Stopa zaposlenosti u Europskoj uniji na najvišoj je razini ikad, objavio je Eurostat, te je dosegla 72,2 posto. U Hrvatskoj je također rasla (za 2,2 postotna boda), ali ipak smo još jako daleko od europskog prosjeka. Preciznije, sa stopom zaposlenosti radno sposobnog stanovništva od 63,6 posto Hrvatska je na začelju Europske unije, iza su samo Italija i Grčka, a na vrhu je Švedska, jedina s više od 80 posto.
Dio je to pokazatelja iz europske ankete o radnoj snazi u 2017. godini (European Labour Force Survey), koja prikuplja podatke o zaposlenosti i nezaposlenosti te nizu drugih varijabli vezanih uz tržište rada u EU. Stopa zaposlenosti je jedan od ključnih makroekonomskih pokazatelja koji ilustrira kako su ljudski resursi iskorišteni u gospodarske svrhe.
Zavladao optimizam
“Europska unija trenutačno se nalazi u vrlo povoljnom cikličkom razdoblju koje u posljednje tri-četiri godine obilježava relativno visok rast BDP-a i zaposlenosti. Sada se čini da će se strateški cilj o stopi zaposlenosti od 75 posto na razini EU za dobnu skupinu od 20 do 64 godine, zacrtan u strateškom dokumentu EU2020., ostvariti, pod uvjetom da se rast zaposlenosti nastavi kao u proteklih nekoliko godina”, kaže Danijel Nestić s Ekonomskog instituta Zagreb.
“Prije nekoliko godina taj se cilj činio teško ostvarivim i već se pričalo o lošem planiranju i dubokim strukturnim problemima u gospodarstvima EU. Međutim, sadašnji povoljni ciklus sve je te priče gurnuo pod tepih, optimizam je opet široko rasprostranjen, a strukturni problemi se sve manje spominju”, napominje.
Što se Hrvatske tiče, paradoksalno je što je, iako na dnu europske ljestvice, istodobno nabrojana među članicama Unije koje su već ispunile svoj nacionalni cilj zacrtan za 2020. godinu. Očito su ga vlasti postavile vrlo neambiciozno. Zemlje koje u EU imaju stopu između 60 i 69,9 posto su, uz Hrvatsku, još Italija, Španjolska, Belgija i Rumunjska, a jedina s manje od 60 posto je Grčka. Ako govorimo o ambicijama, Danska, Nizozemska i Švedska su si postavile cilj od 80 posto, Italija 67 posto, Irska 69 posto, a sve druge zemlje su između 70 i 80 posto.
“Kad se govori o stopi zaposlenosti stanovništva u dobi između 24 i 65 godina, dakle dobi u kojoj treba očekivati da najveći broj građana radi, pitanje je tko su oni koji ne rade i zašto ih Hrvatska ima tako mnogo”, napominje Nestić.
Dinamično gospodarstvo
Tu dolazimo do dubokih, teško rješivih problema. S jedne je strane riječ o nezaposlenima, onima koji žele raditi ali ne mogu pronaći posao, ali, s druge strane, stopa nezaposlenosti više nije tako ekstremno visoka. U čemu je stvar?
“Hrvatska ima relativno velik broj osoba radne dobi, mlađih od 65 godina, koje su u mirovini - bilo redovnoj (žene), bilo prijevremenoj, bilo invalidskoj, bilo braniteljskoj, bilo po osnovi beneficiranog staža, gdje možemo ubrojiti i mirovine pripadnika vojske i policije. Hrvatska je specifičnost i velik turistički sektor gdje se dio stanovništva bavi turizmom, primjerice iznajmljivanjem apartmana i slično, a da nije zaposlen.
