Preživjela je stabilizacije, par-nepar, nestašice hrane, turobna vremena, Domovinski rat, skloništa, ali u borbi s punom jačim neprijateljem, galopirajućim turizmom koji se dogodio Splitu, kultna konoba "Tri volta", danas Zalogajnica Dioklecijan pala je kao pokošena. Od 1. studenoga tamo negdje do Sv. Duje, u znamenitom okupljalištu radnika i akademika, ribara i profešura više se neće moći degustirati paštafažol, tripice, lešo i ostale pučke đakonije, piše Slobodna Dalmacija.
Nema više. Gotovo! Vlasnik Ante Prkić priznaje kako je kapitulirao. Nakon 48 godina stalnog, kontinuiranog rada na dnevnoj bazi, izgubio je bitku s najvećim do sada neprijateljem - turizmom. Onim hvaljenim, onim što donosi lovu, eure, dolare, kunice. I za sobom, iako o tome brojni šute, ostavlja tiho umiranje najužega splitskoga gradskog područja.
- Bio sam treći ugostitelj u ovom gradu, nakon Gage i Sicilijane, i u tih 48 godina od kada san otvorija ovaj lokal nikada ga tijekom zime nisam zatvorija. I kada su svi ostali lokali zatvarali, borija sam se. Ali ne mogu više, doša san do iznemoglosti. Gotovo je. Evo još koji dan, koji sat i moj Dioklecijan ide "spavat "do Sv. Duje. Grad je mrtav. Sve je krepalo. Sve nas je taj turizam ubija. Ljudi su prodali stanove u centru, preselili su se, išli su živit na sela, mladi trče vani. Nema u centru više nikoga - kaže Ante.
Lokal Dioklecijan iz Dioklecijanovih dvora, iz samog srca grada bio je jedno od zadnjih svjetala u mračnoj splitskoj zoni. Jedno za drugim su se gasila. Kažu vlasnici kako nemaju za koga raditi, splitski svit radije od silaska u grad trči u šoping-centre. Tamo ih čeka dnevni besplatni parking, a u gradu za sat vremena moraju dati deset i više kuna.
Tamo im je toplo, u gradu se smrzavaju, nemaju se gdje ni ogrijati kada je većina objekata zatvorena. U centrima je šušur, svjetla, vrište izlozi dućana, vrti se život. A u centru grada i oni rijetki prolaznici druže se samo sa svojom sjenom. Ako je u mraku uopće i ugledaju.
- Znate li koja je to meni tuga da san dočeka gašenje za zimu. Ali, više nisam zna kako dalje. Nemaju naši ljudi para. A i ovi stranci šta dođu, a uvik o njima pričamo, nisu baš od nekih napojnica. Nema od njih kruva. Ostavit će ih Rusi, Srbi i Bosanci. Ovo ja u 48 godina doživija nisam. Ovaj jad. I kažen vam ja, a godina imam, bit će zlo, bojim se jako. Sve je otišlo k vragu. Sićan se kako je to nekada bilo, ljudi su se družili, guštali, smijali, pivali. A vidi sada jada. Znate di je problem, u tome što nikoga iz grada nije briga za nas ugostitelje. Oni nama udru poreze, prireze, namete, istu cijenu štekata i priko lita i priko zime. Pa ko će to platit, odakle, od koga, pa gostiju ljudi moji nema. Dođite, vidite. Da nije tih velikih zimskih nameta ljudi bi držali otvorenima lokale. Svit bi se vratija - tuži se Ante.
Vijest koju nam je prenio, s mukom su prihvatili njegovi stalni gosti. Pa se odmah proširila po Getu. Po Splitu. Ljude iz centra grada, onih sto do 200 njih, mali broj od nekadašnjih nekoliko tisuća koji su pučili Dioklecijanov dom, u srce je taklo to da jedna od zadnjih lanterni gasi svjetlo.
A, sjećaju se stalne mušterije "Tri volta" kako je nekada bilo. Frane Dorić, jedan od njih, penzić s Lučca, kaže kako je i u vrime rata, u vrime najžešćih uzbuna u tom lokalu bilo puno kao šipak. Vani sirene sviraju, a unutra dimi od duša, od cigareta, od spize iz velikih teča, domaćeg svita koji je svojim optimizmom i splitskim dišpetom prkosio zlu.
- Šta!!! Gasi se i Dioklecijan. Pa to je pretužno - evo kako je vijest o još jednom zimskom smaknuću dočekala jedna od najpoznatijih i zadnjih stanovnica Geta Ana Peraica. Sjedimo u njezinoj dnevnoj bazi, foto-studiju na Peristilu, onom što ga je dobila s kolina na kolino. Pridružuje nam se i Oliver Mjeda, još jedan starosjedilac iz poznate splitske zlatarske obitelji, iz prostora tik do njezina.
