Esther Gitman je dvadeset godina svojega života bila poslovna žena. Bila je vlasnica kompanije za izradu nakita u New Yorku, a upravo kada se nalazila na vrhuncu poslovne karijere, odlučila je napraviti radikalan zaokret te se počela baviti znanošću.
Točnije, poviješću, a razlozi njezina interesa za razdoblje takozvane Nezavisne Države Hrvatske sežu duboko u njezinu osobnu priču. Esther Gitman je sarajevska Židovka, rođena 1939. godine, a iz Sarajeva je pobjegla s majkom u vrijeme sveopćeg ludila, rasnih zakona i progona manjina. Estherina majka bijegom je spasila sebe i svoju djevojčicu, dok je sva njezina šira obitelj deportirana, odvedena u logore i pobijena.
Njezina je kći, kaže Esther Gitman, poželjela znati više o korijenima svoje židovske obitelji koja je u davnini bila prognana iz Španjolske te je pronašla utočište u Sarajevu, da bi se u vrijeme Pavelićeve NDH ponovno našla pod progonom. Te su želje odvele Esther Gitman ponovno u studentske klupe, u kasnim pedesetim godinama života, a zatim i na doktorski studij. Pritom je za svoju doktorsku disertaciju i istraživanja na temu spašavanja Židova u NDH zaslužila i prestižnu Fulbrightovu stipendiju.
Esther Gitman je znala kako njezin slučaj spašavanja nije jedini te da su se spasili još brojni Židovi, Srbi, ali i pripadnici ostalih manjina. Interesiralo ju je tko je tim ljudima pomagao da pobjegnu s prostora na kojima su bili nepoželjni i ubijani, a posebno ju je interesirala uloga zagrebačkog kardinala Alojzija Stepinca. Esther Gitman u srijedu je predstavila svoju knjigu “Alojzije Stepinac - Pillar of human rights” na Hrvatskom katoličkom sveučilištu s početkom u 18 sati, a to je njezin drugi rad na temu spašavanja i preživljavanja Židova u NDH.
Prvi je objavljen 2011. godine - riječ je o knjizi “Kad hrabrost prevlada” u kojoj je Esther Gitman sabrala brojne dokumente i korespondenciju onodobnih aktera koji su na razne načine pokušavali spasiti Židove i ostale od krvavog režima. Te je dokumente Esther Gitman “iskopala” tijekom Fulbrightove stipendije i boravka u Zagrebu u ranim dvijetisućitim godinama.
Kako se osjećate u Zagrebu?
- Volim Zagreb još otkako sam tu boravila tijekom istraživanja. To je vrlo lijep grad. U ono sam vrijeme u vašim arhivima pronašla puno važnih dokumenata, najviše pisama, i to raznih pojedinaca koji su uvidjeli što se događa Židovima u NDH i koji su bili razočarani. Recimo, pismo majke jednog ustaše koja je pisala vlasti kako je razočarana u režim. Ona piše: “Bila sam na vašoj strani, podržavala vas, mislila da gradite nešto lijepo. A sada odvlačite u logore sve ove ljude, koji mogu s nama graditi državu”.
Tada sam shvatila da hrvatski ljudi po prirodi nisu bili loši. Treba uzeti, naravno, u obzir sve političke elemente. Ti su ljudi dugo patili pod Karađorđevićevim režimom pa je odjednom došao nacistički režim koji im je nudio državu. Isti taj režim htio je riješiti židovsko pitanje tijekom rata, a za taj su plan koristili i vlast u NDH.
Zašto ste se odlučili istraživati spašene, a ne pobijene u tom razdoblju?
- Zato što to nitko nije bio napravio. Povjesničari su većinom istraživali masovna ubojstva iz toga vremena, što je svakako trebalo učiniti. Nitko se, međutim, nije fokusirao na spašene ljude i njihove priče. Pretpostavljam dijelom i zato što je to manualan posao koji uključuje puno istraživanja u arhivama, što zahtijeva mnogo vremena. Morate pronaći jednog po jednog čovjeka za kojega pretpostavljate da je bio spašen. Kada ne morate raditi za život, nego ste na stipendiji, onda imate vremena za to. To sam ja radila u Zagrebu pripremajući svoju doktorsku disertaciju. Sjedila sam u arhivima od jutra do mraka.
