INTERVJU ZA JUTARNJI

Ivan Đikić podržava Jovanovićeve promjene: 'Ovdje nema kriterija, svi bi profesori najviše plaće i zvanja, ali ne i obveze!'

Nakon što je Vlada iz saborske procedure povukla “Jovanovićev zakon”, zapravo prijedlog izmjena i dopuna postojećeg Zakona o znanosti i visokom obrazovanju, 20-ak uglednih hrvatskih znanstvenika iz domovine i inozemstva poslalo je pismo javnosti.

Među potpisnicima pisma u kome se izražava žaljenje što je Vlada odustala od donošenja izmjena postojećeg zakona je i prof. Ivan Đikić sa Sveučilišta Goethe u Frankfurtu. Osim što je jedan od najuspješnijih hrvatskih znanstvenika u inozemstvu, Đikić je i društveno angažiran u domovini.

Pismo Vladi

Zašto ste potpisali pismo, svojevrsni apel Vladi?

- Zbog hrvatske znanosti i znanstvenika. Situacija u Hrvatskoj kritična je za kvalitetne znanstvenike, pogotovo mlade koji sada ulaze u sustav. Sadašnji zakon vrlo je rudimentaran i isprepleten različitim interesima ljudi koji su bili u sustavu dugi niz godina. Postojeći zakon ne nudi neophodne uvjete za razvoj znanosti u Hrvatskoj i mislim da ga je apsolutno potrebno mijenjati. U Hrvatskoj se pogrešno shvaća autonomija sveučilišta - mnogi profesori smatraju da imaju sva prava, a malo obveza. U tome leži pasivni otpor većine u hrvatskoj akademskoj zajednici.

Jedan od prijepora je prijedlog da se postrože uvjeti za produljenje radnog odnosa redovnim profesorima u trajnom zvanju nakon 65. godine.

- U Hrvatskoj je neophodno uvesti kriterije, pogotovo u ovoj kategoriji ljudi koji su stekli uvjete za mirovinu, ali ostaju na punoj plaći iz državnog proračuna. Oni stvarno moraju biti izvrsni: za to se može kvalificirati samo 5-15 posto profesora. Nažalost, u Hrvatskoj nema kriterija i svi se smatraju izvrsnima: svatko tko želi ostati na punoj plaći i raditi još pet godina u uvjetima koje želi smatra da to mora dobiti. Moraju se uvesti profesionalne norme, da ti ljudi shvate da moraju biti evaluirani i da se plaća iz proračuna ne može automatizmom dobivati još pet godina. U Njemačkoj, ali i u drugim zemljama na Zapadu, to je rigorozno i normalno je da se od tih profesora, ako su izvrsni, očekuje da imaju i vanjske izvore financiranja te da ne ovise samo o proračunu. Jer, proračun je i za one koji ulaze u sustav, a ne samo za one koji izlaze iz njega.

Doživotne pozicije

Postrožuju se napredovanja, sustav je tako napravljen da svatko tko uđe u njega mora napredovati. Kako to komentirate?

- To je jedna od najlošijih strana postojećeg zakona koji je stvarno iz prošlog stoljeća. U Njemačkoj je napredovanje toliko kritički evaluirano da se točno zna zašto je netko napredovao. Kad netko dođe do vrhunske znanstvene pozicije ili mjesta redovnog profesora, mora biti podložan evaluaciji svakih pet godina. Profesoru se mogu umanjiti sredstva za projekte, ali plaća kod doživotne pozicije ostaje ista. U institutima znanstvenici mogu izgubiti poziciju ako njihova produktivnost pada. To je normalan trend jer je riječ o odgovornosti prema građanima koji financiraju naš rad. Ne može netko u dobi od 30 godina dobiti stalnu poziciju za cijeli život i onda prestati biti kreativan i produktivan, a pritom očekivati da ga građani plaćaju.

Kakva je selekcija financiranja projekata u usporedbi s Hrvatskom?

- U Hrvatskoj se svi žale da nemaju dovoljno novca za projekte, a to je zato što se financira od 80 do 90 posto predloženih projekata. Nigdje u kvalitetnim znanstvenim sredinama u Europi i Sjedinjenim Državama to ne postoji. U SAD-u se financira 10 posto prijavljenih projekata, a u kompetitivnim zemljama Europske Unije od 30 do 40 posto.

Ako se odobri 80 posto projekata, to nije nikakva selekcija i normalno je da će svi dobiti malo. Oni najkvalitetniji neće dobiti dovoljno, što će tijekom nekoliko godina umanjiti kvalitetu njihovih istraživanja.

No, kod nas je teško napraviti evaluaciju i selekciju jer je znanstvena zajednica mala i ljudi su umreženi.

- Nažalost, u Hrvatskoj su vodeće pozicije takve da ljudi moraju biti uključeni u lobije. Jednostavno, svi su umreženi i to je rak-rana hrvatskoga društva, ne samo u znanosti nego i u drugim sferama. Da bi se to izbjeglo, treba imati 30 posto stranih znanstvenika na bilo kome od recenzijskih sastanaka. Stranci mogu biti kontrolori kvalitete i moralni autoritet koji će spriječiti da se mijenjaju znanstvene evaluacije.

Pogubni odlasci

Hrvatska ima najveću stopu odljeva stručnjaka u Europi: svaki treći Hrvat s diplomom živi izvan domovine.

- To je žalostan, ali konkretan podatak koji pokazuje da sustav u Hrvatskoj ne funkcionira za kvalitetne mlade znanstvenike. Ako se se stvarno ništa ne želi promijeniti, ako ova Vlada ne shvaća da je svaki dan gubitak, trend odlaska naših visokoobrazovanih stručnjaka samo će se pojačati.

Svaki zakon koji je dosad srušen zbog različitih razloga koji nisu bili znanstvene prirode ukazuje na postojanje moćnih lobija, što je obeshrabrujuće za mlade ljude.

Oni očekuju pomak u Hrvatskoj, no uviđaju da nemaju šanse. I zato će odlaziti u još većem broju nego danas jer ovdje neće vidjeti budućnost.

Izdvajamo