Dio toga spada u sivu ekonomiju, a dio su regularne djelatnosti, ali one ne uključuju zaposlenost. I siva ekonomija u drugim sektorima utječe na nižu stopu zaposlenosti. Tome se može dodati relativno visoka stopa mladih koji su u sustavu obrazovanja i u dobi iznad 20 godina, što smanjuje stopu zaposlenosti”, naglašava Nestić te dodaje kako u toj analizi ne treba kao faktor odbaciti ni tradicionalne obiteljske vrijednosti gdje žene znaju ostati kod kuće i brinuti o djeci ili drugim članovima obitelji.
Jasno je, stoga, da Hrvatska, želi li održati dinamično gospodarstvo, mora sve svoje politike usmjeriti prema jačanju i poticanju zapošljavanja jer će inače vrlo brzo nedostatak radne snage početi gušiti gospodarstvo.
To se, zapravo, već i događa. Kako kaže Davor Majetić, glavni direktor Hrvatske udruge poslodavaca, tko god može, sada investira u plaće ne bi li privukao radnu snagu. “Mnoga poduzeća za to, međutim, nemaju prostora jer je profit ukupnoga domaćeg gospodarstva između tri i četiri posto. Bitno je zato da se smanji trošak države, koja je mnogo skuplja u odnosu na druge u EU. Tu je korijen problema”, naglašava Majetić. Generalno gledajući, dodaje, Hrvatska mora hitno aktivirati radnu snagu iz tri raspoloživa “bazena”: uvoza (kvota za ovu godinu je 25 tisuća radnika), neaktivnog radno sposobnog stanovništva (onih rano umirovljenih i mladih) te mora pokušati vratiti dio onih koji su se iselili.
Iako Nestić smatra kako se za umirovljene osobe teško može očekivati da će se vratiti na tržište rada, Majetić napominje kako će u predstojećim razgovorima o mirovinskoj reformi HUP predložiti da se umirovljenicima omogući da povremeno rade i pritom ne izgube status umirovljenika. To bi riješilo, smatra, barem dio potreba za sezonskim ili povremenim radnicima.
Zaostajanje za trendovima
Siva ekonomija i ostvarivanje prihoda od iznamljivanja, smatraju naši sugovornici, ne mogu se lako pretvoriti u zaposlenost, tako da zapravo najveći prostor za povećanje zaposlenosti ostaje smanjivanje broja nezaposlenih. Tu su pak, upozorava Nestić, ograničenja zbog razlike u profilu znanja i obrazovanja onih koji su nezaposleni i potreba gospodarstva.
Što se obrazovanja tiče, podaci Eurostata za EU pokazuju da je najveći broj zaposlenih sa srednjoškolskom razinom obrazovanja, a skupina koja najbrže pada su muškarci niskog stupnja obrazovanja. Promjene između 2003. i 2017. ukazuju općenito na porast zaposlenosti onih s visokim obrazovanjem: sada čine trećinu svih zaposlenih.
“Posljednjih 15 godina raste udio visokoobrazovanih, a cilj je EU da do 2020. godine bude 40 posto onih između 30 i 34 godine s visokim kvalifikacijama. Za Hrvatsku je taj cilj 35 posto, ali malo je vjerojatno da će to biti ispunjeno”, kaže Amina Ahec Šonje, prodekanica za znanost učilišta Effectus. Napominje kako smo u prošloj godini imali samo 28 posto visokoobrazovanih u dobi između 30 i 34 godine.
“I stopa zaposlenosti visokoobrazovanih tek diplomiranih nam je samo 74,7 posto u dobi od 20 do 34 godine, dok je, primjerice, u Litvi 91 posto, a europski je prosjek 82 posto”, naglašava. “Hrvatska definitivno zaostaje za rastućim trendovima udjela visokoobrazovanih u radnoj snazi, što je i posljedica relativno sporijeg ekonomskog oporavka nakon krize i trenutačno nižeg rasta od ostalih novih članica EU, ali i zbog nedostatka obrazovnih reformi i neusklađenosti s potrebama tržišta rada”, napominje Amina Ahec Šonje.
