Dok političari policijom i bodljikavom žicom brane Europu od golorukih izbjeglica, u tjednima kad su ozbiljno zakazale europske i nacionalne institucije, pokrenuli su se građani. Obični ljudi iza kojih nitko ne stoji. Stav 'ja tu ionako ne mogu učiniti ništa' pada u vodu kad čujete priču Lejle i Luke Juranića koji su s malom grupom volontera od donacija građana skupili dva kamiona odjeće, obuće i ostalih potrepština te veći iznos novca za pomoć izbjeglicama.
Lejla Juranić se s još jednom zagrebačkom volonterkom u četvrtak kasno poslijepodne vratila s mađarsko-srpske granice gdje su njih dvije odvezle dio skupljenog. Plan je bio pomoć odnijeti izbjeglicama u Beograd, ali su dan prije polaska dobili informaciju da je situacija puno gora u Röszkeu, mjestu na mađarsko-srpskoj granici.
"Stravično je što je među tim ljudima jako puno djece, ima trudnica... Policija ih skuplja na jednoj ledini, gdje mnogi i noće, na goloj zemlji. Nema tamo struje, nema vode. Čim smo došli pitali smo volontere što treba, rečeno nam je da kupimo vodu i lijekove. Jako je puno Austrijanaca koji dolaze svojim osobnim automobilima, voze pomoć, vidjele smo i volontere iz Njemačke, Mađarske, Norveške... Postoji tek jedan generator, to je u šatoru 'Liječnika bez granica' koji im je ustupio Caritas, ali nema Caritasovih ljudi. Nema nikakve organizirane institucionalne pomoći, jedino policija i građani koji u jednom šatoru dijele hranu. Hrpa je smeća, jer ljudi dolaze, borave, prolaze i nemaju gdje baciti smeće. Gdje su komunalne službe? Pale se logorske vatre, vidiš glavice djece kako sjede oko te vatre, dok vani puše hladan vjetar", priča Lejla Juranić, koja profesionalno nije vezana niti uz jednu humanitarnu ili nevladinu instituciju.
"Na terenu, u Röszkeu, nedostaje još volontera koji bi razvrstavali odjeću, dijelili pomoć i, jako bitno, obilazili područje, jer izbjeglica je posvuda, manje grupice po šumi, uokolo."
Ono što je se ponajviše dojmilo možda i nije nesreća, već dostojanstvo tih ljudi u nesreći.
"Dok smo dijelile hranu među gladnim i promrzlim izbjeglicama bilo je nadrealno gledati s koliko strpljenja čekaju u redu, bez da itko gurne, da pruži ruku. Policija trpa izbjeglice u autobuse i vozi ih u tri obližnja kampa. Mi smo te kampove kasnije vidjele samo izdaleka, doimaju se poput geta, logora. U kontaktu s tim ljudima čovjek prvo vidi koliko ih silno ohrabri topla ruka, ljudska riječ i dodir."
Vraćajući se iz Szegeda prema Hrvatskoj, 180 km daleko od Budimpešte srele su grupicu izbjeglica, kako hodaju cestom.
"Pitale smo što možemo učiniti, kako pomoći, a oni su jedino tražili – vodu. Potom su zamolili ako im možemo posuditi telefonsku karticu da se jave svojima, jer njihova u Mađarskoj ne radi. Ponudili smo im novac, jer nismo shvatili što im točno treba. No, odbili su novac. Bilo je više takvih situacija gdje smo ponudili ljudima novac, no baš nitko nije htio uzeti niti centa. Malo dalje, uz cestu, naišle smo na nekoliko Somalijaca, među njima i 11-mjesečna djevojčica, Rahaf, koju su nosili u naručju. Hodaju preko polja, prema cesti. Muškarac plačući kaže da im je čovjek uzeo 1500 eura da ih preveze od Szegeda do Budimpešte, odvezao ih 20 km, iskrcao u nekom šipražju i zbrisao. Na to možeš jedino reći 'ljudi ulazite u naš auto, mi vas vozimo do Budimpešte'. Molili su nas da ih odvezemo u neki hostel da se odmore i istuširaju, jer već dva mjeseca hodaju. Nisu htjeli novac. Ništa. No, u budimpeštanskom hostelu vlasnica je počela vikati: 'Nećemo izbjeglice!'. Odvezle smo ih na željezničku stanicu, htjeli su kupiti kartu za Austriju, žena na šalteru je odbila prodati im kartu, ali ju je potom prodala volonteru iz Norveške koji ih je kupio za Somalijce."
