Upitate li ga koji su mu trenuci u privatnom životu bili prijelomni, spomenut će samo dva. Onaj kada je upoznao suprugu Tatjanu i kada im se u proljeće 1991. godine rodila kći Lana. Ovaj drugi događaj, kaže, jedinstven je i neusporediv bilo s čim drugim. "To kad te dijete prvi put dodirne svojim ručicama i pogleda onim dragim, veselim očicama, nemjerljivo je bilo s čim drugim."
"On naprosto obožava svoju kćer", reći će Josipovićev stariji kolega i njegov dobar prijatelj, profesor Josip Kregar. A Josipovićeva mati o odnosu svog sina i unuke kaže: "Trebali biste vidjet koliko je Ivo nježan otac, koliko uvažava i voli svoju kćer.
Nikada joj ništa ne naređuje nego uvijek lijepo razgovaraju i sve se uspiju dogovoriti." Lana namjerava studirati fiziku i ne promijeni li mišljenje, u obitelji Josipović ipak bi mogao biti i jedan fizičar, kad već to nisu postali njeni otac i majka koji su, u njenim godinama, o tome također maštali.
Pet godina mlađu suprugu Tatjanu (rođena u Zagrebu, 14. svibnja 1962.) upoznao je dok su oboje bili asistenti na Pravnom fakultetu.
Visok i vitak, s pomalo sanjarskim izrazom na licu, Josipović je, kažu njegovi prijatelji, bio magnet za osobe suprotnog spola.
"Bio je objekt obožavanja svih naših mladih asistentica u to vrijeme. Bio je efikasan u osvajanju. Tri su značajke njegova uspjeha: bio je mlad i zgodan, bio je čovjek mnogih interesa, pa je vjerojatno i to bilo nešto što pobuđuje pažnju suprotnog spola.
Ljubav na sjednici vijeća
Ali nadasve, bio je osoba zgodnih detalja i gesti. A to je ono što žene također cijene, one sitne pažnje kada vam netko kupi cvijeće ili čokoladu ili vas odvede u kino. On je to znao", kaže Josip Kregar. Nije tajna, kaže Josipovićev bliski suradnik, da su studentice padale u zanos gledajući ga u dvorani i slušajući njegova predavanja, no nikada ga nije pukao glas da je u tom smislu bio popustljiv. Asistentice su bile predmet njegova zanimanje, njegova slaba točka.
A drugi Josipovićev blizak prijatelj, ministar pravosuđa Ivan Šimonović, dodaje: "S bivšim djevojkama uvijek bi ostajao u dobrim odnosima. Ne znam kako mu je to uspijevalo, to je nekakva njegova 'magija'. Uvijek je bio vrlo fin sa svojim djevojkama, a čak i kad bi prekidali ostajali bi u dobrim, prijateljskim odnosima."
"A onda je naišao na Tanju Klepac, vrlo čvrstu osobu, koja nikada ne odustaje od svojih ciljeva. Tako su se dvije srodne duše našle, dvije vrlo srodne, ali ipak različite duše: Tanja Josipović klasična je, čvrsta pravnica, usmjerena na jaku logiku zaključivanja. Ivo posjeduje to isto, ali ima i fleksibilnost koja bi se više mogla pripisati nekome tko predaje književnost ili nešto slično, a ne pravo", veli Kregar.
Ivo Josipović i Tatjana Klepac upoznali su se na jednoj sjednici fakultetskog vijeća. Kako to obično biva, sve je počelo pogledima i uzvraćanjem osmijeha. Tatjana je bila ta koja je prišla Ivi i predstavila mu se. Sve ostalo bila je njegova inicijativa.
Vjenčali su se u Zagrebu, 27. listopada 1990. Kumovi su im bili prijatelji s Pravog fakulteta - Ivina je kuma bila Senka Janjanin Krklješ, a Tatjanina Renata Popović. Vjenčanje je bilo skromno, civilno, pred matičarom u zagrebačkoj Gradskoj vijećnici. Kako su oboje imali puno posla i brojne obveze, nisu išli na bračno putovanje.
Međutim, putovanja će kasnije biti preko glave, ali - kako su u pitanju dvije neovisne karijere - malo onih zajedničkih.
Kava sa suprugom
Najdraža im je jutarnja zajednička kava, nakon koje se svatko okreće svom poslu i obvezama, svjesni da neće biti zajedničkog ručka, možda ni večere.
U domu Josipovićevih vlada pravilo da onaj tko se prvi vrati kući napravi ono što se mora.
Zato je ta jutarnja kava nadomjestak užitku zajedničkog ručka, tog malog užitka, kojeg si većina građana ipak može priuštiti, a njih čeka jedino vikendom.
Bit će to prilika da Ivo Josipović u slast pojede svoje najdraže jelo - špagete bolognese - ako po običaju, kako to zna prigovoriti njegova supruga, zbog brojnih obveza i tada ne zakasni.