Pa ćakulamo o jadu koji je snašao Peristil. Kažu nam kako jedino svjetlo dolazi od onih nekoliko žarulja koje Ana s mrakom upali u dućanu, kako netko od zalutalih nesritnjaka ne bi u toj mrčini pao priko skala trga i slomio kosti. Nema ni kanti za škovace, navečer nema ni pasa. Osim onih koje u svoje prostore dovode vlasnici objekata, da im ne bude kao u filmu "Pale sam na svijetu". Zato ima nelegalnih turističkih vodiča koji su žilaviji od najžilavijeg korova, i turista koji im škovace ostavljaju na oknima dućana. I sve učestalijih noćnih provala.
- Šta se mog fotografskog dućana tiče mogu komotno već u četiri popodne stavit ključ u bravu. Eto zatvorim u pet. Kako ironično - kaže moj prijatelj i susid Oliver, mi možemo izać iz naših butiga, ostavit otvorena vrata, svratit u butigu po duvan, vratit se i nać sve na svom mistu. Eto to vam je centar grada. Takve mračne prigode privlače sve više u grad i neke čudne ljude. Ostali smo samo nas troje u ovom lancu, uz nas još i "Luxor". I to je to. I onda se neko siti divljih 80-ih, Geta i narkomanije. Ma sada je gore nego tada, tada je makar bilo ljudi. Po našem poštaru u palači živi malo više od 100 ljudi. Postali smo crni geto - kažu Ana i Oliver.
Pa se dogodi jedan čovjek u cijeloj zgradi, pokoji na Kenjari, dva do tri na ugaslim trgićima, rastući kriminal, pokušaji razbijanja vrata trgovina, posebice zlatarni, osjećaj domaćih da su u borbi s turizmom samo smetnja... Po njima je splitska priča gotova. A drže kako gradski centar više ne mogu spasiti gradski oci, koji to umiranje, tiho, jezovito mirno blagoslivaju. To mogu samo građani ovoga grada. I niže cijene parkinga u zimskom razdoblju koji bi ljude privukao u centar.
- Splićani dođite nam, vratite se u grad. Pomozite nam da ovo stane. Vi ste jedini koji ovo umiranje možete zaustaviti i vratiti život u grad - vele zadnji peristilski Mohikanci.
A možda nade ipak ima, i našli smo je na Rivi, kod omiljenog hrvatskog kuhara Ivana Pažanina koji se nakon dugog izbivanja vratio u svoj grad. Mogao je raditi gdje je god želio, ali on je odlučio biti tu, u Splitu, odabrao je "Štoriju", restoran na splitskoj Rivi, s bogomdanim Dioklecijanovim kulisama, i kako nam je kazao, radit će cijelu zimu. Nema stavljanja ključa u bravu, chef Pažanin, naime, neće na zimski odmor.
- Zimska je tišina već lagano krenula, ali ja mislim kako usprkos tome svi mi moramo raditi. Grad je naš, od svih nas, i svi mi morao dati ruke, imati volje da on živi. Pa je li tužno da ova lipota zjapi prazna tijekom zime. Šta se nas tiče mi ćemo se prilagoditi domaćem gostu, imat ćemo lipih stvari u ponudi, svakojakih delicija, tradicionalne spize na moderan način. Ne vidim razloga zašto bi se sve zatvaralo, pa imamo hotele koji rade i zimi, brojne ture, stiže nam i Božić, Advent, Nova godina. Mislim da se moramo udružiti i vratiti grad gradu - kaže chef Pažanin za Slobodnu Dalmaciju.
Iman PTSP od turizma
- Nije lako živit u centru grada preko ljeta, trpit teror buke, smradove koji ti ulaze u sobe iz kužina svih tih restorana. To ništa nije riješeno kako triba. Ljudi su se iselili. Prvi je val bio 2002. godine, tada su bile dobre cijene, i osam tisuća eura po kvadratu. Sada je to malo manje. U kući di ja živim nekada je bilo 35 ljudi, danas nas je samo osam. Šta se mene tiče ja ću reć kako od tog silnog turizma imam PTSP. Triba mi vrimena posli za oporavit se. A može biti i drugačije, evo pogledajte Dubrovnik. I način njihova sređivanja. A šta mi imamo? Nered. Mislim, nismo oštrokondže, ali dajte gradski oci uvedite red u centar grada - kaže stanar Palače Marin Krpetić.