Hrvati samo čekaju da im država pomogne

    AUTOR:
    • Jutarnji.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 20.07.2009. u 08:00

Uočila sam nešto simpatično u priči o fantastičnim poslovnim rezultatima američkih banaka koja se ovih dana vrti u nastavcima.

Svijet je te investicijske bankare volio dok su donosili jeftine kredite i ugodan život. Onda se igra promjenila i sredstva koja su koristili da sebi priskrbe bogatstvo, a mnogima daju priliku za ugodniji život, okrenula su se protiv njih. Pali su na vlastitoj metodi. Srušio im se svijet koji su gradili vjerujući u sebe beskonačno.
 
Prije šest mjeseci investicijski su bankari SAD-a u klubovima zapijali otkazne otpremnine. Nitko ih više nije volio. Onda im je pomogla moćna politička administracija SAD-a. Danas u klubovima zapijaju bonuse za odlične poslovne rezultate.

Država je američkim bankama dala novac. A mi smo onda u Hrvatskoj slušali kako i naša država mora davati jer daje, eto, prvo 'zao' Bush, a onda i 'dobri' Obama. Što ne valja u posljednjoj rečenici?

Nije američkim bankarima nitko nikada ništa dao. Posudili su im. I posudbom stavili omču državnog nadzora oko vrata. S pravom. Na američke investicijske bankare se primjenjuju ili pokušavaju primjenjivati odgojne mjere.

Već u travnju iz tih su banaka počeli skvičati da žele vratiti novac državi, da žele platiti sve kamate jer žele ispuniti sve uvjete da ih država pusti na miru. I tu je bit ove priče. Oni žele dati državi ono što je njezino, da bi oni opet bili slobodni. I to žele učiniti što prije.

Što mene, sa malog Balkana, u ovoj priči oduševljava?

Oduševljava me to, što se ti ljudi tamo, ti neki, meni imaginarni investicijski bankari, nisu predali. Nisu stali. I nisu nakon što su dobili 700 milijardi dolara od države zaključili da im se sviđa taj novi poredak u kojem žive pod paskom činovnika iz Washingtona i rade ono što im se kaže. Oni su se odlučili izboriti da se toga činovnika riješe. I dalje vjeruju da mogu bolje – sami.

I onda se zapitam što je smisao postojanja investicijskog bankara? Smisao njegovog postojanja je da nađe profitabilnu investiciju! Ako je nađe on će investirati, a onda će netko raditi i stvarati, netko će proizvoditi, doći će još investicija, ljudi će zarađivati i ponovno početi puno više trošiti.

I evo nas u novom zaletu! I to je onda uspjeh investicijskog bankara. Tada je on ispunio smisao svojeg postojanja. Znaju to i investicijski bankari. Ako žele dugoročno opstati ne mogu raditi samo za sebe jer najviše zarađuju radeći za druge ili na drugima.

No, kakve to veze ima s nama u maloj Hrvatskoj?

Možemo izabrati da svoje gladne oči nahranimo zavišću nad njihovom aktualnom dobiti i da u našim malim mozgovima procesiramo tu priču kroz prizmu pohlepe i budemo ljuti što su oni profitirali na onome što im je njihova država dala.

A možemo svoje gladne oči nahraniti i drugom spoznajom. Možemo, ako hoćemo, naučiti  da država ne bi nikada trebala davati, već eventualno posuđivati kad sve druge opcije propadnu. Trebali bismo naučiti da nije prirodno osloniti se na pomoć države i da nam ta pomoć ako je i dobijemo ne smije stvarati osjećaj ugode i sigurnosti, već probuditi otpor i riječi 'Mogu i želim bez te pomoći'. Trebali bismo naučiti da je država u ekonomskom smislu zapravo samo skup naših poreza i da ako mi njoj nemamo što dati, onda ni ona ne može postojati.

Koliko ljudi u Hrvatskoj razmišlja na taj način? Premalo, ako mene pitate. Većina čeka da im se nešto udjeli.

Tek kada to naučimo bit ćemo kvalificirani da kao birači pitamo na što država troši naš novac. Jer, ne budimo u zabludi, SAD je investicijskim bankarima dao novac poreznih obveznika SAD-a, a taj su novac porezni obveznici obilato uplaćivali u dobrim godinama, a država je bogata (iako ima desetak milijuna gladnih što joj ne služi na čast!), jer je njime više manje, uspješno gospodarila.

I zato bih ja sada, potaknuta vijestima o profitu američkih investicijskih banaka pitala onako romantično i naivno: Ima li u ovoj zemlji, jednoj maloj Hrvatskoj, išta vrijedno investiranja? Ili svi zaista očekujemo od Jadranke Kosor, Ivana Šukera i Damira Polančeca da nas spase?

Pa oni su samo administracija i nisu nikada bili ni zamišljeni da stvaraju novu vrijednost od koje se u konačnici bolje živi. Zamišljeni su da pametno gospodare dijelom nove vrijednosti koju im damo na ime poreza. Zamišljeni su da nam služe. Svidjelo se to njima ili ne.
Dragana Radusinović, reporterka Forbesa

Izdvajamo