Inventura 2018 dana Sanaderove vladavine

    AUTOR:
    • Jutarnji.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 02.07.2009. u 07:13

ZAGREB - Kad je 2003. HDZ pobijedio na parlamentarnim izborima nakon četverogodišnje vladavine klimave Račanove koalicije, tada pedesetogodišnji rođeni Splićanin, dr. Ivo Sanader (rođen 8. lipnja 1953.)  nastojao se predstaviti kao "dečko koji obećava".

Kronika vlasti: Sanaderovi usponi i padovi

Bio je u naponu intelektualne snage, ni premlad ni prestar za zahtjevnu premijersku funkciju. Njegovi elokventni nastupi, politički šarm i držanje, znanje stranih jezika (govori engleski, njemački, talijanski i francuski) i dobre europske veze, činili su ga prihvatljivim i ljudima nesklonim HDZ-u iz vremena Franje Tuđmana. Hrvatima je godilo gledati ga kako bez prevoditelja, ravnopravno komunicira sa svojim inozemnim kolegama, za razliku od njegovih prethodnika koji su u takvim situacijama bili frustrirano zalijepljeni uz tumača.

Čistka u HDZ-u 

SPECIJALNI IZVJEŠTAJ
Jutarnji.hr: Sve o odlasku Ive Sanadera
Kad ga je predsjednik Stjepan Mesić 9. prosinca 2003. predložio za mandatara nove Vlade, nakon što je mudri Ivica Račan odlučio odustati od ekvilibristike na koju su ga, željni vlasti po svaku cijenu, nagovarali neki njegovi koalicijski partneri, Sanader je punim jedrima zaplovio u vlast.

Iza sebe imao je sređenu situaciju u stranci, jer je obavio nužan posao njenog pročišćenja ne mareći previše hoće li s vedricama prljave vode biti bačeno i poneko "dijete". Na V. Općem saboru HDZ-a, u travnju 2000., izabran je za predsjednika stranke i tako postao Tuđmanov nasljednik. A kad je dvije godine kasnije učvrstio svoj položaj i kad je za šefa stranke potvrđen i na VII. Općem saboru u travnju 2002., čvrsto je uzeo žezlo u ruke.

Saveznik Glavaš

Lišio se - koje li ironije, uz svesrdnu  pomoć danas njegovog najljućeg neprijatelja Branimira Glavaša - svog glavnog konkurenta Ivića Pašalića i ljudi oko njega. Neke je bez milosti maknuo iz stranke, drugi su mu u zadnji čas pritrčali i do danas vjerno služili.

Uspon na HDZ-ov tron omogućio mu je Glavaš, dovevši iz Osijeka nezgodne momke obrijanih glava u crnim odorama Borbaš securityija. Oni su bili kerberi u blizini izbornih kutija i pazili da ne bude iznenađenja.

Uspješan prvi mandat

Ivan Drmić, danas ponovno saborski zastupnik Glavaševe stranke, javno je pričao - kad je isključen iz HDZ-a i kad je počeo iz veš-korpe izbacivati prljavo stranačko rublje - detalje o tome kako je, po Glavaševu naređenju, krao glasove za Sanadera, ne bi li iz igre maknuli njegovog takmaca, Ivića Pašalića. Ta priča nikada se nije rasplela do kraja i ostala je u sjeni sukoba s Glavašem, kao jedna od brojnih pikanterija koje je o svom bivšem šefu pričao povrijeđeni Glavaš.

Činilo se, ipak da je Sanader imao start kakvog se u politici samo poželjeti može: bez ozbiljnijih prepreka našao se u mirnim političkom vodama i vjerovao kako će upravo on biti taj koji će trijumfalno zemlju uvesti u NATO i Europsku Uniju. U prvom je uspio, u drugom je doživio potpuni fijasko.

Prvi Sanaderov mandat može se ocijeniti relativno uspješnim. Iskustvo iz intendanture Hrvatskim narodnim kazalištem u Splitu ratnih 1991. do 1992., zacijelo mu je pomoglo da uvjerljivo zna prezentirati i rezultate koji možda i nisu bili impresivni. Znao je zauzeti gard glumca čija je veličina u tome da naučeni tekst prezentira kao vlastiti, toliko vjerno da gledatelj uopće ne sumnja u ono što govori. Kratko, kontroverzno poduzetničko iskustvo od 1987. do 1991. u Innsbrucku, o čijoj su uspješnosti kolale različite priče, bilo je očito premalo da bi ga mogao koristili na premijerskoj funkciji, u onom njenom najsuptilnijem i najtežem dijelu - ekonomskom vođenju zemlje.

