Državno odvjetništvo Republike Hrvatske sredinom ožujka ove godine primilo je bosanskohercegovačku optužnicu protiv generala HVO-a Zlatana Mije Jelića za ratne zločine počinjene 1993. u Mostaru. Sredinom srpnja 2020. DORH je obavijestio hrvatsko Ministarstvo pravosuđa, a ono tu obavijest proslijedilo u BiH, da je predmet dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.
ŽDO Zagreb razmotrio je spis i zaključio da su ispunjeni formalni uvjeti za preuzimanje kaznenog progona po hrvatskom zakonu, ali još nije donio odluku o optužnici. Kad je donese, o njoj će obavijestiti javnost.
Tako u najkraćim crtama glasi odgovor na naše pitanje upućeno DORH-u o tome jesu li preuzeli bosanskohercegovačku optužnicu protiv generala HVO-a Zlatana Mije Jelića i što s njom namjeravaju napraviti. Iz odgovora je dakle jasno da formalno pravnih prepreka za podizanje optužnice nema, a hoće li je i podići, zasad ne znamo.
- To je veliki predmet koji tek treba proučiti i još nismo donijeli odluku što ćemo učiniti - rekao nam je izvor iz DORH-a. Pri preuzimanju kaznenog progona, dokazne radnje provedene u Bosni i Hercegovini priznaju se pod određenim uvjetima kao da su provedene u Hrvatskoj.
Zagrebačka adresa
Pedesetogodišnji general HVO-a sa zagrebačkom adresom, Zlatan Mijo Jelić, dospio je u žižu javnosti nakon što je predsjednik Zoran Milanović u povodu 25. obljetnice akcije Oluja, odlučio odlikovati brigade HVO-a i vojnu policiju nekadašnje Herceg Bosne, koje su pomagale hrvatskim snagama u toj operaciji, a odličje je uime jedne od brigada preuzeo upravo on, Jelić.
Tužiteljstvo BiH u prosincu 2015. optužilo je Jelića za teške ratne zločine počinjene 1993. po zapovjednoj odgovornosti. Zadnjeg dana prosinca 2015. prema pisanju medija iz BiH, Jelić je s obitelji, iz Mostara, otišao u Hrvatsku, zbog čega se sumnja da mu je na vrijeme dojavljeno da će optužnica biti potvrđena, a on uhapšen. BiH je za njima raspisala tjeralicu, a Jelić se, prema vlastitom priznaju, nakon odlaska iz BiH odrekao tamošnjeg državljanstva i zadržao samo hrvatsko.
Milanovićev potez u kojem nije izbjegao da odličje preda optuženiku za ratne zločine, izazvao je salve kritika s obje strane granice. Oštro su ga napali bošnjački predstavnici u vlasti BiH i SDP BiH, udruge preživjelih logoraša, ali i tamošnji mediji. U Hrvatskoj je Milanovićev potez neugodno iznenadio lijevo liberalni dio javnosti, kao i dio građana koji su mu dali glas na predsjedničkim izborima.
“Predajući odlikovanje optuženom za ratni zločin, duboko je iznevjerio sve koji su za njega glasali...”, “On je za mene gotov...”, “Milanovićeva gesta dugoročno je štetna, civilizacijski nedopustiva, a moralno nepodnošljiva...”, samo su neki od medijskih komentara i objava na društvenim mrežama.
Zbog istog je poteza Milanović zaradio zvučni pljesak desnih veteranskih udruga na čiji je poticaj i odlikovao jedinice HVO-a. Predsjednik Hrvatskog generalskog zbora (u čije članstvo generali Petar Stipetić i Antun Tus nikada nisu željeli ući), general Pavao Miljavac, jednom je dnevnom listu ovih dana potanko opisao kako se s članovima te udruge nekoliko dana pred obljetnicu Oluje uputio na Pantovčak s malo nade da će Milanović prihvatiti njihovu inicijativu jer ju je čak i bivša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović godinu i pol ranije odbila, bojeći se reakcije iz BiH.