Apelira na građane da šalju pomoć, ali ciljanu pomoć: "Ljudi se ponekad kroz tu humanitarnu pomoć rješavaju svog smeća. Molim vas donirajte samo ono što je potrebno, u ovom trenutku to je topla odjeća i obuća, kabanice, šatori, sklopivi kišobrani, nosiljke za djecu, torbe, deke, vreće za spavanje."
Luka Juranić dodaje: "Građani svojim privatnim inicijativama mogu pomoći i trebaju, ali država nam mora dati okvir kako bi naše akcije bile legalne i kako ne bismo gubili energiju na besmislene bitke s administracijom. Kad smo zvali carinsku upravu, u trenutku kad smo htjeli voziti hranu i lijekove za Beograd, jer smo to dobili u jednoj od donacija, rečeno nam je da će nam na srpskoj granici naplatiti carinu i PDV, ako nemamo potvrdu da vozim humanitarnu pomoć, a takvo što može izdati samo registrirana humanitarna organizacija. Obratili smo se Crvenom križu, no oni su nam to odbili dati. Hrvatska bi trebala povesti računa da se hitno pripremi, u slučaju da Mađari, kako je najavljeno u utorak zatvore granicu. Ako cijeli izbjeglički val skrene prema nama, da nam se ne dogodi ono što se dogodilo Mađarskoj da je jedina profesionalna pomoć – policija i vojska, a da sve ostalo na leđima nose volonteri. Volonteri mogu pomoći, ali do određene granice, a ovo je tek početak krize. 55 000 izbjeglica je, po zadnjih informacijama, na makedonsko-grčkoj granici, a 6000 ih sad ide prema mađarskoj granici."
KONCERT 'ARE YOU SYRIOUS' 'Skupljat ćemo odjeću, deke, vreće, kišobrane, nosiljke i novac'
Inicijativa "Are You Syrious" koju su spontano potaknuli volonteri iz ove priče i njihovi prijatelji u suradnji s volonterima u Mariboru organizira dva humanitarna koncerta za pomoć izbjeglicama. Zagrebački je 15. rujna u zagrebačkom Vintage Industrijal Baru, a mariborski 18. rujna .
Na koncertima će se skupljati humanitarna pomoć (topla odjeća i obuća, deke, vreće za spavanje, sklopivi kišobrani, kabanice, nosiljke za djecu, torbe...), ali i novčane donacije.
"Sve skupljeno neće biti upućeno nekoj humanitarnoj organizaciji, već ćemo mi volonteri ponovo na teren, odvesti skupljeno i ljudima dati ono što im treba u ruke. Ako netko ima kombi koji je spreman posuditi da dostavimo pomoć ili ići s nama, bilo bi nam od velike koristi. Ne želimo iznajmljivati kombije, jer ne želimo da netko zarađuje vozeći humanitarnu pomoć, tražimo i volontere koji bi nam pomogli na koncertu te one koji bi pomogli pri dopremi pomoći izbjeglicama, išli s nama na teren. Također tražimo i print studio koji bi pro bono printao takozvani „Refugee Phrasebook“ (pomoćni rječnik fraza za izbjeglice)."
Ovaj projekt započela je grupa volontera i volonterki u Berlinu, a uskoro su joj se preko Facebooka pridružili prevoditelji, lektori, liječnici, pravnici i stručnjaci iz cijelog svijeta, besplatno prevodeći osnovne, medicinske i pravne fraze i pojmove na 28 jezika, poput „Gdje mogu zatražiti azil?“, „Silovana sam.“, „Moje dijete je bolesno.“, „Hitno su mi potrebni lijekovi.“, „Pretukli su me.“ itd. Refugee Phrasebook se neprestano nadopunjuje i prilagođava za dijelove zemalja kroz koje izbjeglice prolaze, pa je tako već dovršena regionalna skraćena verzija na 11 stranica sa 6 jezika (arapski, farsi, mađarski, hrvatski/srpski/bosanski, engleski i njemački) za sjevernu Srbiju i Mađarsku, a do nedjelje će biti dovršene i regionalne verzije za južnu Srbiju i Makedoniju, Grčku i Hrvatsku/Sloveniju/Austriju.
Registriran je pod CC (Creative commons) licencom i može ga se slobodno koristiti, distribuirati i dijeliti. Više o projektu Refugee Phrasebook možete saznati na Facebooku ili stranici refugeephrasebook.de , a aktualne verzije rječnika možete skinuti sa stranice https://en.wikibooks.org/wiki/Refugee_Phrasebook .