Mentor mi je bio Ivo Goldstein, a sigurna sam da nitko nije prokopao te kutije na način na koji sam ja to učinila. Kroz ruke su mi prošle tisuće dokumenata iz NDH, iz kojih je očigledno da su postojali mnogi Hrvati koji nisu podržavali ustaški režim i mržnju prema Židovima, nego su koristili svaku prigodu da pomognu spasiti svog prijatelja, susjeda, poslodavca jer su bili istinski uvjereni da Pavelić radi zločin protiv čovječanstva. Naravno, činili su to riskirajući vlastiti život.
Jesu li vam svi arhivi bili dostupni? Kako je bilo surađivati s hrvatskim institucijama na tom planu?
- Pristup dokumentima nije bio problem. Kada imate Fulbrightovu stipendiju, vrata su vam otvorena. Podržavali su me tadašnji ministar obrazovanja, kao i ravnatelj Državnog arhiva. Sjećam se da je postojalo pravilo da se može kopirati stotinjak dokumenata mjesečno iz arhiva. Ja sam ih trebala stotinjak dnevno. Na kraju sam skupila više od 5000 stranica dokumentacije. Sve dokumente za koje sam procijenila da imaju veze sa spašavanjem stavljala sam na stranu. Imala sam i sreće jer su arhivi otvoreni 1998. godine. Došla sam raditi istraživanje u pravi čas.
Kakve ste točno dokumente pronašli u tom razdoblju?
- Stotine pisama u kojima se direktno govori o tome kako će se nekoga spasiti, zatim razne peticije u kojima se ljudi imenom i prezimenom zalažu za milost za Židove. Te su peticije bile upućene direktno Paveliću. Naravno, nije svaki plan za spašavanje neke osobe bio uspješan.
Tko je potpisivao takve i slične dokumente, tko je sve pomagao Židovima?
- Mnogi. Među ostalima, liječnici, inženjeri, poneki Talijani, zatim sam Alojzije Stepinac, pa i neke prominentne figure iz ustaškog režima. Vidite, njemački nacisti su mislili da su Židovi neljudi, da su na razini kukaca. U Hrvatskoj nije bilo tako, čak su i neki predstavnici režima shvaćali da treba spašavati ljude. Naravno, pogotovo neke važne ljude - inovatore, liječnike, inženjere... Glavnu ulogu u spašavanju su, ipak, imali obični građani. Vrlo je interesantna i jedna peticija koju su potpisale 142 osobe koje su se bile založile za jednu Židovku iz Velike Kopanice.
Ona je tamo imala trgovinu koju su ustaše konfiscirali. Međutim, osoba koju su ustaše postavile da vodi tu trgovinu nije imala nikakvo iskustvo u poslu pa uskoro ondje više nije bilo ničega za kupiti. Građani su stoga potpisali peticiju da se prethodna vlasnica trgovine vrati iz logora i nastavi voditi biznis. Ustaše su bili needucirani, nisu mogli voditi biznis.
Mnogi u Hrvatskoj misle da je Alojzije Stepinac mogao više i glasnije kontrirati ustaškom režimu.
- U povijesti možemo govoriti samo o činjenicama. Nismo bili u njegovim cipelama, ne znamo što jest, a što nije mogao. Kada pomažete ljudima kako je on pomagao, radite to potiho. Ne dižete veliku buku jer umrijet ćete i vi, kao i ljudi koje želite spasiti. Znamo kako su prošli nizozemski svećenici koji su se bučno odupirali nacizmu. Stepinac je bio hrabar čovjek koji se posvetio spašavanju ljudi. Nije imao predrasude prema ljudima zbog vjere ili etniciteta i za to dokazati postoje dokumenti.
Vjerovao je da su svi ljudi Božja djeca. Međutim, trebamo biti svjesni kako nije djelovao u vakuumu - našao se usred tog režima. Pitanje preobraćenja također je vrlo interesantno. Srbi su digli veliku buku oko toga, ali to je bio način da se spase ljudi. Svi osim Židova. Preobratiti vaše srce ionako nitko ne može. U mojoj prethodnoj knjizi kardinal Stepinac je bio jedna od sedam kategorija ljudi koji su spašavali. U novoj knjizi se fokusiram isključivo na njegovu ulogu u spašavanju ljudi.
Kakav je bio odnos Stepinca i Pavelića?
- Mrzili su se. Stepinac je znao da je Pavelić lutak koji izvršava naredbe nacista. Znao je da on ne donosi odluke. Pavelić je bio teški kriminalac, ne čudi da ga osoba Stepinčeva kalibra nije cijenila. Kardinal nije volio ni Nijemce. Kada je čuo da ulaze u grad, rekao je jednom svom svećeniku: “Ne vjeruj Nijemcu kao ni suncu zimskom.”