Milanović, po Miljavčevoj priči, međutim, “nije dvojio ni časa”. Na napomenu da bi moglo biti reakcija s bosanske strane, Milanović je po Miljavčevim riječima u razgovoru ustvrdio da je on predsjednik hrvatske države, da su na temelju splitskog sporazuma postrojbe HVO-a imale pravo sudjelovati u Oluji te dodao: “Fućka mi se ako će bosanska strana protestirati, neka protestiraju, to je moja odluka i neka ide”.
Opsežna optužnica
A, optužnica protiv bjegunca iz BiH Zlatana Mije Jelića jedna je od težih i najopsežnijih koje je podiglo Tužiteljstvo za ratne zločine Bosne i Hercegovine. Istragu koja je toj optužnici prethodila obavilo je Haaško tužiteljstvo u sklopu procesa protiv šestorice pripadnika vojnog i političkog vrha Herceg Bosne, Jadranka Prlića i ostalih koji su u Haagu pravomoćno u zbroju osuđeni na više od 100 godina zatvora. Dio činjenica vezanih uz tu optužnicu haaški su istražitelji utvrdili i u postupcima protiv Mladena Naletilića Tute i njegove “kažnjeničke bojne”. Haaški istražitelji i Haaški sud napravili su opsežnu i preciznu rekonstrukciju zločina HVO-a na širem području Mostara. U prvostupanjskoj presudi protiv Jadranka Prlića i ostalih pripadnika vojnog i političkog vrha Herceg Bosne ime Zlatana Mije Jelića spominje se na više mjesta.
U fusnoti na 400. stranici drugog toma te presude stoji da je prema dokumentaciji koja je predana Haaškom sudu Zlatan Mijo Jelić u razdoblju od šest mjeseci od 5. lipnja do 9. prosinca 1993. “u najmanje 235 navrata”, “katkad i više puta dnevno” zapovjedio “slanje zatočenika na radove”. Naizgled benigna sintagma “slanje zatočenika na radove” značila je prisilno slanje zatočenika, mahom bošnjačkih, na borbenu crtu na obavljanje radova, korištenje zatočenika kao živog štita, kopanje rovova i slično i to pred topovskim, tenkovskim i puščanim cijevima suprotstavljenih strana. Tijekom tih radova na prvoj borbenoj crti zatočenici su ubijani i ranjavani.
U presudi Prliću i ostalima navodi se dugačak popis imena zatočenika koji su ubijeni tijekom prisilnih radova na liniji fronte: Selim Berić, Adis Brković, Semir Ćehajić, Emir Čolić, Ašim Drljević, Ibrahim Filandra, Saša Grabovac, Zahid Hadžić, Azim Karađuz, Zuka Hajrović, Huso Ljević, Sakib Malahasić, Ramiz Mehmedović, Veledin Mezetović, Muhamed Muminagić, Mehmed Muminagić, Nedžad Nožić, Semir Perić, Enver Puzić, Remza Sabljić, Avdo Selimanović, Ahmet Hajrić, Nesib Halilović, Salem Hurseinović, Elmir Jazvin, Irfan Torle, Mehmed Tumbić.
Slijede imena zatočenika za koje je Haaški sud dokazao da su na prisilnom radu ranjeni. Taj je sud u presudu uvrstio samo imena onih zatočenika čije je ubojstvo ili ranjavanje na prisilnom radu izvan svake sumnje moglo dokazati. Na temelju dokumentacije i dokaza koje je za potrebe svojih procesa prikupio Haaški sud, Tužiteljstvo za ratne zločine Bosne i Hercegovine u prosincu 2015. podiglo je optužnicu protiv Zlatana Mije Jelića u kojoj ga tereti za ratni zločin protiv čovječnosti.
Počinio ga je, stoji u opsežnoj optužnici, protupravnim lišavanjem slobode i zatvaranjem civila, etničkim čišćenjem, a naređivanjem prisilnog rada ratnih zarobljenika odgovoran je za smrt i ranjavanje najmanje 40 ratnih zarobljenika tijekom prisilnog rada na crtama bojišnice u vrijeme ratnih sukoba u Mostaru od svibnja 1993. do ožujka 1994. Prema optužnici, Jelić je kao general Vojne policije HVO-a bio i direktno nadležan za upravljanje logorom Heliodrom u Mostaru u kojem je HVO držao zatočene oko 200 zarobljenika.
