Moji prvi kirurški koraci počeli su davno u KBC-u Osijek. Imao sam sreće jer sam već na početku imao sjajne učitelje. Pogled unazad jasno mi govori da je upravo imati dobrog učitelja jako važno u razvoju karijere svakog liječnika, jer baš su oni usmjerili moj interes i potaknuli znatiželju za novostima u medicini.
Danas, četrdesetak godina kasnije, u mirovini od prošle jeseni, nastojim biti upravo to - dobar učitelj mladim liječnicima u KBC-u Rijeka.
Nove metode
Bez imalo ‘žuči’ u glasu, štoviše s veseljem, ponavlja to kirurg prof. dr. Miroslav Bekavac Bešlin koji je većinu svog radnog vijeka, sve do kraja rujna 2017., odradio u zagrebačkom KBC-u Sestara milosrdnica gdje je tijekom radnog vijeka pionirski uveo čak 41 novu kiruršku metodu, a ona o kojoj se najviše i najčešće govorilo u javnosti je tzv. barijatrijska kirurgija, odnosno smanjivanje želuca u liječenju debljine, što je ukupno učinio više od 250 puta.
- Nakon što je lani završila akademska godina, a ja navršio 65., smatrao sam da je došlo vrijeme da se ‘maknem’ od kirurškog stola i bolnice u kojoj sam stigao do mirovine i postanem ‘samo učitelj’. Držim da je vrlo važno da kad čovjek ‘ode’, da iza njega nešto ostane. Što je vrednije od prenesenog znanja? Šansu mi je pružio ravnatelj KBC-a Rijeka, prof. dr. Davor Štimac, koji želi u toj bolnici oformiti hrvatski centar za kirurško liječenje debljine. Nisam nimalo dvojio jer je ustrojen sjajan tim mladih ljudi, od kirurga, endokrinologa, psihijatara, anesteziologa, nutricionista što pruža jamstvo za uspjeh - kaže prof. dr. Bekavac Bešlin.
Dodaje kako su mu dvoje mladih riječkih liječnika, dr. Davor Mendrila i dr. Iva Durut Čupev odlični učenici koji rade sjajan posao.
- Stojim pored njih u operacijskoj dvorani i nastojim im svojim iskustvom pomoći da što brže napreduju - objašnjava svoju ulogu prof. dr. Bekavac Bešlin.
Iz dugogodišnjeg iskustva i s vremenskim odmakom kaže kako nema kirurgije bez ‘novih početaka’.
- Kirurzi koji ne žele učiti ne usvajaju nove metode, koje stižu sve brže, ne mogu biti dobri u svom poslu jer ih doslovno pregazi vrijeme. Imao sam sreću što je baš kad sam bio u naponu kirurške snage ‘procvala’ endoskopska odnosno laparoskopska kirurgija. Iz godine u godinu ‘otvorene’ operacije mijenjala je manje invazivna kirurgija. Sjećam se da smo početkom devedesetih s čežnjom pratili tu novost, ali bila su to teška vremena za kupnju novih laparoskopskih uređaja. Nismo čekali da nam iz HZZO-a riješe problem već smo mi liječnici ‘sakupili’ 80.000 maraka, kupili prvi laparoskopski stup i sve potrebno za prvih 100 operacija žuči. Nismo htjeli zaostajati za drugim bolnicama - kaže prof. dr. Bekavac Bešlin.
Devet šefova
Naglašava kako je vrlo važno upravo usvajanje novih metoda liječenja, premda je to svaki put novi stres.
- Svaka nova kirurška metoda u početku ledi krv u žilama i strah o mogućeg neuspjeha, premda je neželjeni ishod uvijek moguć čak i kad se radi i tzv. rutinskim operacijama. Čini se kao da ništa ne znaš i da si prvi put za operacijskim stolom.
No, ipak u konačnici valja imati mjeru u tome do kada je optimalno uzimati skalpel u ruke. Sjećam se jednog vrlo uglednog švicarskog profesora koji je i nakon 70. operirao, a onda se u trenutku dok je radio laparoskopsku operaciju preponske kile, samo pet minuta od početka zahvata, naprosto ‘izgubio’. Kolege su preuzele stvar u svoje ruke, zahvat je sretno završio, ali i to nešto govori o ljudskim mogućnostima.
U svom sam radnom vijeku u ‘Vinogradskoj’ imao devet ravnatelja i devet šefova kirurgije.
Entuzijast
No, uz sve te promjene koje su očito bile vrlo česte ipak sam uspio ostati entuzijast i tragati za novostima. Upravo to da se valja snaći u svakom trenutku, ali prije svega stručna znanja želim prenijeti i mojim novim riječkim ‘učenicima’. Uspijem li, bit će to najveći uspjeh mojih umirovljeničkih dana, puno veći nego da dalje i sam držim skalpel i operiram - zaključuje prof. dr. Bekavac Bešlin.