"Molim te, nemoj da ispadne da sam napisao pripovijetke o Teksu Vileru". Na početku susreta povodom objave njegova knjiškog prvijenca to je za Slobodnu Dalmaciju napomenuo Goran Matijević Surla, neokrunjeni kralj splitske noćne scene osamdesetih i devedesetih godina, čovjek koji itekako ima što ispričati s obzirom na svoj bogat, povremeno i kontroverzan životopis.
- Znaš, ja sam ustvari nepismen. Ne služim se mailom, ne pišem sms-poruke, samo ih čitam. Kakve aplikacije? Nemoj me zaje...at. Ovo što sam, jel', napisao, otipkao sam pisaćim strojem. Nisam, majke mi, nikad imao ovako nešto u planu, ali potaknuo me jedan tvoj kolega prije nekoliko godina na pisanje. On je bacio virus, a razvila ga je moja prijateljica, s kojom sam u koautorstvu odlučio, eto tako, napisati nekakav manifest protiv droge.
Kako se stvar razvijala, uvidjeli smo da štivo više nalikuje romanu u pričama. Razumiješ? Ono što sam volio pročitat, nekad davno, bile su pripovijetke. Moji memoari su, međutim, nešto drugo, nova književna forma koju sam izmislio, zove se "inovjetka". To znači da je priča istinita, autentična.
A s obzirom da sam ovdje glavni protagonist ja, to nisu "inovjetke", nego "surlovjetke" – približava Surla, rođen pod tim prezimenom prije šezdeset i tri godine, danas pak na pragu novog životnog početka.
Ukratko, Surla je napisao ne knjigu, nego trilogiju. Riječ je o ostvarenju koje su već pohvalila i kao obećavajući literarni projekt podržala najeminentnija književna i novinarska pera u regiji: Ante Tomić, Renato Baretić, Siniša Kekez i još nekolicina prvih čitatelja rukopisa.
No, iako je, dakle riječ o autobiografskom žanru, Surla ističe da on sam tu zapravo nije bitan. Mi, pak, sve starije od četrdeset ne moramo podsjećati na lik i djelo Gorana Matijevića Surle, čovjeka koji je prošao "sito i rešeto" noćnog života i splitskog podzemlja, čija je bio vazda svojevrsna opozicija, iako se u javnosti gdjekad percipirao kao njezin sastavni dio.
Bio je redar još sedamdesetih godina, u svojim dvadesetima držao je prve lokale, a od diskoteka "Shakespeare", "Mississippi", kluba "Song" i kasnije "Hollywood" napravio je tijekom osamdesetih godina in-mjesta kojima je bilo teško konkurirati po posjećenosti.
Govorilo se da, "čak kad bi otvorio lokal na Visu, Surla bi napravio most do Splita i ljudi bi opet masovno dolazili...".
Jednostavno, čovjek ima tu karizmu.
Hollywood poletio u zrak
No, noć je poročna, bilo je tu svega; konfliktnih situacija, na stotine fizičkih obračuna, atentata, propucavanja, čak i suđenja zbog ubojstva i, kao kraj tog dijela splitske karijere, dizanje u zrak diskoteke "Hollywood" u Spinutu, nakon čega je Surla otišao prvo u Miami, a onda i u Beč trbuhom za kruhom.
Opisom bečke faze završava njegova prva knjiga radnog naziva "Od intervjua do narko-demona", i ona će se prva naći na tržištu. K tomu, već je napisao u cijelosti i nastavak, radna naziva "Tko se boji, na grobu mu prde" (po staroj baranjskoj poslovici, nap.a.), a i treći dio trilogije pri kraju je i vjerojatno će se zvati "Sudački dodatak".
- Znači ovako: ja uopće nisam bitan, iako sam pisac kojega su neki, jao, usporedili s Hemingwayem. Sumnjam da i jedan drugi pisac u Hrvatskoj ima ovoliko slomljenih rebara i ožiljaka po tijelu kao ja. Hoćeš da se skinem pa ti pokažem? /smijeh/.
A Hemingway je, navodno, preživio dva pada zrakoplova i onda se, koja ironija, ubio. Ja to ne namjeravam, štoviše, namjeravam poživjeti još puno godina kako bih nastavio svoju misiju, a to je borba protiv droge. E, to je ono što je bitno – napominje Surla, i dan-danas sportski i životno aktivan, te i dalje skloniji noći negoli danjem svjetlu.
Desetljeća života iza njega, kad je bio u poslovnom zenitu, naučile su ga da su najljepša jutra prije odlaska na spavanje, oko sedam-osam.
- Uvijek sam, izlazeći iz diskoteke sretan, razgaljen i blago pripit, gledao ljude koji su se digli u šest i idu raditi u sedam (kad ja idem spavati), zamišljao njihove tužne živote. Moj je bioritam drukčiji, ja se doduše sad dižem oko devet i pol ujutro, ali i dalje sam najaktivniji noću, tada i pišem.
Odradim trening u devet i pol navečer, malo predahnem i oko jedan sat u noći večeram, pa onda pišem, ili radim nešto drugo.
Moram ti reći da me pisanje skroz obuzelo; doživljavam ga kao otkriće, privilegiju. Kad drugi kukaju: ah, da mi se vratit u dvadeset i petu godinu, i slično, ja imam skroz drugi stav. Kakvo vraćanje, meni je sad super! – kaže Matijević Surla za Slobodnu Dalmaciju, vodeći se za citatom Ivana Pavla Drugog: "droga je rak-rana suvremenog društva".
