Svaka rasprava o znanosti i visokom obrazovanju u Hrvatskoj vrlo brzo bude garnirana žalopojkom da je, eto, Hrvatska prva po odljevu mozgova u Europi. Kao molekularni biolog, pripadnik sam obrazovnog profila koji tradicionalno u velikom postotku odlazi van nakon diplome. Mnogi se nikad ne vrate. No, od masovnog odljeva još bi gore bilo da Hrvatska uopće nema mozgova koji bi se mogli odliti. U društvenim znanostima u Hrvatskoj situacija je upravo takva.
Pobjeći ili ostati
U slučaju odlaska mladih na doktorski studij ili postdoktorsko usavršavanje, bojim se da je to u većini slučajeva jedini ispravni izbor. Hrvatska NEMA dovoljno kompetentnih znanstvenika koji su u stanju izvoditi doktorske studije, a kamo li biti kvalitetni mentori mladim ljudima. U slučaju stručnjaka izvan akademskih krugova, i plaća i mogućnost učenja i napredovanja, te kvaliteta i smislenost posla su kriteriji na temelju kojih često zaključuju da im Hrvatska nema što ponuditi.
Dobar dio tih mozgova barem u načelu nije nepovratno izgubljen. Hrvatski stručnjaci u inozemstvu predstavljaju potencijal koji se načelno može mobilizirati u korist Hrvatske. Pitanje je treba li u ovom trenutku pozvati vrhunske, uspješne hrvatske znanstvenike da se vrate u Hrvatsku i tako joj pomognu? Odlučno i otvoreno: NE. Hrvatska nije spremna za to. Analogija koju privatno često koristim je ona s nogometašima. Vrhunski nogometaši trebaju igrati vrhunski nogomet, a ne graditi stadion - štoviše, njihova nogometna vještina nije nikakvo jamstvo da imaju ikakve zidarske kvalifikacije ili talent. Ni nogometaši ni njihov uvoznik si ne mogu dopustiti da “igraju” na seoskoj livadi, zaobilazeći krtičnjake i kravlju balegu, dok netko ne izgradi stadion.
Vrhunski igrači koji su nesmotreno pristali na takav aranžman imaju dva osnovna izbora. Prvi je pobjeći natrag (u inozemstvo) dok još nisu zaboravili kako se igra i dok im tržišna cijena nije bitno pala. Drugi izbor je pak prilagoditi se seoskoj livadi.
U slučaju akademske zajednice, prije dovođenja vrhunskih igrača treba izgraditi ekvivalent funkcionalnog stadiona. To znači promijeniti strukturu upravljanja i odlučivanja, ukloniti nepotrebne administrativne barijere i konačno uvesti vrednovanje i davanje ovlasti prema stvarnim kriterijima izvrsnosti i strateškim ciljevima.
No, kako to konkretno izgleda u Hrvatskoj? Hrvatska akademska zajednica je zadnji bastion samoupravljanja u njegovom najgorem obliku, gdje na više različitih razina “baza” bira svoje vodstvo i bjesomučno se opire promjeni upravljačke strukture prema suvremenim svjetskim modelima. Izgovor je očuvanje sveučilišne autonomije i sprječavanje “komercijalizacije”. Hrvatska akademska zajednica je loša znanstveno, a mnogi njezini dijelovi i stručno. Takva znanstvena zajednica NE MOŽE samu sebe popraviti.
Ignorirati loše znanstvenike
Da je administracija u državnim institucijama nekompetentna i često bahata prema kvalitetnim mladim ljudima poznato je svima. Drugim riječima, loša administracija predstavlja institucionalni ekvivalent krtičnjaka i kravlje balege u nogometnoj analogiji. Administraciju treba urediti mijenjanjem zakona i pravilnika, te obukom administrativnog osoblja.
Kontakti s hrvatskom znanstvenom zajednicom doveli su me do uvjerenja da kvalitetni znanstvenici iz inozemstva trebaju odbiti razgovarati na “ravnopravnoj” osnovi s hrvatskim znanstvenicima koji su loši bilo po znanstvenim kriterijima, bilo po anakronim svjetonazorima o znanosti, visokom obrazovanju ili vlastitom polju znanosti.
Svi imaju mišljenje o svemu
No onda im osuvremenjena upravljačka struktura treba na temelju suvremenih, svjetski kompetitivnih kriterija staviti do znanja da su loši i ne pitati ih za mišljenje - što je teško izvedivo u državi i zajednici u kojoj svatko ima mišljenje o svemu, i uvjeren je da je relevantno.
Ulaskom Hrvatske u EU, sva europska sveučilišta postat će izravna konkurencija hrvatskima za najbolje hrvatske studente. Ako naša sveučilišta ostanu kakva su sada, postoji opasnost da degradiraju u provincijske škole koje će studenti zaobilaziti. Slično vrijedi i za ostale znanstvene institucije i sva mjesta koja upošljavaju školovanu radnu snagu.
Reforme počinju od vrha
Primjer učinkovitog preobražaja dotad stagnantnog ustroja je tzv. Gehrer- Schüsselova reforma austrijskih sveučilišta, kojom je samoupravni mehanizam zamijenjen top-down hijerarhijom s moćnom upravom na vrhu, te konkurencijom među sveučilištima. Rezultati su postali vidljivi nakon samo nekoliko godina.
Iz imena je vidljivo od koga reforme trebaju početi: Elisabeth Gehrer bila je ministrica obrazovanja, a Wolfgang Schüssel premijer (kancelar).
Mislim da bi eventualni spomen hipotetske “Fuchs-Kosoričine” reforme izazvao sažaljiv podsmijeh kod onih koji išta znaju o blaženoj inertnosti ministra kojemu se resor raspada i ničim iskazanog zanimanja premijerke za znanost i visoko obrazovanje.
piše dr. Boris Lenhard, Sveučilište u Bergenu, molekularni biolog,
na norveškom fakultetu vodi skupinu za računalnu biologiju