Upućivanje ratnih zarobljenika bilo civilnih, bilo ratnih na prisilni rad na prvu crtu bojišnice, samo po sebi predstavlja kršenje međunarodnog prava, a kršenje je još teže ako zatočenici pri tome bivaju ubijeni i ranjeni.
A od kraja prosinca 2015. nakon bijega iz Mostara, Zlatan Mijo Jelić živi u Hrvatskoj kao slobodan građanin, da bi ovih dana od predsjednika uime odlikovane brigade primio i državno odličje. Prema podacima iz optužnice BiH, redovita mjesečna primanja su mu 11.000 kuna.
Zlatan Mijo Jelić rođen je 1970. u Trnu kraj Širokog Brijega u Hercegovini, a do izbijanja rata prema pisanju Glasa Koncila, bio je radnik u tekstilnoj trikotaži. U HVO se javio dobrovoljno i sa samo 22 godine postao general HVO-a i jedan od ratnih zapovjednika obrane Mostara. Čovjek kojeg bosanski mediji danas nazivaju “bijednom kukavicom koja je pobjegla pred pravosuđem BiH”, u rodnoj je Hercegovini prije bijega u Hrvatsku bio jedan od “stupova društva”. Zvali su ga “Mamić iz Širokog Brijega”, jer bivši ratni zapovjednik obrane Mostara u mirnodopskim je uvjetima 1996. postao nogometni menadžer.
Od 1996. do bijega iz Mostara, dakle 20 godina, bio je predsjednik Nogometnog kluba Široki Brijeg. U tome je razdoblju za nekoć mali lokalni nogometni klub rastao, potpisao ugovor o financiranju sa čak 50 tvrtki sponzora, a kasnije i sporazum s Mamićevim Dinamom koji je sufinancirao suradnju Dinama i nogometne škole NK Široki Brijeg. Klub je dogurao i do Europske lige i ostvarivao unosne transfere igrača. Zdravka Mamića koji je u lipnju 2018. pobjegao pred hrvatskim pravosuđem u BiH, i Zlatana Miju Jelića koji je od optužnice u BiH pobjegao u Hrvatsku, veže i prijateljstvo.
Prijateljstvo s Mamićem
U svibnju 2015. u intervju Večernjem listu Jelić je svoj odnos sa Zdravkom Mamićem ovako opisao: “Mi smo veliki prijatelji. On je dobra duša, čovjek velikog srca i ne gleda isključivo svoj interes”. Zlatan Mijo Jelić danas je, kako tvrde ljudi koji ga poznaju, jedan od boljestojećih stanovnika Zagreba. Ne libi se ni javnih istupa na tribinama koje organizira desničarska udruga Velebit ili u emisijama desničarske medijske perjanice Velimira Bujanca. U njima tvrdi da su bosanske optužnice protiv njega i ostalih bosanskohercegovačkih Hrvata “igra muslimanskih obavještajnih službi koje žele degradirati sve hrvatske ratne zapovjednike i branitelje”.
Neraščišćeni ratni zločini iz 90-ih, osim što uskraćuju olakšanje i pravdu žrtvama i njihovim obiteljima, i četvrt stojeća nakon rata kompliciraju odnose među državama nastalim na prostoru nekadašnje Jugoslavije. Hrvatska je s Bosnom i Hercegovinom 2012. a dvije godine ranije i sa Srbijom, sklopila ugovore o međusobnom izručenju vlastitih državljana osumnjičenih i optuženih za organizirani kriminal i korupciju (i ti se ugovori, doduše, u praksi na različite načine izigravaju). Međutim, za potpisivanje ugovora o međusobnom izručenju vlastitih državljana optuženih za ratne zločine nije bilo ni političke volje ni međusobnog povjerenja.