Račan, kućni prijatelj i kartaški drug
Kad je Račan u siječnju 2000. pobijedio na izborima, ministar pravosuđa postao je Stjepan Ivanišević, no već u lipnju 2001., dao je ostavku. Račan je tada pozvao Josipovića i upitao ga želi li biti ministar. Ovaj je to odbio uvjeren da u širokoj, jedva skrpanoj Račanovoj koaliciji lijevog centra, vladaju loši odnosi i da se u pravosuđu ne da ništa ozbiljno napraviti, pogotovo u tek nešto više od pola preostalog mandata.
Odbio biti ministar
Odbio je Račana, mada je i ovaj bio svjestan da će se malko tko, u takvim uvjetima prihvatiti ministarske fotelje. Josipoviću nije bilo važno da mu u biografiji piše da je bio ministar. Kad je s Račanom razgovarao o toj ponudi ovaj mu je na kraju priznao kako je znao da to neće prihvatiti: "Pošteno, nemam ti što ni ponuditi, nikakav prostor za djelovanje, vidiš kakvi su odnosi u koaliciji", rekao mu je tadašnji premijer. Umjesto Josipovića tako je na čelo ministarstva pravosuđa došla Ingrid Antičević Marinović.
"Kad su 2003. došli parlamentarni izbori Račan me pozvao da budem na listi SDP-a, bez obzira što nisam bio član stranke.
Tako sam ušao u Sabor i čak bio potpredsjednik Kluba zastupnika SDP-a. Zanimljivo, ali Račan me nikada nije pretjerano nagovarao da ponovno uđem u članstvo stranke", objašnjava Josipović.
Obećao je Račanu malo u šali, malo u zbilji da će ući u SDP izgubi li ta stranka na sljedećim parlamentarnim izborima, kako bi pokazao solidarnost. Šef SDP-a umro je u 29. travnja 2007., a Josipović je svoje obećanje ispunio. Vratio se u SDP i prije parlamentarnih izbora krajem te godine - koje je SDP, sada na čelu sa Zoranom Milanovićem - izgubio.
"Račan je umro, ja sam ušao u stranku, ali se ništa nije promijenilo. Radio sam tada kao i ranije, ponovno bez neke funkcije u stranci. Tako je moja pozicija, na neki način, ostala ista kao i prije dok nisam bio u SDP-u. No, bilo mi je drago da sam se vratio. Naravno, ima nas i u SDP-u svakakvih, ali gledajući globalno, to je stranka normalnih ljudi. I to je ono što me u njoj drži", veli Josipović.
Dug od 300 kuna
S Račanom je bio kućni prijatelj, međusobno su se posjećivali i družili, zajedno su igrali preferans.
Posebno od 2003. ti su kontakti postali vrlo intenzivni; bar jednom mjesečno Josipović bi odlazio Račanu ili je ovaj svraćao u Josipovićev dom. Kartali su ili opušteno razgovarali o političkim temama.
"Kad se igra na dulje staze, dobiva onaj koji, kad mu loše ide, ne izgubi puno i koji se, kad mu dobro ide, ne zaigra u tom zanosu. To je Josipovićeva odlika u preferansu. Imao je sjajnu samokontrolu, nije se oslanjao na inspiraciju, već na hladnu logičku analizu", prisjeća se Ivan Šimonović, također jedan od Josipovićevih partnera u toj kartaškoj igri, osobito popularnoj među ruskom inteligencijom 18. stoljeća.
Josip Leko, stariji kolega Ive Josipovića i njegov stranački drug, pamti anegdotu koja opovrgava mišljenja o Josipoviću kao vječito ozbiljnijoj, hladnoj i neduhovitoj osobi, bez imalo smisla za humor. Leko, tada predsjednik saborskog Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, bio je u društvu u kojem su Josipović i Račan kartali i sjeća se kako je Josipoviću te večeri išlo bolje pa je Račanu odnio nekih 300 kuna.
Nakon dan-dva, na adresu Lekinog Povjerenstva stigao je vrlo službeno napisan zahtjev u kojem, šaleći se s Lekom kao predsjednikom tog saborskog tijela, Josipović traži mišljenje je li bio u sukobu interesa budući da je šefu stranke na kartama odnio 300 kuna.
Račan na Bijenalu
Generacijska razlika između Račana i Josipovića od gotovo 15 godina nije bila prepreka njihovom druženju i suradnji. "Ono što me kod Račana oduševljavalo bila je njegova skromnost i poštenje. Volio li netko njegovu politiku ili ne, ili mu prigovarao zbog političkih poteza koje je vukao, bio je vrlo korektan i pošten čovjek. Uostalom, to biste vidjeli čim uđete u njegov dom. Nije tu bilo nikakvog luksuza, nikakve raskoši. Najviše je investirao u knjige; bio je vrlo obrazovan i to se vidjelo iz svakog razgovora s njim, ali i iz stila njegova života. Bio mi je vrlo drag", sjeća se Ivo Josipović.
U glazbi nisu bili na istoj valnoj dužini. Račan je volio popularnu muziku, pop i rock, ali i meksičke pjesme. Jednim od svojih većih uspjeha Josipović smatra onaj kada je uspio Račana nagovoriti da dođe na otvorenje Muzičkog bijenala.