Nema tome dugo, 15. svibnja, minulo je točno četrdeset godina kako se Stipe Božić prvi put popeo na Mount Everest. To ga je ovih dana i vratilo na Himalaju, obilježiti pothvat najslavnije ekspedicije u kojoj je sudjelovao. S kćeri Ivom Božić te Tončijem Čagljem, Ivom Milošom i Vedranom Mlikotom popeo se na 6189 metara visok himalajski vrh Imja Tse.
Što mu je značio taj novi, ovaj put “okrugli”, susret s Himalajom, za Jutarnji list komentirao je iz baznog logora nakon što su se spustili s Imje Tse.
U usponu na Imja Tse uz Božića i njegovu kćer sudjelovali su i Tonči Čagalj, Ivo Miloš i glumac Vedran Mlikota
Penjanje kao hobi
“To je u neku ruku i susret sa samim sobom, sretneš se s onim čovjekom kakav si bio tad, četrdeset godina mlađi. Cijela ekipa je tad imala taj strašan izazov, htjeli smo biti u svjetskom vrhu. Nismo posve ni bili svjesni naše snage, kvalitete koja je tad stvarala nešto novo. Sad kad to pogledam, navru mi suze. Možda sam danas emocionalno i osjetljiviji, ali zaista smo tad radili velike, prave stvari”, govori te dodaje: “Prekoračili smo vlastite granice, znali smo da jedino tako možemo napraviti svjetski rezultat.
Kad danas gledam u te padine, čudim se kako sam to mogao. Tad sam išao srcem, bez puno glave. Penjanje nikad i nije bio moj posao. Samo hobi. Polovica mojih prijatelja i kolega koji su se tako penjali, danas više nisu živi. Umrli su u planinama. To je činjenica od koje ne možeš pobjeći. Ta tadašnja avantura bila je strašno rizična, po svim teorijama, kako god da uzmete. Prerizična i pravo je čudo da smo mi ostali živi. Moraš biti malo lud, gotovo sve u povijesti civilizacije što je novo napravili su pozitivni luđaci, morali su nešto prekoračiti, pomaknuti. Tako je to i u umjetnosti”.
Stipe Božić 1979. pri usponu na Mount Everest
Na Mount Everst se popeo i 1989., deset godina nakon prvog uspona.
“Oba puta sam doživio neopisivu sreću na vrhu, ali i gorčinu tragedije kad su pri silazu poginuli moji prijatelji šerpa Ang Phu i Makedonac Dimitar Ilijevski.”
Gledajući oko sebe, opisuje bazni logor na ledenjaku Khumbu, na 5350 metara, u podnožju Everesta: “To je mali platneni grad. Ovdje sad imate Wi-Fi, pekarnicu, kafić, organiziraju se i zabave, nudi se svašta jer je jako puno ljudi i golema potražnja”.
Prije 40 godina, u doba ekspedicije koju je simbolično došao obilježiti Božić, osim njihovih šatora nije bilo ničega. I nije bilo baš nikoga drugog, izuzev njihove ekspedicije. “Bilo nas je 25 i još 20 Šerpa. Jer, tad je nepalska vlada po sezoni izdavala samo jednu dozvolu za jednu planinu”.
Kako su došli do dozvole?
“Bilo je dosta lobiranja i politike oko toga da bismo uopće mogli dobiti dozvolu. Dobili smo je ponajviše stoga što smo se htjeli popeti zapadnim grebenom kuda se dotad nitko nije uspio popeti.”
Daleko od masovnosti
Zna li tko je te godine još htio na Mount Everest, koje su ekspedicije pokušavale dobiti dozvolu? “Nije u ta vremena bila velika navala. Bilo je i godina kad nije niti bilo ekspedicija. Daleko je to bilo od današnje masovnosti. Posve, posve drugačije. Ja sam 85. čovjek na vrhu Mount Everesta u povijesti, što znači da nas se od 1953. do 1979. popelo samo 85”.
U ekspediciji 1979. najvećim su dijelom bili Slovenci, njih dvadeset i jedan, te Božić i Vladimir Mesarić iz Hrvatske, i Muhamed Šišić i Muhamed Gafić iz Bosne i Hercegovine. “Bili smo izvrstan tim i po alpinističkoj kvaliteti, ali i po međuljudskim odnosima, po drugarstvu, kako se to tada nazivalo”, priča pa, niti ne uzevši zraka, u istoj rečenici dodaje da je ova aktualna ekspedicija na Himalaju prije neki dan srela penjače s Kosova. “Otac i kći penju se na Everest južnom stijenom Lhotsea. Sreli smo ih gore i slikali se s hrvatskom i kosovskom zastavom. Lijepo je vidjeti da su danas u alpinizmu i narodi kojih u ono doba nije bilo u penjanju.”
susret hrvatskih i kosovarskih alpinista na Himalaji prije nekoliko dana
Komercijalizacija
Osim vrsnih penjača, poput Albanaca koje su susreli, na Himalaji je danas i puno turista, doba je kad gotovo pa svako tko ima dovoljno za platiti može stići i do Mount Everesta. Što Božić misli o komercijalizaciji alpinizma?
“Globalizacija utječe samo na ljude, planine su ostale gotovo iste, osim što se ledenjaci pomalo povlače. Istina je da na Everestu gotovo i nema alpinista. Zapadne specijalizirane agencije unajmljuju šerpe koji užetima i ljestvama opreme planinu od podnožja do vrha. Klijent koji plati šezdesetak tisuća eura dobije potpunu potporu, šerpe mu postavljaju šatore, kuhaju za njega i osiguravaju dodatni kisik čak i od baznog logora u podnožju. Takvih je klijenata sve više, a novac im očito nije problem, ali svejedno nisu ni oni pošteđeni nesreća. No gužva je samo za Everest jer je najviši i time mnogi žele prestiž.”
Ima li nekakav vrh, neka planina, možda tek manje brdo na koje bi volio doći, a još nije stigao, pitamo ga. “Imao sam želju popeti se na drugi po visini vrh na Antarktici i postati prvi koji ima dva najviša vrha na svakom od sedam kontinenata”, kaže, “ali to mi nije uspjelo zbog spleta tragičnih okolnosti, među kojima je bila i smrt mog sina Joška. Pomalo sam čak i zadovoljan što sam ipak ostavio nešto mlađima kao izazov.”