili nije... To je bila rekonstrukcija realnog stanja – dodao je Mikić-Vučak, a svoje oduševljenje ne krije ni bojnik Marin Ivanković, predavač u Memorijalnom centru, ali i branitelj Vukovara koji je pilotima za vrijeme rata bio svojevrsni asistent na zemlji.
- Bolji spomenik ti heroji nisu mogli dobiti. To je stvarno bila nevjerojatna, “luda” hrabrost. Sjesti u takav avion i letjeti iznad ratnog Vukovara nije bilo nimalo jednostavno, ali oni su to radili ne razmišljajući o posljedicama. Za te letove nije znalo puno ljudi, u Vukovaru samo nas par koji smo na stadionu palili vatru što im je bio orijentir gdje da ispuste humanitarnu pomoć. Psihološki nam je to puno značilo, a pogotovo kada bi se pronašli paketi sa sanitetskim materijalom ili kada bismo vidjeli da netko puši Ronhill ili Dunhill, a ne neku hrđu ili lišće. Znali smo da je sanduk našao svoj cilj – kazao je bojnik Ivanković.