ZAGREB - U manje od 30 dana Dinamo i Zdravko Mamić prodali su reprezentativnog stopera Domagoja Vidu u Kijev za pet milijuna eura, a onda su za 15 milijuna eura poslali Matea Kovačića u slavni milanski Inter. Time su Dinamo i Zdravko Mamić u 12 godina probili granicu od milijardu kuna čiste zarade od transfera. Istodobno, svake su godine iz zagrebačkog proračuna u prosjeku dobivali 30 milijuna kuna (nekad 20, a nekad 40), što znači da su u 12 godina dobili približno 360 milijuna kuna.
Na tih milijardu i 360 milijuna kuna nisu platili niti jednu kunu poreza.
Čarobna granica
Prodaja 18-godišnjeg Matea Kovačića probila se u sam vrh svih Mamićevih transfera, odmah do prodaje Modrića, Eduarda i Ćorluke, a trgovca Mamića prebacila preko čarobne granice od milijardu kuna ostvarenih od prodaje igrača. Možda je primjer Matea Kovačića, preseljenog iz Linza kada mu je bilo 13 godina, ogolio do kraja sjaj trgovanja.
Navijači su ogorčeni! Ne prepoznaju smisao kluba u kojemu su braća Zdravko i Zoran Mamić, uz blagoslov političkih struktura, uspostavili model koji, tvrde oni, služi samo njihovu osobnom bogaćenju.
Zaštićen od svega
Da bi taj model uspješno funkcionirao, Mamići su uz trgovačko umijeće trebali još samo jednu stvar - Zakon o sportu koji je na snazi u Hrvatskoj. Taj je zakon braći Mamić omogućio da Dinamo registriraju kao neprofitnu udrugu građana. Iz te su činjenice za Mamića proizašle mnoge povoljne okolnosti. On je sasvim zaštićen od poreznih udara.
Prvo, Dinamo je oslobođen poreza na transfere (u slučaju Kovačića i Vide porez na transfer platit će Dynamo Kijev i Inter državama Italiji i Ukrajini). - Pojam transfera kao novčane transakcije između dva kluba zbog prelaska igrača iz jedne momčadi u drugu u poreznom se zakonodavstvu tretira kao prihod ostvaren od vlastite djelatnosti - objašnjavao je Damir Vrbanović, bivši direktor Dinama, a sada drugi čovjek Hrvatskog nogometnog saveza.
Opravdanja iz Dinama
Na upit bi li porezna uprava mogla Dinamo proglasiti obveznikom poreza na dobit utvrdi li da ostvaruje značajne prihode od gospodarske djelatnosti, te je li transferiranje igrača gospodarska djelatnost, Vrbanović je odgovorio: - Za gospodarsku djelatnost potrebna je sigurnost u proizvodnji i naplati. Oni nisu stalan izvor prihoda. Primjerice, u 2011. Dinamo nije ostvario ni lipe od transfera. Stoga je prirodno da Dinamo ostane neprofitna organizacija. Iz istog je razloga Dinamo, registriran kao neprofitna udruga građana, oslobođen plaćanja poreza na dobit. Iako dobit ostvaruje, morao bi je, prema slovu zakona koji mu nudi velike privilegije, ali i nalaže obveze, reinvestirati u obavljanje sportskih djelatnosti za koje je registriran.
Kako i gdje je Dinamo reinvestirao sve te novce? Javno objavljivane brojke kazuju da je u Mamićevoj eri prodano igrača za 140 milijuna eura, a istodobno su svi koji su u tom vremenu odasvuda stizali u Maksimir koštali oko 28 milijuna eura. Dakle, razlika u korist pune maksimirske blagajne je oko 112 milijuna eura! Doda li se tome izdašno podupiranje kluba javnim novcem (oko 360 milijuna kuna otkad Mamić vlada Maksimirom), pravo je pitanje kako je i gdje Dinamo reinvestirao tu golemu dobit? Gdje su svi ti novci - je li račun jedan ili ih ima više? Ako ih je više, jesu li svi računi u Hrvatskoj?
Čemu služi klub
Navijači, ali i građani koji plaćaju izrazito visok prirez, imaju pravo biti frustrirani Mamićevim modelom “benzin vaš, profit naš”, koji je posve netransparentan.
Čemu služi klub koji za novac građana, na gradskom objektu, pod paskom trenera koje plaća Grad, stvara talentirane genijalce s kojima Mamić ima privatne ugovore, da bi ih onda, kao Kovačića, prodao za 150 puta više novca od onog za koji ga je prije pet godina preselio iz Linza u Zagreb?