KOMENTAR I. BEŠKERA

ISTRAŽIVANJE Ne idemo redovito u crkvu, ali se Bogu često molimo

Tonči Plazibat / CROPIX

Gotovo polovica Hrvata moli se često ili redovito, a manje od trećine ih često ili redovito ide u Crkvu

ZAGREB - Stanovnici Hrvatske znatno se češće mole (svome) Bogu nego što zalaze u Njegovu bogomolju, bila ona crkva, džamija ili neki ini oblik hrama. I to proizlazi iz rezultatâ istraživanja koje je sredinom ovog mjeseca obavila agencija Mediana, na reprezentativnom uzorku od 1000 punoljetnih građana, stratificiranih po spolu, dobi, obrazovanju i županijama.

Na žalost, nema dodatnih pitanja koja bi objasnila tu razliku, ali rezultati su očiti: svaki treći stanovnik, njih 34,8 posto, u posljednjih godinu dana gotovo nikada nije zagazio u crkvu, džamiju ili inu bogomolju, a samo ih se 24,5 posto nije gotovo nijednom pomolilo Bogu.

Sve više agnostika

Ovaj posljednji zbir je veoma zanimljiv i u usporedbi s rezultatima lanjskog popisa stanovništva: on pokazuje koliki je uistinu zbroj stanovništva koje zapravo ne mari za vjeru: ako svaki četvrti gotovo nikada ne osjeća ni potrebu ni poriv za molitvu Bogu - znači da ih je toliko koji zapravo ne vjeruju ili su intimno ravnodušni prema vjeri. Taj je postotak znatno veći od zbira ateista i agnostika koji proizlazi iz popisa i približava se rezultatima u sociološkim istraživanjima koja su provođena, pa i u krilu Katoličke crkve, prije posljednjeg rata.

Odakle tolika razlika između rezultata ove ankete i popisa stanovništva?

Popis bi morao biti precizan (iako su svjedočanstva popisivača, objavljena i u našem listu, pobudila poveliku sumnju u točnost i pouzdanost popisnih podataka - ali valja se nadati da će Državno odvjetništvo utvrditi istinu, makar da ustanovi je li novac za popis bacan uzalud), dok anketa računa na marginu pogreške od 3,1 posto gore, odnosno dolje. S druge strane, koliko god bio anoniman, popis ipak generira strah u popisivanih koji odgovaraju na svojoj adresi, iza vrata na kojima je njihovo ime, pa se boje da će podatak o tome kako su odgovorili doprijeti do poreskih vlasti, ili makar do susjeda, te daju podatke za koje vjeruju da će „Državi“ biti plauzibilniji.

Utoliko bi u pravu mogao biti istaknuti i iskusni sociolog religije prof. dr. Ivica Maštruko, koji je ukazanje dvostruko većeg postotka ateista i agnostika u ovom popisu protumačio popuštanjem okovâ straha.

Strah je, uostalom, sprečavao prethodni režim da postavlja pitanje o religioznosti u popisima, jer bi mu bilo zazorno priznati da je areligioznih „samo“ četvrtina pučanstva - dok je sadašnjem režimu strašan podatak da je areligioznih „čak“ četvrtina. U tu svrhu je i upitnik sastavljen tako da se pripadnost Katoličkoj crkvi smatrala zadanom, te se popisivani morao osobno izjasniti da nije pripadnik te Crkve, i nije se mogao izjasniti kao areligiozan (najjednostavnije pitanje bi bilo: „u Boga vjeruje / ne vjeruje“), nego je morao birati termine koji nisu svakome jasni, a nisu ni bez konotacija: „ateist“ zvuči bojovno (katkad i jest), a pojam „agnostik“ nešto je jasniji samo natprosječno obrazovanim građanima.

Zbog toga potpisani novinar (i sociolog po prvotnom obrazovanju) vjeruje da bi podatak iz istraživanja mogao biti istinitiji od podatka iz popisa. S druge strane, potpisani je areligiozan, što bi moglo utjecati na moju percepciju. Eto zašto bi čitatelj morao svaki podatak uzeti s rezervom i zašto bi komentar vazda morao služiti tome da čitatelja potakne misliti vlastitom glavom a ne tek pitomo pozobati tuđi stav, makar bio moj. Ali to je opće mjesto. Stoga se valja vratiti na konkretne rezultate.