Bez loših vijesti

U tome mu nije puno pomoglo ni kratkotrajno iskustvo u hrvatskoj Vladi, u vrijeme kad su se ministri mijenjali kao na pomičnoj traci, od 1992. do 1993. gdje je bio ministar znanosti i tehnologije, a još manje podatak kojeg ponosno ističe u svom službenom životopisu: od 1983. do 1987. radio je kao urednik splitske izdavačke kuće "Logos", a potom, tri slijedeće godine, bio je član uredništva časopisa "Mogućnosti".

Za glavninu poteza koje je kao premijer povlačio nije mu, naravno, pomoglo ni članstvo u Društvu hrvatskih književnika i Hrvatskom centru PEN-a. Sklonost umjetnosti i vođenje zemlje bremenite problemima ipak su dvije različite stvari. Zato je bio vezan uz savjetnike i suradnike, ministre i stranački jake ljude. Kao i većina ljudi na vrhu piramide vlasti, nije volio glasnike loših vijesti. Ljudi iz njegove blizine kažu da nipošto nije želio slušati one koji su ga upozoravali kako je globalna recesija već duboko ušla u Hrvatskoj i kako je na takva upozorenje samo osorno odmahivao rukom.

Po obrazovanju filozof (završio je Filozofski fakultet, a doktorat je stekao 1982. na Sveučilištu u austrijskom Innsbrucku) svijet je očito gledao kroz drugačiju prizmu od one kako ga promatraju ekonomista. Kad je napokon pristao prihvatiti činjenicu da u slabašnom hrvatskom ekonomskim stroju sve škripi i zapinje, pristao je na formiranje Ekonomskog vijeća. No, nije slušao njihove savjete, misleći kako u tom hrvatskom gospodarskom stroju pucaju tek sporedni zupčanici i zavrtnji, a ne zamašnjaci i osovine.

Služili su mu tek kao izlika da se nešto radi, a gotovo sve što su predlagali, osobito bolni potezi koji su bili nužni, gurani su pod tepih u hodnicima Banskih dvora. Kao da mu je ipak ostalo nešto od Tuđmanova svjetonazora: i kad je svima bilo očito da brod tone, on je mirno sjedio u sali u kojoj, kao na Titaniku, svira orkestar, dok voda sa svih strana suklja u potpalublje. Blizina uz Tuđmana, gdje je obnašao dužnost predstojnika Ureda Predsjednika RH, od 1995. do 1996. i glavnog tajnika Vijeća obrane i nacionalne sigurnosti, zacijelo je bila ponešto zarazna.

Ivin pozdrav Hristu


Iako je ozbiljno reformirao stranku, s vremena na vrijeme izdale bi ga tuđmanovske manire: vlast je shvaćao kao neupitno poslanstvo i nije trpio drugačije mišljenje.

Ipak, znao je načiniti iskorake kojima je postao simpatičan Europi, kao kad se pojavio na božićnom domjenku Srpskog narodnog vijeća i rekao ono, do tada nezamislivo: Hristos se rodi. Uspio je poboljšati odnose s najvećom nacionalnom manjinom u Hrvatskoj i znao je prihvatiti pogaču srpskih povratnika i kninskom kraju.



Bilo je takvih iskoraka još. Iako je na Splitskoj rivi u veljači 2001. održao vatren govor u znak podrške Mirku Norcu, hrvatskom generalu optuženom (i u međuvremenu osuđenom) za ratne zločine, nije ni trepnuo kada je Haagu izručen Ante Gotovina. Doduše, Gotovina nije u Haag putovao iz Zagreba, već s Kanarskih otoka, što je premijeru, tada na polovici prvog mandata, olakšalo stvar.

Tada mu se, možda prvi put poljuljala pozicija u stranci, jer su doduše ne glasno da bi ga to moglo ozbiljnije uzdrmati - graknuli preostali stranački jastrebovi. Ali, znao je majstorski odigrali kartu, pa je Šeks, umjesto njega, izrekao ono glasovito: "locirati, uhititi, transferirati", zbog čega je kasnije, vjerojatno žalio što si tada umjesto te rečenice, radije nije pregrizao jezik.

Sanader nije bio barakaš, mada je HDZ-u pristupio rano, 1990., kada je u Tirolu u Austriji osnovao Hrvatsku demokratsku zajednicu. Ipak, to mu nije donosilo status utemeljitelja, kakve su sebi pripisivali Šeks, Hebrang, ili u to vrijeme, još uvijek u HDZ-u, Glavaš. Sanader je, iste te 2005. dopustio istragu za ratne zločine protiv Branimira Glavaša, koga je - sve dok se Glavaš nije osilio i počeo priču o stvaranju slavonske regije, vidjevši sebe ako slavonskog bana od Iloka do Ilive nazivao "prijateljem" i "vizionarom".

