TAJNI ANEKS UGOVORA

Ina nije bila jedini vlasnik polja u Sibiru, a posrednik je dobio 20 posto provizije! Potpisnik aneksa koje INA nije ni arhivirala bio je Davor Štern

    AUTOR:
    • Igor Alborghetti

  • OBJAVLJENO:
  • 03.04.2012. u 09:19

Premda je od Inine kupovine naftnih polja Bijele noći u Sibiru prošlo gotovo 15 godina, tek je ovih dana pronađen original iznimno važnog tajnog dokumenta o toj krajnje kontroverznoj operaciji. Jutarnji list došao je u posjed originala posljednjeg od četiri tajna aneksa ugovora u kupnji Bijelih noći. Iz tog, kao i ranije otkrivena tri aneksa, vidljivo je da je njihovim potpisivanjem u potpunosti izmijenjena vlasnička struktura i odnosi koji su uspostavljeni temeljnim ugovorom o kupnji Bijelih noći. I što je jednako važno, u tom četvrtom aneksu ugovorena je isplata posredničke provizije od 2,45 milijuna dolara.

Ne sjeća se

Precizno je navedeno da će se milijun dolara isplatiti 30 dana od registracije ugovora, 450.000 dolara nakon 60 dana, a preostali milijun nakon 240 dana. Kako je cijeli posao Inu stajao 12,590.961 dolar, ispada da je provizija iznosila 20 posto.

Zaista nevjerojatno visoka provizija isplaćena je prodavatelju, tvrtki Oilfield Financial Investments Limited. Original tog posljednjeg dokumenta nitko u Ini nije imao prilike vidjeti. Osim, dakako, potpisnika tog tajnog aneksa, a s Inine strane to su bili Davor Štern , tadašnji generalni direktor Ine, Pavle Uroda, bivši šef Inina predstavništva u Moskvi, te Marijan Pejčić, bivši direktor za istraživanje i proizvodnju.

Kad je 2002. Ina odlučila prodati Bijele noći zbog krajnje nepovoljnog ugovora, provedena je provjera cijele dokumentacije, pa je tek tada otkriveno da postoje tajni aneksi ugovoru koji se nisu nalazili u arhivi tvrtke. Na pisani upit uprave o tim dokumentima, tada već bivši generalni direktor Davor Štern odgovorio je najprije da se ne sjeća nekakvih dodataka ugovoru. Međutim, nakon inzistiranje Uprave Ine Štern se poslije ipak prisjetio da bi takvi aneksi mogli postojati te da bi ih možda mogla imati kod sebe tadašnja državna revizorica Šima Krasić. Uz važnu napomenu: da ti dokumenti, ustvrdio je Štern, nikada nisu potpisani. Vrijeme je ipak pokazalo da to nije bila istina. Na tri ranije otkrivena originalna aneksa, kao i na ovom posljednjem, prvi se potpisao upravo Štern.

Reketarenje Ine

Indikativno je da četiri tajna aneksa ugovoru o kupnji Ine nisu pronađena u službenoj arhivi Ine. Za jednog se poslije tvrdilo da je navodno bio predočen članovima Nadzornog odbora, dok su dva ugovora donesena u Inu tek naknadno. Predali su ih, kako se tvrdi u jednom od dokumenata izrađenih u Ini, “posrednici koji su reketarili kompaniju i tražili da im se Bijele noći prodaju za milijun dolara”.

Na temelju tajnih aneksa odmah nakon sklapanja posla došlo je do izdvajanja dijela Bijelih noći, polja koja su se zvala Tagrinskeneft, jer su ona, kako je tvrdio Pavle Uroda, navodno bila neperspektivna. Ta su polja trebala biti prebačena na jednu stranu off shore kompaniju. Istodobno, licenca za vađenje nafte na Bijelim noćima trebala je biti prepisana na tu off shore kompaniju te bi Bijele noći ostale bez licence. Uprava Ine na čelu s tadašnjim generalnim direktorom Tomislavom Dragičevićem utvrdila je da je ugovor o kupnji Bijelih noći opterećen takvim neprihvatljivim ograničenjima i uvjetima da je zapravo bilo nemoguće normalno raditi.

Aneksi ugovora stvarali su golemo opterećenje pri poslovanju, a posebice kada se odlučilo prodati Bijele noći. Uz to, skupina eksperata utvrdila je da zbog tajnih aneksa uopće nisu jasni vlasnički odnosi u Bijelim noćima. Ubrzo su se, stoji u dokumentima, strahovanja kako bi tajni aneksi mogli predstavljati ozbiljno opterećenje u poslovanju, pokazala opravdanim.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Jutarnjeg lista

Tagovi

Izdvajamo