"Riđokosi, brkati britanski detektiv iz Shakespeareovog rodnog mjesta Stratford na rijeci Avon, čovjek s težnjom za međunarodnom pravdom". Tako je u knjizi Juliana Borgera 'Krvnikov trag' opisan Kevin Curtis, bivši britanski detektiv koji je 1995. počeo raditi za Haški tribunal, istražujući ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji.
Ekskluzivno za HRT Curtis je ispričao detalje akcije uhićenja bivšeg vukovarskog gradonačelnika srpske nacionalnosti Slavka Dokmanovića.
Curtis je za Haag, između ostalog, istraživao masakr na Ovčari. Slavko Dokmanović, koji je bio gradonačelnik Vukovara za vrijeme okupacije grada i kojega su svjedoci prepoznali na farmi u vrijeme pogubljenja, pobjegao je u Sombor. Protiv njega je 1996. podnesena zapečaćena optužnica, što znači da Dokmanović nije znao za nju. Curtis se živo sjeća akcije uhićenja, koju je Dokmanovićev odvjetnik, Beograđanin Toma Fila, svojevremeno nazvao "uhićenjem dostojnim Hitchcocka".
- Znate, Dokmanović je bio gradonačelnik. Bio je poznat u Vukovaru i okolici. Volio je nogomet. I dok su žrtve dovlačene na farmu Ovčara on je hodao okolo, smijao se i šalio, udarao ljude u glavu kao da je riječ o nogometu. Petero preživjelih s Ovčare reklo je isto - da je bio itekako upleten. I nije mario. Nije mario što će se dogoditi tim ljudima, kazao je Curtis u razgovoru za HRT. Ispričao je kako je sa svojim timom nasamario Dokmanovića na hrvatsko tlo gdje su ga i uhitili, kakav je dojam o njemu stekao kroz razgovore s njim, pa i o situaciji tijekom leta za Haag, kada se ispostavilo da je Dokmanović u zrakoplov unio i svoj pištolj.
- Imali smo pet ili šest različitih planova kako ćemo dovesti Slavka Dokmanovića u Hrvatsku preko mosta Bogojevo jer general Klein je, što je bilo čudno, bio smješten u Erdutu, gdje je bio Arkanov kamp, govori Curtis.
Prilika se ukazala kad se sam Dokmanović javio uredu Haškog tribunala u Beogradu tvrdeći da ima dokaze protiv Hrvata u Vukovaru.
- Saznali smo za to i pomislili kako je to dobra prilika da se pravim da želim razgovarati s njim o onome što su Hrvati učinili Srbima. Prema meni je bio vrlo srdačan, zanimale su ga informacije ili dokazi protiv Hrvata. Zato me ugostio u svom domu. Imajući na umu što je Dokmanović učinio, moj prvi dojam o njemu bio je da samo želi okriviti Hrvate za sve što se dogodilo i da je to razlog zašto sada živi u Somboru, u unajmljenom stanu, unatoč činjenici da i on i njegova kći imaju kuće u Trpinji i ništa ne mogu s njima. On se osjećao kao taj koji je izdan i da zaslužuje više od toga.
S obzirom da je Dokmanovića bilo moguće uhititi samo na hrvatskom tlu, Curtis ga je namamio u Erdut nagovorivši ga da dođe na razgovor s generalom Kleinom 'o povratu srpske imovine u Vukovaru'.
- Pitao sam ga što će učiniti u vezi svoje kuće i kuće njegove kćeri u Trpinji. Rekao je da ne zna. Rekao sam: 'Bili ste gradonačelnik Vukovara, sastajali ste se s generalom Kleinom svaki dan. Jeste li pokušali doći do njega?' Rekao je da on ne bi s njim htio razgovarati. Rekao sam: 'Ja mu mogu prići kad se vratim i pitati ga želi li razgovarati s vama o vašoj imovini. Bili ste gradonačelnik. Trebali biste ga pitati u vezi sve srpske imovine ovdje.' I onda je odjednom opet postao gradonačelnik. Bio je važan. 'Da, to je dobra ideja', rekao je. Nije sumnjao ništa. Čak i kad je ušao u automobil kako bi išao vidjeti Kleina, nije ništa očekivao. Tek kad je došao u Erdut gdje su specijalne snage izvele njega i njegova prijatelja iz automobila, tada je prvi put znao da je učinio pogrešnu stvar. Kada je dogovoreno da dođe vidjeti Kleine, dogovoreno je da će ga GROM - poljske specijalne snage - pokupiti na ničijoj zemlji, na mostu Bogojevo, i sigurno ga dovesti Kleinu. Pročitana su mu njegova prava i rečeno mu je da ide u Haag, kazao je Curtis.
Rekao je da je na avion za Haag ukrcana i Dokmanovićeva torba.
- Kada sam posegnuo u nju, u njoj je bio napunjen pištolj. Ne znamo kako je prošao kroz rendgen, samo sam ga stavio na pladanj i prošao je. Kada razmislite o tome, da je imao tu torbu, bio bi jedina osoba u zrakoplovu s oružjem...
Slavko Dokmanović objesio se u svojoj ćeliji 29. lipnja 1998., kratko prije izricanja presude.
- Bilo mi je žao žrtava i preživjelih jer nisu dobili zaključak. Nije želio biti prvi Srbin koji će biti osuđen. Mislim da je to bio kukavički odlazak, kaže Curtis za HRT.