'Dobar sam, al' ne dam se fukati'
- Znaš, postao sam vjernik osamdeset i šeste godine, kad su crkve bile prazne a ne pune kao danas. Imao sam trideset godina i otkrio vjeru. Sva sreća, jer sam se spremao osvetiti čovjeku koji me gadno, gadno prevario u životu. Gledaj, ja sam plemenita osoba, dobar sam, ali ne dam se fukati. A ovaj me htio fukati. I imao sam plan.
Ali, plan se trebao realizirati u nedjelju, a ja sam otišao u crkvu Gospe od zdravlja u subotu, i kao novopečeni vjernik ispovjedio se tadašnjem župniku fra Stanku Rajiću, te mu otkrio svoju namjeru. On me tri sata ispovijedao, odvraćao i zadržavao. Na kraju me slomio. Kad sam izišao iz crkve i naletio na idiota kojeg sam mislio roknuti, skoro sam ga poljubio – kaže Surla.
Zbog takozvanog pokušaja ubojstva koje opisuje pri kraju prvog nastavka trilogije, u najokrutnijem bečkom zatvoru proveo je dvadeset i šest dana. Tu mu je igru "napakirala" bivša prijateljica iz Austrije, koja mu je dugovala novac.
- Gledaj, u tom zatvoru, izgrađenom u doba Marije Terezije, uvalili su me u podrum tri metra ispod zemlje, bez prozora ali s otvorom na gornjem katu. Skoro sam prvu noć umro od hladnoće. Poslije sam se sprijateljio s njihovim šefom podzemlja i na sreću uskoro izišao jer nisam ni bio kriv. To sam sve ispričao u detalje.
Silovanje od pet osoba
Nastojao sam ublažiti najbrutalnije epizode, ali ne možeš u celofan umotati silovanje od pet osoba, a tamo je toga bilo. Ne, ja nisam nikad bio žrtva, jesi li normalna? Okej, svega sam se u životu nagledao, svašta doživio; od genijalnih provoda do svih nijansi crne kronike. To mi je dugo vremena izgledalo normalno, a nije.
Tek kad sam počeo pisati, slučajno pisati, shvatio sam koliko sam (bio) deformiran – priznaje naš sugovornik.I dalje ističe koliko se, u vezi svojeg literarnog pothvata koji kani ubrzo dati prevesti i na njemački, a onda i ostale jezike, zapravo posvetio borbi protiv preprodaje droge.
Nisam dao dilerima ući
- Droga, svi znamo koje je to zlo, a ja sam na svojoj koži stotine puta osjetio odmazdu jer, za početak, nisam dilerima dao ući u svoje klubove. Oni su mi i srušili Hollywood, sve se tu zna, i murija sve zna pa ništa. Nema veze, zlo se ionako kad-tad poroka među sobom.
Dva milijuna tadašnjih maraka izgubio sam miniranjem Hollywooda, ali i to sam prebolio. Hrvatska je jedina država koja je retroaktivno donijela zakon o nekompenziranju takve štete, ali o tome nemam namjeru govoriti. Želim reći da je cilj ovoga, jel', književnog projekta, moja riječ protiv drogiranja i pogotovo protiv dilera.
Znaš šta, Hrvatska nema kriminalce; to su mahom jadne, drogirane budale koje se same sebe prepadnu ispred ogledala sa žiletom u ruci ako nisu izudarani po nosu. S druge strane, da želim, mogao bih u dosluhu sa srpskom ili albanskom mafijom u roku od nekoliko mjeseci uzeti pod svoje najprije Split, a tijekom godine dana i cijelu Hrvatsku, premrežiti je dilerskom mrežom.
Ali ne; izabrao sam drugu stranu, još odavno, i prije nego što sam počeo kao teškaš trenirati boks. Zato sam i napisao ovo što sam napisao, iako mi familija na to ne gleda nimalo blagonaklono. Gadno je ovo štivo, ali neke se stvari – kao što sam rekao - ne mogu uljepšati.
Ako nakon moje knjige samo jedna osoba prestane uzimati drogu ili ako ju barem jedna osoba prestane prodavati, moj je cilj ispunjen – najavljuje legenda splitske noćne scene i novopečeni književnik Goran Matijević Surla.
Ekološka marihuana kao zahvalno rješenje
Surla drži da ljudi svoju "potrebu za omamljenošću" moraju negdje zadovoljiti, i to mimo alkohola kao najrasprostranjenijeg legalnog opijata.
- Smatram, a za to ću angažirati i stručnu osobu oko pravog elaborata, da državno neiskorišteno zemljište treba upregnuti u svrhu sadnje ekološke marihuane, koja se već koristi kao lijek.
Apsurdno je da se sadi po podrumima, pod lampama, i tretira kao zabranjeno voće, a zapravo u kontroliranim uvjetima može biti višestruko korisna. Naposljetku, prodaja te biljke može postati korisna poljoprivredna grana, a prihod upotrijebljen – zašto ne? - i u borbu za suzbijanje drogiranja.
U tom smislu, policajcima koji rade u odjelu narkotika treba znatno povećati plaću i motivirati ih, jer to je najozbiljniji i najtvrdokorniji kriminal – poručio je Goran Surla.