Tu okolnost, kao i dvojno državljanstvo, optuženici za ratne zločine koriste obilato. Čim doznaju da su u jednoj državi pod istragom ili da im se sprema optužnica, “daju petama vjetra” i utočište pronađu u svojoj “rezervnoj domovini” - Hrvati iz BiH u Hrvatskoj, Srbi iz Hrvatske u Srbiji ili u Republici Srpskoj u BiH. U takvim okolnostima odbjeglom optuženiku za ratne zločine može se suditi samo ako država u koju je optuženi pobjegao preuzme kazneni progon protiv njega. Činjenica je, međutim, da se pravosuđa država nastalih na prostoru nekadašnje Jugoslavije u progonu ratnih zločina spotiču čak i onda kad su optuženi, svjedoci i dokazi u istoj državi, a kamoli kad je optuženik u jednoj, a dokazi i svjedoci u drugoj.
Pogrešna poruka
Izvor Jutarnjeg lista iz DORH-a objašnjava da imaju popriličnih problema s procesima za ratne zločine koje im zbog bijega optuženika iz BiH u Hrvatsku ustupa tužiteljstvo BiH. - U pravilu je riječ o opsežnim predmetima, a mi u Hrvatskoj imamo samo optuženika, dok su svi dokazi u Bosni i Hercegovini. Uz to, naše procesne radnje u nekim su slučajevima drukčije od onih u BiH pa dokazi koje su oni prikupili ne vrijede pred našim sudovima - kaže nam sugovornik iz DORH-a.
Zagrebački odvjetnik Anto Nobilo koji je u Haagu branio hrvatskoga generala Tihomira Blaškića, za Jutarnji list je izjavio da ni ovakvi politički potezi poput Milanovićeva sigurno ne pomažu hrvatskom pravosuđu u procesuiranju ratnih zločina u HVO-u. “Zlatan Mijo Jelić nije smio biti izabran za primanje odlikovanja iz Milanovićevih ruku, pogotovo u trenutku kad hrvatsko pravosuđe preuzima njegov kazneni progon. Milanović je ovim potezom poslao sasvim pogrešnu poruku u situaciji kad se očekuje da hrvatsko pravosuđe procesuira Jelića - rekao nam je Nobilo.
A optužnica za ratne zločine koje podiže tužiteljstvo Bosne i Hercegovine nakon što je Haaški sud zatvorio svoja vrata i procesuiranje nižerangiranih zapovjednika prepustio nacionalnim tužiteljstvima, sve je više. Raste i broj bivših pripadnika HVO-a koji utočište pred tim optužnicama traže u Hrvatskoj.
Prema podacima koje smo dobili od DORH-a, Hrvatska je dosad preuzela 11 optužnica od tužiteljstva Bosne i Hercegovine jer su optuženi pobjegli u Hrvatsku.
Najveći je problem, ističe izvor iz DORH-a, prevođenja optužnica iz BiH u hrvatski pravni sustav. “Imamo različite pravne standarde, naša istraga i njihova istraga definitivno nisu iste i događa se da optužnice na našim sudovima padaju.” Pred splitskim Županijskim sudom tako je pala optužnica za ratni zločin protiv pripadnika HVO-a Ivana Hrkaća koji je iz BiH pobjegao u Hrvatsku. BiH je 2013. optužnicu ustupila Hrvatskoj, ŽDO u Splitu je 2015. preveo tu optužnicu u hrvatski pravni sustav, ali je splitski Županijski sud u studenome 2016. Hrkaća nepravomoćno oslobodio zbog nedostatka dokaza.
Naime, svjedoci su u istrazi pred bosanskim istražnim tijelima teretili Hrkaća, ali nisu bili ispitani u njegovoj prisutnosti ni u prisutnosti njegova odvjetnika pa te iskaze hrvatski sud nije tretirao kao dokaz. U ponovnom ispitivanju, svjedoci su promijenili iskaze i nisu Hrkaća teretili za ratni zločin pa ga je splitski sud oslobodio.
Državno odvjetništvo se žalilo da sud nije uzeo u obzir sve materijalne dokaze protiv Hrkaća ni ispitao sve svjedoke, ali je Vrhovni sud 2017. tu žalbu odbio, a Hrkaća oslobodio pravomoćno. Hrkaću se, dakle, isplatilo pobjeći u Hrvatsku. Hoće li se u konačnici isplatiti i Zlatanu Miji Jeliću, još ne znamo.