Oni daju konstantan zazor između broja pohoda u crkve (a ne zaboravimo da su crkve i kulturni spomenici koje vrijedi poznavati, da znaju biti i mjesta kulturnih priredaba koje vrijedi vidjeti, bez obzira na svjetonazor) i molitava Bogu.

Tko ide u Crkvu

Bogu se gotovo redovito moli gotovo 30 posto stanovnika, koje bismo mogli nazvati usrdnim vjernicima, a u bogomolju ih gotovo redovito zalazi tek 17,3 posto. Onih koji se Bogu mole veoma često još je 15 posto, a onih koji podjednako često ulaze u crkvu ili džamiju ili sinagogu je manje od 13 posto. I postotak onih koji se Bogu obraćaju molitvom onako osrednje, i da i ne, iznosi bliže 19 nego 18 posto, a onih koji podjednako učestalo zalaze u bogomolju tek je za jednu decimalu više od 17 posto. Zbrojimo li te tri kategorije - usrdne, učestale, osrednje - ustanovit ćemo da 47,1 posto stanovnika Hrvatske, dakle manje od polovine, odlazi u crkvu ili inu bogomolju češće nego veoma rijetko - a da ih čak 63,6 posto, gotovo dvije trećine, osjeća potrebu obratiti se svome Bogu molitvom podjednako često.

Ta razlika, taj zazor od 16,5 posto zahtijeva objašnjenje, jer to nije niti može biti tek margina greške.

On pokazuje da stanovnici Hrvatske u znatnoj većini imaju intimnu potrebu dijaloga s Bogom, kakvim ga poimaju, jer je molitva uvriježen, standardiziran razgovor s Bogom, utjecanje Njegovu autoritetu za savjet, pomoć, potporu, izlaz iz dileme.

On pokazuje također da stanovnici Hrvatske Boga češće nalaze u sebi, nego u njegovoj Crkvi (da preskočimo u ovom trenutku bitno manje religijske zajednice). Mogao bi razlog biti i u tome što čovjek sebe uvijek ima sa sobom, i dok radi, i kad sjeda pred objed, i kada ide na počinak. Ali bi razlog jamačno bio i u tome da vjernici i danas, kao i prije 100 godina (kako su mi stigli reći neki koji su tada vjerovali), vjeruju u Boga ali ne i u Crkvu, kler, „pope“ (kako se kaže u mom zavičaju).

Mediji stoje još lošije

Istraživanje, naravno, kaže da je Bog većini Hrvata potreba i potpora i da je hrvatsko stanovništvo i dalje među pobožnijima u Evropi - iako ni izbliza toliko koliko maštaju biskupi.

Budući da je ispit savjesti vazda dobra praksa, ne zaboravimo reći da ti stanovnici zalaze u crkve, džamije i ine bogomolje ipak redovitije nego što čitaju novine (u što su zbrojene ama baš sve, ne samo političke). Dakle, štogod mislili o njima, njihova publika je (i dalje) veća nego naša. Novine gotovo nikada ne kupuje 42,6 posto stanovnika. Kad se sjetimo da je Hegel tvrdio kako je čitanje novina redovita molitva građanina… Ali, dobro, bilo je to prije dva stoljeća, kada nije bilo drugih masovnih medija (odnosno kada je i teatar bio medij, a ne kulturni rezervat).

Još neprivlačniji od novina - sudeći po kategoriji „gotovo nikada“ - ostaju kafići (??!!), izleti, aktivni sport, pa restorani, koncerti, kino, a ponajgore prolaze izložbe i kazališta, u koje gotovo nikada da primirišu 73-74 posto stanovnika. Ali nije utjeha da je komšijina krava još mršavija i bliža crkavanju :)

Knjiga je dobro prošla: nju gotovo nikada ne čita 32,4 posto građana - ali tisak je sve zapostavljeniji među medijima, naše izumiranje se uočava golim okom. A što je s inim medijima?

Nije bez vraga primijetiti da je gledanje televizije ipak najčešća aktivnost naših sugrađana (makar izraz „aktivnost“ tu zvučao ironično, barem s obzirom na uložen fizički napor).

Izdvajamo