Afere bez traga

Činjenica da je istraga protiv Glavaša započela 2005., neposredno nakon što je isključen iz HDZ-a, bacila je sjenku na taj postupak, posebno što je  Glavaš neprekidno - unatoč dokazima koji su prikupljeni - vješto koristio svaku priliku kako bi tvrdio da je riječ o montiranom političkom procesu kojim mu se Sanader želio osvetiti za uspjeh na lokalnim izborima s regionalnom strankom, HDDSB, koju je osnovao.

Povremene afere koje su oko Sanadera isplivavale - ona s otkupom kuće u Zagrebu, kolekcijom skupih satova, ili privatnom večerom u Veroni , pa sve do one sa superluksuznim, blindiranim BMW-om - u Hrvatskoj nisu smrtni grijeh i zbog njih se ne podnosi ostavka. Čak je skandal s 4,2 milijuna kuna vrijednim BMW-om, vrednijim od automobila u kojem se vozi američki predsjednik Obama, prebolio lako, poput bezazlene prehlade. Sanader se na takve kritike nije osobito osvrtao, ali preko njih nije prelazio na isti način kako je to činio Tuđman kada je pukla priča o predsjedničkom Challengeru. Tuđman se tada uzjogunio i ostao zapamćen po rečenici kako se državni poglavar neće valjda voziti na magarcu, a Sanader je dao pragmatičan nalog da se BMW proda.

Drugi mandat Mesić mu je povjerio 2007. godine, nakon što je na parlamentarnim izbora HDZ odnio tanku odnio pobjedu. Tu se Sanader pokazao mnogo uspješnijim od Zorana Milanovića i dao mu je lekciju kako se politički trguje.

Dok je Milanović samouvjereno tvrdio kako će on, a ne Sanader, uspjeti sastaviti vlast, stari je premijer već imao novu postavu svog kabineta. Takva opozicija bila mu je božji dar, pa se Sanader, s pravom, često znao izrugivati.

Drugi mandat

Hrvatski Sabor je, 11. siječnja 2008., blagoslovio drugi mandat njegovoj Vladi, iz koje su u međuvremenu otišli Ana Lovrin i Berislav Rončević. Nije rado razmještao jednom posložene figure u svom kabinetu, no nakon ubojstva Ivane Hodak i erupcije nezadovoljstva u javnosti, shvatio je da ih mora žrtvovati. U stranci nije imao problema: na početku drugog premijerskog mandata, u travnju 2008. glatko je, po četvrti put, izabran za predsjednika HDZ-a.

Težište svojih aktivnost, u drugom je mandatu stavio na ulazak u EU, jer je, manje-više bilo jasno da je pristup NATO savezu završena stvar. Praktički, uz premijera, bio je i ministar vanjskih poslova, što mu nije bilo teško iz dva razloga: imao je u tome iskustvo iz vremena dok je dva puta, od 1993. do 1995. i od 1996. do 2000. bio zamjenik ministra vanjskih poslova. I drugo, mlaki Jandroković nije mu u tome pravio smetnje.

No, hrvatska europska kola zaglavila su se u slovenskom blatu i koliko god ih Sanader nastojao izvuči iz gliba, tonula su sve dublje. Tradicionalni hrvatski saveznici koji su mu na ranijim izborima davali potporu čak i u izbornim video-spotovima, sada su mu okrenuli leđa.

Imidž Hrvatske tonuo je, premreženost institucija korupcijom i kriminalom i tek povremene kozmetičke akcije uglavnom bez završnice, na raskrinkavanju tih društvenih zala, nisu impresionirale Europu. Zapelo je s reformama, zaustavljeni su procesi približavanja Uniji, a zemlje je tonula u sve veću gospodarsku krizu, s kojom se Sanader - kad ju je napokon shvatio u potpunosti - očito više nije bio kadar nositi.

Slaba oporba

Iako se Sanader često znao rugati slabašnoj opoziciji, na koju se zaista ne može požaliti jer mu nije pravila nikakvih problema, govoreći kako ne zna bi li "piškila ili kakila", i sam se u drugom mandatu tako ponašao.

Iz njegovih krugova čulo se kako se panično boji ulice i kako je spreman zadovoljiti svim zahtjevima prosvjednika, čak kada za to nema  nikakvih realnih mogućnosti. Posljednji takav primjer bilo je prosvjed seljaka kojima je - da bi povukli traktore sa zagrebačkih prometnica - obećano što su tražili, mada nikome nije jasno odakle će potrebni novac namaknuti.

Ako je točno da je razlog micanja najboljeg hrvatskog policajca Vladimira Fabera, bila njegova nevoljkost da zaustavi seljake i ne dopusti njihovim traktorima ulazak u Zagreb, Sanaderu će to biti jedan od većih promašaja u pet i pol godina premijerskog mandata.
Drago Hedl

Izdvajamo